Pokora je sakrament koji je ustanovio Isus Krist da bi nam oprostio grijehe koje smo učinili poslije krštenja. Ovaj se sakrament naziva pokorom zato što je potrebno kajanjem odbaciti grijehe, ako želimo da nam se oproste i zato što onaj, tko je učinio grijeh, mora prihvatiti kaznu, koju odredi svećenik.
Zapisao je to u svojoj knjizi “Ispovijed – Odakle? Kako ? Zašto?” vlč. Željko Rudolf Pavličić.
Ovaj se sakrament još naziva i ispovijed, jer, ako želimo postignuti oproštenje grijeha, nije dovoljno zamrziti te grijehe, nego se za njih treba optužiti pred svećenikom, a to znači ispovjediti se. Isus Krist ustanovio je sakrament pokore na dan svoga uskrsnuća, kad je ušao u dvoranu gdje su bili apostoli te im je svečano podijelio vlast otpuštanja grijeha. Isus Krist je svojim apostolima podijelio vlast otpuštanja grijeha tako što je u njih dahnuo govoreći: »Primite Duha Svetoga: kojima oprostite grijehe, opraštaju im se, a kojima zadržite, zadržani su im.« Tvar sakramenta pokore dijeli se na dalju i bližu. Dalju tvar sačinjavaju grijesi, koje je pokornik učinio poslije krštenja, a bliža su tvar čini samog pokornika, a to su pokajanje, priznanje i zadovoljština. Oblik sakramenta pokore je ovaj: »ja te odrješujem od tvojih grijeha.« Službenik sakramenta pokore je svećenik, kojega biskup potvrdi za to da sluša ispovijedi. Biskup mora potvrditi svećenika koji će slušati ispovijedi, jer svećeniku nije dovoljna vlast svetog reda da bi valjano dijelio ovaj sakrament nego mu je potrebna i vlast jurisdikcije, dakle sposobnost suđenja koju mora dati biskup.
Dijelovi sakramenta pokore su: pokajanje, ispovijed, pokornikova zadovoljština i svećenikovo odrješenje.
Pokajanje odnosno bol za grijehe je nezadovoljstvo duše kojim se mrze i odbacuju učinjeni grijesi i odlučuje da ih više ne ćemo činiti. Kajanje za grijehe naziva se skrušenošću zato da bi se time označilo da se tvrdo grješnikovo srce, na neki način lomi zbog boli što je uvrijedio Boga. Skrušenost znači lom ili razbijanje, isto kao kad uzmemo kamen pa ga smrvimo tako da postane prah. Ispovijed grijeha sastoji se u potankom optuživanju naših grijeha pred ispovjednikom, da bismo od njega dobili odrješenje i pokoru. Ispovijed se naziva optuživanjem zato što to ne smije biti ravnodušno pripovijedanje, nego istinito i bolno očitovanje svojih grijeha. Zadovoljština ili pokora je ona molitva, ili drugo dobro djelo, koje ispovjednik naređuje pokorniku da učini kao kaznu za grijehe. Odrješenje je presuda koju svećenik izgovara u ime Isusa Krista, da bi otpustio pokornikove grijehe. Najvažniji dio sakramenta pokore je pokajanje, jer bez pokajanja nema oproštenja grijeha, a s njim samim, ako je savršeno, može se dobiti oproštenje, ako je barem uključno vezano sa željom da se ispovjedimo.
Sakrament pokore daje posvetnu milost, kojom se otpuštaju smrtni grijesi, a i laki koje smo ispovjedili i zbog kojih osjećamo bol; mijenja vječnu kaznu u vremenitu, koja se također više ili manje otpušta prema snazi kajanja; vraća zasluge dobrih djela učinjenih prije smrtnoga grijeha i daje duši potrebnu pomoć da ne upadne ponovno u grijeh, te vraća mir savjesti. Sakrament ispovijedi potreban je svakome tko je poslije krštenja učinio smrtni grijeh. Česta ispovijed je vrlo dobra, jer sakrament pokajanja ne samo što briše grijehe, nego daje potrebne milosti, da se grijesi u budućnosti izbjegavaju. Sakrament pokore može otpustiti sve grijehe bez obzira na to koliko ih ima i koliko su teški, samo ako se prima s dužnim raspoloženjem.
