Bezimeni bogataš i siromašni Lazar

U evanđeljima često nailazimo na prispodobe. Svaka prispodoba nastoji slikama iz svakodnevnoga života ukazati na nešto što je nevidljivo i što je dublje, ukazati na duhovnu istinu. Najčešće se te duhovne istine tiču našega odnosa prema Bogu i našega spasenja. Isus nam slikom onostranoga svijeta daje svjetlo i upute za sadašnji, zemaljski život. Današnja prispodoba uznemiruje nas jer nam vrlo jasno poručuje da će se ono što činimo ovdje, za ovoga života, ogledati u onomu životu.

Ponekad mi se uključi obrambeni mehanizam pa pomislim da on sigurno negdje ima skriveno bogatstvo, da će sigurno to potrošiti na alkohol, cigarete ili drogu, pa čak pomislim i da je sam kriv za to svoje stanje

Djela koje činimo sada odlučivat će o našemu stanju tamo. Glavni su likovi jedan bogataš i siromah imenom Lazar. Siromahe i prosjake susrećemo svaki dan i to nikomu nije ugodno. Meni je samu neugodno jer se u meni rađa borba dati ili ne dati. Nekada dajem, nekada ne dajem. Ponekad mi se uključi obrambeni mehanizam pa pomislim da on sigurno negdje ima skriveno bogatstvo, da će sigurno to potrošiti na alkohol, cigarete ili drogu, pa čak pomislim i da je sam kriv za to svoje stanje.

Nekada u tom razmišljanju, koje traje vrlo kratko, ako mi je zgodno – dajem, a nekada ne dajem. Kada odlučim ne dati, peče me savjest – uvijek! Ova nas prispodoba izaziva da razmislimo o svojemu odnosu prema siromasima i davanju te o svojemu odnosu prema bližnjima općenito jer, prema ovoj prispodobi, po tomu će nam biti suđeno.

Ako si bezimen za ovaj svijet, pred Bogom imaš ime.

Malo prije sam rekao da me peče savjest kada odlučim ne dati. Drago mi je da me savjest peče i da mi je neugodno kada naiđem na siromaha, jer to samo znači da je još uvijek u meni ostalo nešto ljudsko.

Razmotrimo sada glavne aktere ove prispodobe. Piše u Pismu da je Lazar … ležao … pred njegovim vratima i priželjkivao… Dobivamo dojam da je bogataš viđao Lazara svaki dan, da se navikao na njega i postao slijep za njegovu patnju i nevolju. Ono što je možda najstrašnije, bogatašu je savjest naprosto otupila. Nije uopće vidio Lazara, oslijepio je i srce mu je otvrdnulo. Za bogataša Lazar je bio anoni­man, nevidljiv i bez imena.

Ovo je jedna od rijetkih prispodoba u kojima nam se otkriva ime osobe. U svojim prispodobama Isus obično spominje nekoga općenito: mlađega ili starijega sina, pastira, neku ženu, gospodara ili kralja. Ovdje znamo da se siromah zove Lazar. Isus tim želi reći da si pred njim netko. Ako si bezimen za ovaj svijet, pred Bogom imaš ime. S druge strane, bogataš ostaje anoniman, njegovo se ime ne spominje. Kao da je svojom navezanošću na bogatstvo izgubio svoj pravi identitet, svoje ime. Cijela nas njegova osoba tako podsjeća na Isusove riječi: Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? (Lk 9, 25).

Ono što bi nas možda najviše trebalo uznemiriti jest činjenica da bogataš nije završio u paklu zato što je zlostavljao Lazara ili zato što je kriv za njegovo teško stanje

To je, dakle, razlog zašto u ovoj prispodobi za Isusa siromah ima ime, a bogataš je anoniman. Bogataš je bio upravo to: bogat, lat. dives. Piše da se odijevao u grimiz i tanani lan i da se danomice
sjajno gostio. Zanimljivo je da grčka riječ euphraino, na hrvatskom gostio se, u Svetomu pismu opisuje iznimne događaje u kojima se ljudi vesele, kao kada se izgubljeni sin vratio ocu, ali bogataš je to činio danomice.

