Danas se obezvrijedio Dan Gospodnji - nedjelja. Pa ću malo razmišljati o nedjelji. Naime, već nam treća Božja zapovijed nalaže da svetkujemo nedjelju, kao Dan Gospodnji. U Starom zavjetu to je bila subota, a u Novom zavjetu je to nedjelja, zbog Kristova uskrsnuća Gospodnjeg. Već je sv. Augustin to pojasnio: „Svetost nedjelje je znak zahvalnosti i odanosti čovjeka prema dobroti Stvoritelja i njegove brige za sve stvoreno, a posebno za čovjeka vjernika. Zato je Bog zapisao na ploče Zakona ono što ljudi nisu umjeli čitati u svojim srcima“.

Isus Krist – Bog je naš superheroj. Čovjek kada ne prepoznaje Boga, kada se zatvori istinskom Bogu, time mu se ne briše ta čežnja, pa kada Istinskom zatvori pristup onda stvara sam sebi idole i evo nas, ističe fra Ivica Janjić u svome najnovijem tekstu na portalu Franjevačke mladeži.

Zahvalnost je način na koji se otvaramo Božjem djelovanju u našim životima. Zahvalnost je način i da primijetimo sve ono što nam je Gospodin darovao, a što često ne primjećujemo. Budimo zahvalni na daru života, na našem tijelu koje je "čuvar" duše. Prekrasne molitve koje je napisao isusovac p. Niko Bilić potiču nas upravo na to - na zahvalnost za dar našega tijela.

Jedan od najopasnijih gangstera u Londonu osamdesetih godina prošlog stoljeća ponizno je od 11. do 13. siječnja u Botincu, na poziv zajednice Nanovo rođeni, svjedočio o svim zlima koja je doživio i počinio, ali i obilju Božje milosti, ljubavi i opraštanja koje je primio, da bi sada drugima pomagao doći Isusu. U posjetu zatvorenicima u Remetincu svakoga je potaknuo na svetu ispovijed i darovao svoju knjigu "Ispovijest londonskog gangstera".

U potrazi za odgovorima koja postavljaju mladi vezano za brak i bračno zajedništvo, Studentski katolički centar Split u suradnji s Hrvatskom zajednicom bračnih susreta u Splitu organizira predavanja u sklopu projekta "2=1". Kako bi vam približili projekt, za portal Hrvatske katoličke mreže, razgovarali smo s voditeljicom projekta Karlom Milić.

Njihova služba u svećeništvu je ista, ali ne i način na koji žive svoj poziv. Riječ je o pomalo fleksibilnim terminima kojima je zajednička životna stvarnost žrtve i siromaštva. No, dok su svi oblici svećeništva jednaki po službi, razlikuju se u načinu na koji se manifestiraju. Svećenik može biti monah, redovnik ili svjetovni (dijecezanski), ali su svi dio klera tj. katoličkog svećeništva.

Malo ćemo razmišljati o vlastitoj pobožnosti. U Bibliji piše, točnije u 1 Tim 4,7: „Vježbaj se u pobožnosti!“ A što je to pobožnost? Čini mi se da nam nije do kraja jasno. Dakle, pobožni puk često misli da je dovoljno za pobožnosti dovoljno otići na misu, moliti se, hodočastiti, postiti i činiti druge duhovne čine. Takvo ponašanje vjernika zna biti samo folklor. Te samo ponekad ima veze s vjerom.

Na blagdan Krštenja Gospodnjeg iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije prenosimo propovijed dr. sc. Stjepana Radića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije koji vrši službu rektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu i drži kolegije iz filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Vlč. Radić, između ostalog, poručuje: "Na krštenju Gospodin pokazuje da preuzima odgovornost. I on živi od prisjećanja, tj. trajnog dozivanja u memoriju Očevih čudesnih djela, naspram njega (Isusa) i njegova židovskog naroda. Upravo nam on, dakle, pokazuje na jedinstven način kako se živi od (pri)sjećanja. Ne da bismo u tome bili zarobljeni, već upravo suprotno: prisjećanje, u Isusovu smislu, znači hoditi na putu koji nam je Bog namjerio, s vjerom i nadom da On svojih nikad ne ostavlja."

Sluga Božji, ‘miljenik Božji’, s jedne strane, a s druge toliki zemaljski ‘miljenici bogova’, miljenici muza, publike, posvudašnji 'celebrities'. Nekima su ‘bogovi skloni’, neke su ‘bogovi obdarili, poljubili’, neki, koji ne silaze s pozornica, svojim zaglušnim nastupima samo prikrivaju svoju nutarnju bijedu i prazninu. Kolika samo razlika! Kako nastupa ‘sluga Gospodnji’, onaj koji je Gospodinu omilio, nad kim se otvaraju nebesa u trenutku njegova krštenja, kako nastupaju a s druge strane, ljudske veličine koje bi htjele na silu otvoriti nebo ili stvoriti nebeske prilike ovdje na zemlji, što im nikako ne uspijeva? Kako samo brzo blijede te zvijezde, ti miljenici ovog svijeta?! Od svekolike buke koju stvaraju oko sebe nemoguće je razaznati riječi, suvislost, sadržaj. Vlastita nutarnja nesigurnost nadomješta se količinom, mnoštvom riječi.

Danas završava božićno vrijeme kao dio ciklusa s kojim smo započeli novu liturgijsku godinu. Pozvani smo razmišljati o krštenju koje je temelj kršćanskog života, duhovnom pozivu koji biva nadopunjen sakramentom potvrde.