Za dobru ispovijed potrebno je pet stvari: 1. ispitivanje savjesti; 2. bol zbog toga što smo uvrijedili Boga; 3. čvrsta odluka da ne ćemo više griješiti; 4. priznanje vlastitih grijeha; 5. zadovoljština ili pokora.
Da bismo se dobro ispovjedili najprije moramo srcem moliti Boga da nam prosvijetli um da spoznamo sve svoje grijehe i da nam udijeli snage da ih odbacimo. Ispitivanje savjesti je marljivo istraživanje grijeha, koje smo počinili nakon posljednje dobre ispovijedi. Savjest se ispituje tako da se vrlo marljivo prisjetimo svih grijeha koje smo pred Bogom učinili, a nismo ih ispovjedili, i to grijeha mišlju, riječju, djelom i propustom, protiv Božjih i crkvenih zapovijedi, i protiv obveza svoga zvanja. Još se moramo ispitati o zlim sklonostima i prigodama. U ispitivanju savjesti moramo još razmišljati i o broju smrtnih grijeha.
Smrtni grijeh ovisi o tri uvjeta: teški prekršaj, puna svijest i potpuna suglasnost volje.
O teškom prekršaju govorimo onda, kad se radi o nečemu, što se jako protivi Božjem i crkvenom zakonu. Griješimo u punoj svijesti onda kad točno znamo da činimo veliko zlo. Potpuna suglasnost volje u grijehu postoji onda kad se promišljeno hoće učiniti nešto, iako znamo da je to što činimo grješno. U ispitivanju savjesti treba biti onako marljiv kao što smo marljivi i pažljivi u vrlo važnom poslu. Za ispitivanje savjesti treba nam više ili manje vremena, već prema potrebama, t.j. prema brojnosti i vrsti grijeha, koji tište našu savjest i prema vremenu koje je proteklo od posljednje dobre ispovijedi. Ispitivanje savjesti olakšavamo, ako svake večeri ispitujemo savjest o svemu što smo radili tijekom dana.
Pokajanje za grijehe sastoji se u nezadovoljstvu i u iskrenu odbacivanju uvrede koju smo nanijeli Bogu. Ima dvije vrsti pokajanja: savršeno odnosno skrušenost; nesavršeno, odnosno žaljenje. Savršeno pokajanje je nezadovoljstvo što smo uvrijedili Boga, koji je beskrajno dobar i po sebi dostojan jedino da bude voljen. Skrušenost nazivamo savršenim pokajanjem zbog dva razloga: 1. jer se isključivo odnosi na Božju dobrotu, a ne na naše prednosti ili štete, 2. jer po njoj odmah stječemo otpust grijeha, ali ostaje obveza ispovijedi. Samo savršeno pokajanje nije dovoljno da bismo dobili oproštenje grijeha bez obzira na ispovijed, jer takvo kajanje po sebi uključuje žudnju za ispovijedi.
Savršeno pokajanje ili skrušenost ima takav učinak da nam vraća milost Božju, jer nastaje iz ljubavi, koja ne može biti u duši zajedno sa smrtnim grijehom.
