"Ali oni sitni križevi, deseci, stotine križeva na dan. Lete oko nas kao muhe, pripijaju se uz čovjeka kao paraziti. Ne možeš im se ukloniti, pa da ne znam što radiš", pisala je između ostalog u svom promišljanju Marica Stanković.

"Ja to neću moći... Nisam spretna... Nisam sposobna... Treba da se povučem." Da, tako bismo mogli govoriti kad bismo se oslanjali na svoje sile, svoje sposobnosti i svoje talente. Ali tu je Netko tko nas podržava, tko nas vodi, tko nam daje snagu, tko daje jakost našim riječima, smjelost našim pothvatima i smisao našem apostolatu.

Kršćanska se blagost iz pogrešaka bližnjega nikada ne izruguje. Nikada na njihov račun ne pretjeruje. Bez posebne potrebe o njima nikad ne govori. Kršćanska se blagost prema pogreškama bližnjega dobrohotno spušta, nastoji ih shvatiti, razumjeti; ako mora blago ih kori; ako upozoruje bližnjega na njih, čini to mirno, fino, obazrivo. Bez nervoze, bez povišenoga glasa, bez tona odozgo, bez ponižavanja bližnjega. Ponizno, jer možda su naše pogreške još daleko veće; krotko, jer nemamo pravo biti tuđi suci; u ljubavi, jer inače i u svojoj i u tuđoj duši postizavamo upravo obratno.

Malokad smo križeve dobrovoljno odabrali. Malokad smo ih nosili s razumijevanjem. Bili smo zapravo prisiljeni, kao i Šimun, da ih nosimo. I tad smo mrmljali pod njima i nismo ih razumjeli. Gledali smo samo u ludost i sramotni žig njihov.

Zar nismo stotinu puta pomislili: Čemu sve to što mi proživljavamo? Čemu tolike patnje i bolovi? Tolike žrtve i tolike tragedije? Čemu tolike stiske i tjeskobe? Nemiri i krize? Širenje zla i pobjeda zla? Potiskivanje vjere i trijumf nevjere? Čemu sve to i zašto sve to?

Treba prepustiti Božjoj ruci da nas ona kida, gnječi, lomi i mijesi po svojoj volji, kako ona hoće i gdje hoće, samo tako se stiče nutarnje siromaštvo. Prepustimo se dakle mirno i sabrano vodstvu Duha Svetoga, jer to je njegova uloga i njegov djelokrug u ljudskim dušama. Pazimo dobro na njegove glasove i njegovo kretanje, pa kadgod nam on u tišini duše šapne: "Idi, prodaj sve, ako hoćeš savršen da budeš", tad idimo brzo i prodavajmo žurno, da se radi naše lijenosti ne zatvore vrata pred nama iznenada, i da se ne izgubi glas Onoga, koji govori samo ako ga duša budno sluša. "Jer kraljevstvo nebesko silu trpi i samo nasilnici ga osvajaju."

Što da reknemo o vjeri u Isusa Krista, kad je toliki nemaju? Kad su otvrdnula tolika srca, kao i farizejska u Kristovo vrijeme, ili kad zbog svoje slabosti i ljudske sebičnosti ne pokazuju vjeru izvana?

Varam se ako mislim da imam i mogu naći nešto izvan tebe. Varam se ako izvan tebe tražim nešto što bi me moglo zadovoljiti, usrećiti, ispuniti. Ne, sve što je izvan tebe ispunja me samo bolju, čemerom, bijedom, jer sve su to krhotine, mrvice, koje ne mogu zatrpati bezdan ljudske duše.

Iza ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz taj tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. I to onda, kad smo se najmanje nadali? Što sad? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sebe, a cijelu kuću mrzovoljom. Izgrizati se i pasti u očaj? Tvrditi da nismo nizašto i da nikad iz nas neće biti nešto.

Je li križ postao naš svagdanji kruh? Grizemo li ga, kako bi Merz rekao, svaki dan. Strpljivo? Odano? Radosno? Križ u svim mogućim oblicima?