Protestanti imaju svoju viziju Kristova djela spasenja te ne možemo njihove pjesme uvesti u našu liturgiju i slavljenje, ma koliko god takve pjesme budile u nama lijepe osjećaje. Ne smijemo dopustiti da nam lijepi osjećaji zauzmu mjesto razuma i ispravnog nauka.

Radovan (Rade) Jerković rodio se u Krvavcu, župa Bagalovići, 15. rujna 1900. godine od oca Stanka i majke Jele rođene Batinović. Otac mu je bio udovac i iz prvoga braka imao je kćer Maru i sina Ivana, a u braku s don Radinom majkom još četiri sina. Najstariji je bio don Rade, zatim Jozo, Jerko i Mijo. U maticama krštenih upisan je kao Radoslav, kasnije se potpisivao kao Radovan, ali najčešće kao Rade, kako su ga svi zvali.

Muka koju je proživjela Blažena Djevica Marija, ali i sam Gospodin bila je za oboje, Majku i Sina, kako ju je Krist opisao svetoj Faustini, "ocean gorčine". Ništa joj nije pomoglo kao spoznaja da je raspeće njezina ljubljenog Sina bila Božja volja.

"Odmak je oduvijek bio lijek. Odmak od drugih i odmak od sebe. Odmak izvana hodanjem i odmak iznutra šalom, ironijom i novim okvirom. Hodanje je škola odmaka. Dovoljno je krenuti i u mah svoje zbrke i životne zapetljanosti doživljavamo drukčije. Kao da su ostale tamo odakle smo pošli", piše fra Ante Vučković razmatrajući u spasonosnim učincima hodanja.

Ljutnja može biti signal da nešto nije u redu i da se treba suočiti s time i tražiti rješenje.

Uz današnji blagdan donosimo i dva izuzetno poticajna i duhovno bogata podsjetnika iz današnje liturgije:

Pomirimo se s kušnjama, jer one su najvažniji čimbenik u duhovnom životu: imaju svoju ljepotu, plodne su i posjeduju neusporedive prednosti.

Vijeće Europskih biskupskih konferencija pozvalo je sve svoje članice da na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa mole za mir u Ukrajini. Donosimo nakane kojima se možete priključiti u osobnoj ili zajedničkoj molitvi.

Danas slavimo blagdan svetog Ivana Zlatoustog, gorljivog propovjednika, koji je smatrao da je čitanje i razmatranje Biblije potrebnije ljudima u svijetu, nego monasima, jer oni što su u svijetu svakodnevno bivaju ranjavani i njima je najpotrebniji lijek.

Poniznost, kada je nastojimo nasljedovati kao što je zasigurno činio sveti Josip, postaje obilježje sretne smrti. Njegova uzorna vrlina vraća nas iz zbunjenosti, nesloge i nemira u kojem se često nalazimo.