Nesavršeno pokajanje ili žaljenje je ono kajanje zbog kojeg se kajemo, što smo uvrijedili Boga kao vrhovnog suca. Dakle, kajanje zbog straha od kazne na ovom ili drugom svijetu, ili zbog nakaznosti samog grijeha. Da bi kajanje bilo dobro mora ispunjavati četiri uvjeta: mora biti unutrašnje, nadnaravno, najveće i općenito. Unutrašnje pokajanje znači da mora biti u srcu i volji, a ne samo na riječima. Pokajanje mora biti unutrašnje, jer se volja, koja se grijehom udaljila od Boga, mora Bogu vratiti tako što će odbaciti učinjeni grijeh. Nadnaravno pokajanje znači da pokajanje mora u nama biti potaknuto Božjom milosti i pokrenuto vjerskim razlozima. Pokajanje mora biti nadnaravno, jer mu je svrha nadnaravna, a to je Božje oproštenje, stjecanje njegove posvećujuće milosti i pravo na vječnu slavu. Tko žali što je uvrijedio beskrajno dobroga Boga, koji je po sebi dostojan da bude ljubljen, zato što je izgubio Raj, a zaslužio Pakao ili zbog unutrašnje zloće grijeha, takav čovjek ima nadnaravno pokajanje, jer su to razlozi vjere. Međutim, onaj koji bi se pokajao samo zbog gubitka časti, ili kazne kojom kažnjavaju ljudi, ili zbog neke vremenite štete, imao bi naravno pokajanje, jer bi se kajao samo zbog ljudskih razloga. Pokajanje mora biti najveće, jer se moramo čuvati grijeha i mrziti ga kao najveće od svih zala, budući da njime vrijeđamo Boga, koji je najveće dobro. Nije potrebno plakati zbog kajanja za grijehe; dovoljno je da u srcu osjetimo, da je nesreća što smo uvrijedili Boga, veća od bilo koje druge nesreće. Pokajanje mora biti općenito, a to znači da se ono mora protegnuti na sve počinjene grijehe. Pokajanje mora protezati na sve smrtne grijehe, koje smo počinili zato što onaj tko se ne bi kajao samo za jedan smrtni grijeh, ostaje Božji neprijatelj.
Da bismo osjetili kajanje za svoje grijehe moramo ga srcem tražiti od Boga i poticati ga u nama razmatrajući veliko zlo koje smo počinili griješeći.
Da se potaknemo na mržnju prema grijesima, treba: 1. razmotriti strogost Božje beskonačne pravde i nakaznost grijeha u kojem je otupjela moja duša, pa sam zaslužio vječne paklene muke; 2. razmotriti gubitak milosti, prijateljstvo, Božje posinstvo i baštinu Raja; 3. promisliti da smo uvrijedili našeg Otkupitelja, koji je umro za nas, a naši su grijesi bili uzrokom njegove smrti; 4. da smo omalovažili Stvoritelja, da smo mu okrenuli leđa, njemu najvećem dobru koje treba ljubiti više od svega i vjerno mu služiti.
Kad idemo na ispovijed, moramo se truditi da učinimo pravo pokajanje, jer je najvažnije od svega da ako nema pokajanja, nema ni ispovijedi. Tko se ispovijeda samo za lake grijehe, dovoljno je za valjanu ispovijed, ako se pokaje samo za neke grijehe. Ali, da bi dobio oprost od svih grijeha, potrebno je učiniti pokajanje za sve što zna da je sagriješio. Ako se tko ispovijeda zbog lakih grijeha, a nije se pokajao ni zbog jednog, ispovijeda se bez ikakve vrijednosti. K tome je takva ispovijed svetogrdna, ako je čovjek svjestan da se ni za koji grijeh nije pokajao. Da bi ispovijed lakih grijeha bila sigurnija, razborito je s kajanjem ispovijediti neki teži grijeh iz prošlog života, premda smo ga već prije ispovijedali. Vrlo je dobro i korisno često činiti djelo skrušenja, osobito prije spavanja, ili kad se tko sjeti ili posumnja da je počinio smrtni grijeh, jer će time ponovno dobiti milost Božju. To osobito koristi, da možemo lakše dobiti milost Božju u najvećoj potrebi t.j. na času smrti.
Odluka da se popravimo se sastoji u odrješitoj volji nikada više ne sagriješiti i primijeniti sva sredstva, koja će nam pomoći izbjegnuti grijeh.
