Kad je 1225. godine, na vruće molbe svoje braće, zabrinute za njegovo zdravlje, Franjo napokon pristao malo se odmoriti – jer je on i poslije stigmatizacije mislio samo na to kako će drugima koristiti – odabrao je jednu kolibicu od šiblja i granja u vrtu samostana sv. Damjana, podsjeća fra Igor Horvat.

Dodaje da su bili divni trenuci Božje utjehe, kad je Franjo u dubokoj molitvi i razmatranju tonuo u Božja otajstva; divan je bio i kutić zemaljskog raja gdje se na obronku Subasija, u šumici borova i maslina, nalazio sv. Damjan. Ali strašna je bila očinja bolest, koju je Franjo donio s istoka i koja ga je sve više mučila; vrlo su bolne bile i druge njegove tjelesne patnje, a rane su često krvarile. Noću su ga u snu smetali čopori štakora…

I upravo poslije jedne od tako strašnih noći, kada mu se činilo da neće izdržati, kad se ujutro pojavilo sunce sa svojim zrakama i pozlaćivalo Franjinu kolibu, neka sveta radost obuzme njegovu dušu i iz njegova srca provre neka radost i besmrtna pjesma koja će zanositi vjekove. “Pjesmu brata Sunca” odmah je uglazbio Franjin subrat Pacifik:

Pjesma brata Sunca

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.