Zavist je poseban oblik mržnje koja nastaje zbog želje za posjedovanjem nečega što ima, ili se misli da ima, druga osoba. Zbog toga što se zavist javlja u nama puno prije razumne dobi – još dok smo u dječjemu krevetiću ili u vrtiću sa svojom braćom i sestrama i drugom malom djecom – taj stav sadrži u sebi znatnu infantilnu iracionalnost. Nema ničega logičnog u zavisti, a katkada ni ičega hotimičnog. To je jedno od onih čudnih stanja koje može obuzeti osobu kada ga se najmanje očekuje ili kada je najmanje poželjno. Psihologija bi objašnjavala tu neodoljivu snagu i iracionalnost upravo time što se javljaju vrlo rano u životu.

Razumijevanje naše vlastite zavisti može nas naučiti puno toga o nama samima

Nije ni razborito ni realno nadati se da ćemo se osloboditi svih osjećaja zavisti u ovomu životu. Potpuna oslobođenost od njih bila bi usporediva s potpunom oslobođenošću od osjećaja straha i gnjeva. To bi bilo neko anđeosko stanje, a ono ne može biti ljudski cilj.

Ne, borba s tim osjećajem mora biti stvarna. Razumijevanje naše vlastite zavisti može nas naučiti puno toga o nama samima. Stoga ću vam rado otkriti da me je borba s vlastitom zavišću puno toga naučila o meni samome.

Najprije se mora biti svjestan prisutnosti zavisti, bilo da ona postoji u nama, bilo da je pokazuje netko drugi. Obje te situacije uvijek su neugodne. Neugodno nam je priznati da nas je svladao taj djetinjasti porok, a začudo neugodno nam je i priznati da netko zavidi nama. Nisam siguran zašto, ali kada opazim da mi netko zavidi, ja se pretvaram da ta zavist uopće ne postoji. Premda to nijekanje može izgledati kao djelo milosrđa ili kao djelo praštanja s moje strane, ono je u biti nijekanje stvarnosti. Dobronamjerna laž izrečena nekome nikada ne rješava probleme. Istina podrazumijeva prihvaćanje stvarnosti, a istina o zavisti, kao i o drugim stvarima, jest ono što nas može osloboditi.

Nemojte se bojati primijetiti svoju zavist ili zavist drugoga prema vama

Kada priznamo da je zavist prisutna, nakon toga moramo utvrditi jesmo li mi sami zavidni ili netko zavidi nama, ili i jedno i drugo. Često je zavist prisutna na obje strane. Ona je slična korovu što može izrasti u prekrasnu vrtu. Osobe koje duboko vole jedna drugu mogu biti ljubomorne jedna na drugu. Jako dobri ljudi mogu otkriti kako im se zavist pritajila u srcu i često su ljubomorni usprkos sebi samima. Ako već braća i sestre mogu zavidjeti jedni drugima i ako muž i žena mogu biti ljubomorni jedno na drugo, onda nije čudno što možemo naići na zavist i među prijateljima. Nemojte se bojati primijetiti svoju zavist ili zavist drugoga prema vama. Iako nije uvijek mudro ukazati na zavist drugoga, svakako je korisno primijetiti takav osjećaj u sebi i jasno prepoznati kada ga ima netko drugi prema nama.

Psiholozi kažu da je podrijetlo zavisti ili ljubomore suparništvo između braće i sestara. To je sukob egocentričnih potreba koji se javlja među djecom, čak među posve malom djecom. Budući da mala djeca nisu u stanju opažati ili uzimati u obzir potrebe drugih, najvažnije su im vlastite želje. Zadovoljiti vlastite potrebe jedini je cilj u životu malena djeteta. Potrebe se drugih ne opažaju.

Najveća je pogrješka roditelja pokazivati veću privrženost jednomu djetetu zato što djeca nisu sposobna praviti suptilne razlike

Roditelji i zamjenski roditelji izvor su zadovoljenja potreba pa se stoga djeca jako sukobljavaju, natječu jedna s drugom, a katkada osjećaju i mržnju prema svakomu svojem suparniku u borbi za roditeljsku pažnju. Roditelji koji pažljivo postupaju prilikom dolaska novorođenoga djeteta u obiteljsku sredinu i koji nastoje odvagnuti svoju ljubav i odgovornosti prema svojoj djeci izbjeći će ozbiljne neugodnosti povezane sa suparništvom između djece. Najveća je pogrješka roditelja pokazivati veću privrženost jednomu djetetu zato što djeca nisu sposobna praviti suptilne razlike. Dijete koje opaža da nije omiljeno može to protumačiti kao potpuno odbacivanje. Roditelji koji su iskreni prema sebi znaju da su iz nepoznata razloga skloni davati prednost jednomu djetetu. Ukoliko pri tome ne postupaju razborito, oni tome favoriziranom djetetu ne čine uslugu i nehotice izazivaju bol i zavist kod druge svoje djece.

Toliko o psihološkim izvorima zavisti. Ona je i jedan od korijena iskonskoga grijeha. Vidimo je u odnosu između Adama i Eve, a izričita je u priči o Kajinu i Abelu. Premda smo stvoreni da ljubimo Boga i bližnjega kao same sebe, zavist se lako može uvući u naš život i priječiti vršenje temeljne zapovijedi kršćanske ljubavi. Ona je od početka naš duhovni neprijatelj.

Zavist je odigrala značajnu ulogu u padu anđela, u padu čovjeka i u Isusovu razapinjanju

Malo toga znamo o svijetu koji je prethodio našemu. Ono skromno znanje koje imamo govori nam da je zavist odigrala veliku ulogu u padu anđela. Biblija jasno govori da imamo duhovnoga neprijatelja kojega nazivamo đavlom ili Sotonom. Njegova motiviranost da “luta svijetom tražeći propast duša” nije ništa drugo doli zavist. On je zacijelo prožeo mnoge živote zavišću i mržnjom. Koji je porok zavladao Judinim srcem ili srcima velikih svećenika? Zavist je odigrala značajnu ulogu u padu anđela, u padu čovjeka i u Isusovu razapinjanju.

Zavist nije samo stalan izvor boli za njezine žrtve, nego i uporan i opasan izvor grijeha. To je rana u ljudskoj naravi koja će se najvjerojatnije inficirati. Ona je otvoren poziv na zlo, čak i kada se nalazi u srcima dobrih ljudi. Stoga je jasno da se uvijek moramo čuvati zavisti – ne toliko njezine prisutnosti, jer ona je neizbježna, koliko njezina širenja i pojačana ometanja naših odnosa i našega duhovnog života. Zavist uvijek priječi djelovanje koje Bog želi izvršiti u nama.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Benedicta J. Groeschela Vodič u poteškoćama. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.