Da bi bila dobra, takva odluka mora imati tri svojstva: mora biti bezuvjetna, općenita i učinkovita. Bezuvjetna odluka znači da odluka ne smije biti uvjetovana ni vremenom, ni mjestom ni osobom. Odluka mora biti općenita, znači da se moramo čuvati od svih smrtnih grijeha, kako od onih koje smo učinili tako od onih koje bismo mogli učiniti. Odluka mora biti učinkovita, znači imati čvrstu volju radije sve izgubiti nego ponovno sagriješiti, izbjegavati grješne prigode, iskorijeniti zle navike te izvršiti preuzete obveze koje se odnose na naše grijehe. Zle navike označuju stečene sklonosti po kojima lako upadnemo u one grijehe na koje smo naviknuli. Da bismo popravili zle navike, moramo bdjeti sami nad sobom, mnogo moliti, ići često na ispovijed, imati dobra i stalna ispovjednika i prihvaćati savjete koje nam on daje. Grješne prigode su sve one okolnosti vremena, mjesta, osoba ili stvari koje nas po svojoj naravi ili zbog naše slabosti navode na grijeh. Mi smo se dužni pod teški grijeh kloniti se svih grješnih prigoda, koje nas redovito navode na smrtni grijeh, a one se zovu bliže grješne prigode. Tko ne može izbjegnuti neku grješnu prigodu, mora kazati ispovjedniku i slušati njegove savjete. Da učinimo dobru odluku služe ista promišljanja koja vrijede onda kad u sebi moramo probuditi kajanje a to je promišljanje o razlozima zbog kojih se moramo bojati Božje pravde i ljubiti njegovu neizmjernu dobrotu.
Kad smo donijeli odluku nakon ispitivanja savjesti, kajanja i odluke da ne griješimo, valja otići ispovjedniku, priznati svoje grijehe da bismo dobili odrješenje. Moramo ispovjediti sve smrtne grijehe, ali je dobro ispovjediti i lake grijehe.
Pet je glavnih uvjeta za očitovanje grijeha, t.j. mora biti ponizno, potpuno, iskreno, razborito i kratko.
Očitovanje grijeha mora biti ponizno, to znači da pokornik mora sam sebe optužiti pred svojim ispovjednikom bez nadutosti duha i govora, nego s osjećajem krivca, koji priznaje svoj grijeh i dolazi pred svoga suca. Očitovanje mora biti potpuno znači da treba iskazati s okolnostima i brojem sve smrtne grijehe, koje smo ih učinili poslije prethodne valjane ispovijedi, i kojih se sjećamo. Da bi očitovanje bilo potpuno, treba navesti sve okolnosti koje mijenjaju vrst grijeha. Okolnosti koje mijenjaju vrst grijeha, su: 1. one po kojima neki grješni čin od lakog grijeha postaje smrtni; 2. one po kojima neki grješni čin sadrži dva ili više smrtnih grijeha. Primjer jedne okolnosti kojom mali grijeh postaje smrtnim: Ako bi netko zbog isprike lagao, a od toga bi drugi pretrpio veliku štetu, onaj koji je slagao, morao bi reći tu okolnost, koja mijenja laž od lakomislene u vrlo štetnu. Primjer okolnosti kojom jedno grješno djelo poprima krivnju dvaju ili više grijeha: Ako tko ukrade neki sveti predmet, nije samo učinio grijeh krađe, nego i svetogrđa. Ako tkogod ne bi bio svjestan da je sagriješio, ne bi se morao ispovjediti, ali ako bi se ipak ispovjedio, morao bi dodati da nije siguran je li sagriješio. Tko se točno ne sjeća broja svojih grijeha, mora kazati približan broj. Ako je tko prešutio smrtni grijeh ili koju grješnu okolnost iz zaboravi, dobro se ispovjedio, ako je primijenio svu dužnu marljivost, da se sjeti svih svojih grijeha. Ako smo zaboravili koji smrtni grijeh u ispovijedi, pa se poslije prisjetimo, moramo ga bez oklijevanja ispovjediti na sljedećoj ispovijedi. Onaj tko zbog stida ili zbog kojega drugog razloga namjerno prešuti neki smrtni grijeh na ispovijedi, pogrđuje sakrament, pa je zbog toga krivac teškog svetogrđa.
