„Snimali smo emisiju, radio sam i ne znam što se u jednom trenutku dogodilo, osjetio sam da sam pozvan, zaustavio sam snimanje i rekao ekipi da me sutra nema."

Mora li dakle kršćanin uvijek živjeti duh mrtvljenja? Da, ali iz ljubavi. Ljubav nam neće dozvoliti jadikovanje i protest. Jer ponekad podnosimo nedaće, ali se i tužimo; tako uludo trošimo Božju milost, Bogu vežemo ruke, tako da ubuduće ne može od nas ništa tražiti. 

Biblijski se autori nisu bojali postavljati teška pitanja. Zapravo su osporavali neadekvatno razumijevanje mudrosti i nedovoljne odgovore na pitanja o značenju patnje, umanjenja i smrti. To je, na primjer, očito slučaj u Jobovoj knjizi. Pitanje iza knjige o Jobu je zagonetka pravednika koji pati. Za mudra čovjeka postoji određena poniznost. Nije u našoj moći znati sve stvari, ali moramo odlučiti što ćemo učiniti s vremenom koje imamo.

Govorimo ih bez razmišljanja, a opet ponekad ono što kažemo može postupno odgurnuti naše dijete od Boga.

Ovaj se dan sastoji od 24 sata, to je 1 440 minuta ili 86 400 sekundi. Svaka je sekunda biser ili može to postati, ako je dobro iskorištena. Vrijeme je ono što napravimo iz njega, jer samo po sebi ono nije ništa. Nemojmo gubiti nijedan trenutak u neradu, lijenosti, u nedjelima, nego učinimo od svakog trenutka nešto trajno, nešto vječno.

"Kazna za grijeh nije pakao već Tvoj križ. Ti si sebe dao prikovati i kazniti. Ti si na križu osjetio duboki pakao u svome nevinom srcu kako bi mene oslobodio, kako bi moje grešno srce već sada bilo u raju. Raj je u meni, Kraljevstvo moga Prijatelja nalazi se u meni, a ne negdje daleko izvan svemira. Prijatelj prijatelja nikada ne ostavlja niti baca u pakao. Prijatelj prijatelja izvlači iz pakla i vodi u svoj dom, vodi u svoje Kraljevstvo koje želi podijeliti zajedno sa njim", piše brat Ivan Raljušić član Družbe misionara Krvi Kristove na svojem Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

"Ne može se pronaći volju Božju ako si prije toga ne predočimo jauk obespravljenih, strah bolesnih, tugu ostavljenih, smrt duše onih koji su u teškom grijehu… Bol obitelji koje žive u nasilju, jeku praznine besmisla onih koji ne poznaju Boga… - Ne može ako smo zaboravili da to Krist viče u svakomu od njih i doziva nas", poručuje pater Ike Mandurić.

"Odmor nam pomaže otvoriti oči. Primijetiti da nismo kadri kontrolirati svoj život i da nismo njegovi gospodari. Život nam je darovan. Zato ga trebamo otkrivati. Kroz odmor učimo vidjeti ono što nam je pred očima. On nas u svojoj biti potiče vratiti se svome temelju i dostojanstvu. Zaustaviti se i opaziti da iza uzaludne trke za stjecanjem i umreženosti u materijalno obilje postoji duboki smisao naše egzistencije koji nas otvara punini živo", piše fra Dragan Bolčić.

"Ako želimo nekoga promijeniti, onda to ne činimo lekcijama, borbom da dokažemo da smo u pravu, nego spremnošću i odlukom da ljubimo, jer ljubav je jedina kadra mijenjati tuđa srca. Bog nas na ovakvu ljubav nikada ne bih pozvao, da nemamo za to sposobnost, odnosno da nismo njegova ljubljena djeca", piše fra Marin Berišić na svojem Instagram profilu. Njegovu objavu prenosimo u cjelovitosti.

"Doista, Isus nam u ovome smislu kaže da se ne opiremo zlome, već da znamo prihvaćati zlo, da znamo trpjeti kad nas zli ponižava i vrijeđa, da znamo taj križ nositi i prikazati za spasenje svoji i svojih najbližih, kao što je i on sam učinio. Upravo to je najbolji način na koji se odupiremo Zlome, kada trpimo njegove uvrede, ali ne reagiramo mržnjom i bijesom, već opraštanjem, molitvom i ljubavlju", piše don Ivan Bodrožić na Facebook profilu Ljubav Kristova. Objavu prenosimo u cijelosti.