Lazar, koji je ležao pred vratima, bio je siromah, grč. ptochos, što podrazumijeva najgori oblik siromaštva kada netko prosi sagnute glave samo da bi preživio. Luka zato i piše da je Lazar priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Osim što je bio siromašan, bio je i pun čireva, psi su mu lizali čireve. Taj neobičan i ružan detalj otkriva nam puno više od činjenice da je Lazar bio siromašan. Psi su smatrani nečistim životinjama i zato je Lazar bio duhovno nečist, nedostojan za obred. Potpuno je odbačen, duhovno i materijalno, izopćen iz zajednice.

Kada je nastupila smrt, nastalo je potpuno suprotno stanje. Lazara su anđeli odnijeli u krilo Abrahamovo, a bogataš je završio u teškim mukama u paklu. Ono što bi nas možda najviše trebalo uznemiriti jest činjenica da bogataš nije završio u paklu zato što je zlostavljao Lazara ili zato što je kriv za njegovo teško stanje. Pismo nam ne daje nikakva razloga da pomislimo da je bogataš bio zlobnik koji je uzrokovao patnju Lazaru. On nije naudio Lazaru.

Bogatašu je na onom svijetu uskraćena ta utjeha koju je on sam na ovom svijetu uskratio Lazaru

Bogataš nije završio u paklu zbog zla koje je činio, nego zbog dobra koje nije učinio. Često se opravdavamo da nismo nikoga ubili, da nismo krali, da nismo psovali, da nismo činili preljub…

Naravno da je dobro ne činiti zlo i to je početak moralnoga života, ukloniti se od zlih djela. Bogataš je, međutim, propustio činiti dobro, propustio je činiti djela milosrđa. Ovom prispodobom Isus donosi pred nas kriterij spasenja. Poručuje nam da nije dovoljno ne činiti zlo, nego da, štoviše, treba činiti dobro.

Mnogi su današnji kršćani zadovoljni jer nisu činili zlo, zato je ovo evanđelje kao duhovni šamar svima nama, da se probudimo. Papa Franjo poziva cijelu Crkvu i cijeli svijet na djela milosrđa.

Što nam je činiti? Kada promatramo nagradu koju je Lazar dobio na drugom svijetu, onda ćemo vidjeti ono što mu je bogataš uskratio na ovom svijetu, a to je utjeha. S druge strane, bogatašu je na onom svijetu uskraćena ta utjeha koju je on sam na ovom svijetu uskratio Lazaru.

Mnogi mladi ostaju na tome da lajkaju hvalevrijednu i poticajnu akciju na facebooku ili da stave inspirativni banner iza profilne fotografije na facebooku

Gospodin uspostavlja ravnotežu. On gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne. (Lk 1, 53) Zato piše u Pismu: Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Što je Lazar dobio kao nagradu? Odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Lazar, naime, nije dobio kao nagradu u nebu odijelo od grimiza i tanani lan, a isto se tako ne spominje ni gozba. Spominje se krilo Abrahamovo. Abraham je otac vjere pravednika. Biti u njegovu krilu ili uz njegov bok, grčki kólpos, značilo je biti baštinik vjere, biti pravednik i zauzeti mjesto najveće časti.

(…)

Mnogi mladi ostaju na tome da lajkaju hvalevrijednu i poticajnu akciju na facebooku ili da stave inspirativni banner iza profilne fotografije na facebooku. To je simpatično, ali zar to nije nemilosrdno milosrđe? Tko je zapravo suvremeni Lazar koji leži pred vratima i priželjkuje?

Majka ili otac koji su smješteni u staračkomu domu, brat, sestra ili rođak koji prolaze tragediju rastave, susjed koji je osamljen u starosti, prijatelj koji trpi duševnu bolest, poznanik koji je doživio
tragediju, osoba koja je izgubila posao i jedva spaja kraj s krajem ili osoba koja trpi terminalnu bolest i umire. Toliko je boli i otuđenosti.

Lazar je bio bolestan i siromašan, ali nemojmo zanemariti ni njegovu otuđenost – bio je napušten i sam. Najteže je drugima pružiti ono što Lazar nije imao za ovoga života, ali je dobio kao nagradu u onom životu, a to je svoje krilo, zajedništvo, intimu, milosrđe i ljubav.

Gornji tekst je izvadak iz knjige don Damira Stojića Prispodobe milosrđa. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.