Onaj tko je na ispovijedi namjerno prešutio neki smrtni grijeh, mora taj grijeh ispovjediti i kazati na koliko je ispovijedi taj grijeh prešutio, i tako obnoviti sve ispovijedi od posljednje valjane ispovijedi.
Tko bi bio u napasti u ispovijedi prešutjeti teški grijeh, mora promišljati: 1. da se nije stidio sagriješiti u nazočnosti Boga koji sve vidi; 2. da je bolje ispovjediti svoje grijehe ispovjedniku u tajnosti, negoli živjeti u nemiru grijeha, nesretno umrijeti i biti postiđen na sudnjem danu pred cijelim svijetom; 3. da je ispovjednik obvezan na sakramentalnu tajnu pod prijetnjom vrlo teškog grijeha i vrlo strogih vremenitih i vječnih kazni.
Očitovanje grijeha mora biti iskreno, znači da treba iznijeti svoje grijehe kakvi god jesu, bez ispričavanja, umanjivanja ili uvećavanja. Razborita ispovijed je takva da se u ispovijedanju grijeha moramo služiti vrlo skromnim rječnikom i da se moramo čuvati toga da otkrivamo tuđe grijehe. Ispovijed mora biti kratka znači da ne smijemo ispovjedniku govoriti ništa beskorisno. Može biti mučno ispovjediti drugome svoje grijehe, ali to ipak valja učiniti, jer je to Božja zapovijed, a na drugi način se i ne može dobiti otpust grijeha. Osim toga neugodnosti ispovijedanja nagrađene su mnogim koristima i velikim utjehama.
KAKO SE ISPOVIJEDITI?
Kad se dolazi pred ispovjednika treba kleknuti pred ispovjednikom i reći: blagoslovite me, oče, jer sam sagriješio. Dok vam ispovjednik daje blagoslov ponizno ćete se nakloniti i primiti blagoslov križajući se. Poslije nego se prekrižimo, moramo reći: ispovijedam se Bogu svemogućemu, blaženoj Mariji vazda Djevici, svim svetima i tebi, oče duhovni da sam sagriješio. Poslije toga treba reći: kad smo se prošli put ispovjedili, da smo milošću Božjom primili odrješenje, da smo izvršili pokoru i bili na pričesti. Nakon toga slijedi očitovanje grijeha. Kad smo rekli grijehe, kazat ćemo: ja se kajem također za sve svoje prošle grijehe, osobito protiv te i te krjeposti, na pr. protiv čistoće, protiv četvrte zapovijedi i t.d. Kad smo rekli svoje grijehe treba reći: za sve ove grijehe i za sve, kojih se više ne sjećam, molim se svim srcem da mi Bog oprosti, a vas, moj duhovni oče, molim za pokoru i odrješenje. Kad smo rekli sve svoje grijehe, treba s poštovanjem saslušati ono što nam kaže ispovjednik i primiti pokoru s iskrenom namjerom da je izvršimo. Dok nam on daje odrješenje, valja od srca obnoviti djelo skrušenja. Kad smo dobili odrješenje, valja zahvaliti Gospodinu, što prije izvršiti pokoru i provesti u djelo ispovjednikove savjete.
Ispovjednici moraju dati odrješenje samo onima, za koje prosude da su za to potpuno dostojno raspoloženi. Ispovjednici ne samo da mogu, nego i moraju uskratiti odrješenje u nekim slučajima, da se sakrament ne bi obeščastio.
