"Preko hodže, gatara, vidovnjaka i tarot majstora do iskustva živoga Boga" bila je tema emisije "Duhovno-duhovite večeri" u kojoj je gostovala Irena Kužnar u utorak, 22. veljače. Emisiju vodi fra Stjepan Brčina iz zagrebačkog samostana na Svetom Duhu.

Petrova stolica jamstvo je jedinstva Crkve. Postoji izreka svetoga Ambrozija, najutjecajnijega zapadnoga oca u četvrtom stoljeću: „Ubi Petrus, ibi Ecclesia – Gdje je Petar ondje je i Crkva, a gdje je Crkva ondje je i vječno spasenje".

"Jer kada te život sa tisućama utega pritisne o tlo, reci sebi samo jednu stvar: Ne odustajem, samo trebam malo vremena. Da se sredim. Da se saberem. Da opet dođem sebi. I krenem ispočetka."

"Previše se brinemo za svoje tijelo, a trebali bismo se više brinuti za svoj duh i dušu koja je besmrtna. Ugledajmo se na svetu Rafku, koja ne samo da se nije bojala za svoje zdravlje i život, nego je molila Isusa da okusi malo njegove patnje i smrtne muke. Tu molitvu joj je Gospodin i uslišao. Strašno je trpjela i bila je nepokretna, eto što ljubav može, kada svoje tijelo ne gledamo kao najveće blago koje treba čuvati pod svaku cijenu, već ga predajemo da se zlopati za Kraljevstvo Božje i gledamo da svoju dušu ne izgubimo", poručio je Pavić.

"Ovdje se govori o tome da mi ne presuđujemo ljudima donoseći takozvanu 'pravomoćnu presudu' našega srca nečijem životu. To bi značilo da ne dajemo nekome šansu za novi početak i mogućnost za obraćenje. Osuditi nekoga znači presuditi nekome, tako da on više nema mogućnosti postati bolja osoba i duhovniji čovjek", poručio je Knezović.

Mi smo najčešće sebični. Želimo iskoristiti svoj život umjesto da ga spasimo. Hoćemo od svog života učiniti užitak i zabavu. Zbog toga se razaramo. Tako su, na primjer, alkohol, cigarete ili seks užici koji mi škode ako ih uzimam u obliku u kojem me razaraju.

Što je to euharistija? Tako kršćani od drevnih vremena zovu najvažniji obred svoje vjere kojim zajednica i u zajednici pojedinac vjernik sluša riječ Božju, zahvaljuje i blagoslivlja Boga te tim spomen-činom uprisutnjuje Krista i njegovo spasenje u prilikama kruha i vina

U utorak, 22. veljače, peti je dan u Godini priprave za obnovu posvete Božjemu milosrđu i dan kada se sjećamo Velike objave Milosrdnog Isusa sv. Faustini. O njoj sv. Faustina u svom Dnevniku piše: "Uvečer, u ćeliji, ugledala sam Isusa, Gospodina, u bijeloj haljini. Jedna ruka bila je uzdignuta na blagoslov, a druga je doticala haljinu na grudima. Iz otvora haljine na prsima izvirale su dvije velike zrake, jedna crvena, a druga blijeda. U tišini sam promatrala Gospodina. Moja je duša bila prožeta strahom, ali i velikom radošću. Nakon nekoliko trenutaka reče mi Isus: Naslikaj sliku prema crtežu koji vidiš s natpisom: Isuse, uzdam se u Tebe. Želim da ta slika bude čašćena najprije u vašoj kapelici, a zatim u cijelomu svijetu. Obećavam da duša koja bude štovala ovu sliku, neće propasti. Obećavam toj duši pobjedu nad neprijateljima već na zemlji, a osobito u času smrti. Ja sâm branit ću je kao svoju čast." (Dn 47-48)

Potpuna predanost Petra Damianija Kristu učinila ga je idealnim za Crkvu kojoj je očajnički potreban reformator i, u Božjoj providnosti, donio je mnoge darove Crkvi u krizi.

Ali ne bismo smjeli dopustiti da se na tom putu obeshrabrimo. Ono što Bogu najviše godi u našem vremenu molitve je naša dobra volja da ga pratimo, naša jednostavna prisutnost i društvo, poput malog djeteta sa svojim roditeljima. Pospješujući ovaj sinovski stav, pronaći ćemo snagu potrebnu da ne postanemo nemirni kada se čini da je naša molitva obilježena tišinom i samoćom. Nijedan izvor koji koristimo za našu molitvu ne može zamijeniti iskrenu želju da se približimo Bogu kao prijatelju, slobodnu odluku da mu kažemo “volim te”, što nitko drugi ne može reći umjesto nas.