Pokornici, koje treba smatrati nedostojnima, poglavito su: 1. oni koji ne znaju najvažnija otajstva svete vjere ili zanemaruju učiti druge odredbe kršćanskog nauka, koje su dužni znati zbog potreba svoga zvanja; 2. oni koji su vrlo nemarni u ispitivanju savjesti i koji ne pokazuju nikakva znaka nutarnjeg ozbiljnog kajanja; 3. oni koji bi mogli, a ne će vratiti tuđe stvari ili popraviti dobar glas, koji su drugome nepravedno oduzeli; 4. oni koji ne opraštaju od sveg srca svojim neprijateljima; 5. oni koji ne će prihvatiti potrebna sredstva, da bi popravili svoje zle navike; 6. oni koji ne odluče ostaviti se bližnjih grešnih prigoda.
Ispovjednik, koji uskraćuje odrješenje pokorniku zato što smatra da još nije dostojan, nije odviše strog, nego je čak vrlo dobrostiv, jer postupa kao dobar liječnik, koji pokušava davati svaki lijek, pa i onaj koji je neugodan i bolan, samo zato da bi spasio bolesniku život. Grješnik, kojemu se odgađa ili uskraćuje odrješenje ne treba očajavati, a još manje napuštati ispovijed, nego treba biti ponizan, priznati žalosno stanje svoje duše, koristiti se dobrim savjetima svog ispovjednika i tako se najbolje pripremiti za odrješenje. Pravi se pokornik mora preporučiti Bogu da mu pomogne izabrati pobožna, učena i razborita ispovjednika, a zatim se povjeriti njegovu vodstvu i predati mu se kao svom sucu i liječniku.
Zadovoljština koja se zove i sakramentalna pokora, jedan je pokornikov čin, kojim on zadovoljava Božju pravdu zbog počinjenih grijeha, vršeći ona djela, koja mu ispovjednik naloži. Pokornik je dužan prihvatiti pokoru koju mu ispovjednik naloži, ako mu je to moguće. Ako pak to ne može, mora to ponizno reći istom ispovjedniku i tražiti od njega drugu pokoru. Ako ispovjednik nije propisao nikakav rok, pokoru treba izvršiti što prije i pobrinuti se da je izvršimo u stanju milosti. Pokoru treba izvršiti cjelovito i pobožno. Pokora se naređuje, jer redovito poslije sakramentalnog odrješenja, kojim se otpušta krivnja i vječna kazna, ostaje vremenita kazna, koju treba izvršiti na ovom svijetu ili u Čistilištu. Gospodin je htio u sakramentu krštenja otpustiti svu kaznu, koju smo zaslužili svojim grijesima, a ne u sakramentu ispovijedi, zato što su grijesi poslije krštenja mnogo teži, jer smo ih učinili većom sviješću i nezahvalnošću za Božja dobročinstva i zato da bi nam obveza zadovoljštine bila kočnica da ponovno ne upadnemo u grijeh. Mi sami po sebi ne možemo Bogu dati zadovoljštinu. To možemo jedino tako da se sjedinimo s Isusom Kristom, koji je zaslugama svoje muke i smrti dao vrijednost našim djelima. Pokora, koju nam daje ispovjednik, obično nije dovoljna da ispuni kaznu koju smo zaslužili za svoje grijehe. Zato se moramo pobrinuti da nadopunimo tu pokoru drugim dobrovoljnim pokorničkim djelima.
Pokornička djela mogu se svesti na tri vrste: molitvu, post i milostinju.
Molitvom nazivamo svaku vrst pobožnih djela. Postom se smatra svaki oblik mrtvljenja. Milostinjom se naziva svako djelo duhovnog i tjelesnog milosrđa. Pokora, koju nam naređuje ispovjednik zaslužnija je negoli ona koju činimo po svom izboru zato što je ona dio sakramenta pa prima veću snagu zasluga muke Isusa Krista. Oni koji umiru pošto su primili odrješenje, ali prije nego što su potpuno zadovoljili Božjoj pravdi, oni idu u Čistilište da tamo zadovolje Božjoj pravdi i da se potpuno očiste. Možemo pomoći dušama u Čistilištu da im se kazne ublaže ili skrate i to svojim molitvama, djelima milosrđa, svim drugim dobrim djelima, oprostima, a prije svega svetom Žrtvom Mise. Ako je pokornik nepravedno oštetio bližnjega u njegovim stvarima ili u njegovoj časti, ili ga je sablaznio, mora poslije ispovijedi osim naređene mu pokore, koliko god mu je moguće i što može prije, nadoknaditi štetu, vratiti čast i popraviti sablazan. Sablazan, koju smo prouzročili, možemo popraviti tako da prestanemo davati zli povod te riječima i dobrim primjerom potičemo na dobro one, koje smo sablaznili. Bližnjega, kojega smo uvrijedili, zadovoljit ćemo tako što ćemo od njega pitati oproštenje ili mu dati neku drugu nadoknadu. Dobra ispovijed daje nam plodove: 1. oprašta nam učinjene grijehe i daje nam Božju milost; 2. vraća mir našoj savjesti; 3. otvara nam vrata Raja i zamjenjuje vječnu kaznu u Paklu vremenitom kaznom; 4. čuva nas od ponovnog grijeha i otvara nam blago crkvenih oprosta.
Oprosti su otpuštanje vremenite kazne koju smo zaslužili svojim grijesima, koji su nam oprošteni, što se tiče krivnje. To je otpust, koji daje Crkva izvan sakramenta ispovijedi. Crkva je primila vlast dijeliti oproste od samoga Isusa Krista. Crkva otpušta vremenitu kaznu preko oprosta tako, što nam primjenjuje preobilne zadovoljštine Isusa Krista, presvete djevice Marije i svetaca, koje sve zajedno tvore blago svete Crkve. Vlast dijeliti oproste ima samo papa u čitavoj Crkvi i biskup u svojoj biskupiji, prema ovlastima, koje dobije od pape. Ima dvije vrsti oprosta, to su potpuni i djelomični oprost. Potpuni oprost je onaj kojim se oprašta čitava vremenita kazna, koju smo zaslužili svojim grijesima. Stoga, ako bi tkogod umro pošto je primio takav oprost, išao bi ravno u Raj i bio bi izuzet od svake kazne u Čistilištu. Djelomični oprost otpusta samo jedan dio vremenite kazne koju smo zaslužili svojim grijesima. Davanjem oprosta Crkva želi pomoći našoj nesposobnosti da bismo na ovom svijetu izvršili svu vremenitu kaznu, pa nam daje da preko pobožnih djela i milosrdne kršćanske ljubavi postignemo ono što se u prvim stoljećima kršćanstva dobivalo strogo prema zakonima o pokori. Oprostom od četrdeset ili sto dana ili pak od sedam godina i slično, označuje se otpuštanje toliko vremenite kazne, koliko bi se učinilo s četrdeset ili sto dana ili pak sedam godina pokore, kakvu je u staro doba određivala Crkva. Oproste moramo mnogo cijeniti, jer preko njih dajemo zadovoljštinu Božjoj pravdi, te brže i lakše postižemo rajsku slavu. Da bismo stekli oproste traži se: 1. stanje milosti barem u posljednjem djelu oprosta, koje činimo te da budemo čisti od malih grijeha, za koje želimo brisati kaznu; 2. ispunjenje onih djela, koja Crkva propisuje za postignuće oprosta; 3. namjera postignuti oprost. Oprosti se mogu namijeniti i za duše u Čistilištu, ako onaj koji ih daje izjavi da se mogu namijeniti i za njih.
Vlč. Željko Rudolf Pavličić rođen je 10. travnja 1923. u Đakovu, gdje je i zaređen za svećenika 18. srpnja 1948. Nakon dvije godine službe župnog vikara u Đakovu, bio je upravitelj župe u Štitaru, Osijeku 6 (Retfala), Nuštru i Vrbanji te župnik u Gradištu, Ruščici i Viljevu koju obnaša do umirovljenja 1985. godine. Uz župničku službu objavio je i brojna djela džepne katoličke literature o moralnom ćudoređu. Preminuo je u Svećeničkom domu u Đakovu, 28. lipnja 2010. godine.
Poveznica za preuzimanje i čitanje knjige: