„Zašto nije bio tu kad smo ga mi zvali, zašto nisu uslišane molitve onda kad smo mi mislili da nam je bilo potrebno, mi ne znamo, možemo samo vjerovati da je to dio Božje volje, nama nepoznate, no očigledne i prisutne“,poručio je vlč. dr. Tomislav Ćurić u propovijedi na Petu korizmenu nedjelju koju prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije.

„O moj Bože, Presveto Trojstvo! Želim te ljubiti i širiti ljubav prema tebi, raditi za proslavu Svete Crkve spašavajući duše koje su na zemlji i oslobađajući one koje trpe u čistilištu. Želim savršeno ispuniti tvoju volju i postići stupanj slave koju si mi pripravio u svom kraljevstvu...zapisala je u svome prikazanju sv. Mala Terezija.

U Svetom pismu nalazimo brojne pouke o tome da se ne trebamo ničega bojati, a ipak Božja riječ hvali čovjeka koji se boji Gospodina. Sedmi dar Duha Svetoga je strah Božji – što znači ovaj dar i u čemu se razlikuje od ljudskog straha?

Svjesna svojih slabosti i malih snaga za vršenje velikih djela kreposti, ali i želje da „bude velika sveticaˮ, sv. Mala Terezija kreće na put velike svetosti na sasvim novi način – putem malih žrtava napravljenih s puno ljubavi.

Govoreći o alatu Magisterium AI, don Antun Nižetić ističe da umjetna inteligencija može pomoći u razumijevanju crkvenog nauka, ali upozorava i na opasnost da joj se pripiše uloga „spasitelja“, zbog čega se u javnosti pojavljuju i tvrdnje da je „AI novi antikrist“.

„Često smo zadovoljni ako nismo učinili ništa loše, pretpostavljajući da smo po tome dobri i pravedni. Ali ne činiti ništa loše za kršćane nije dovoljno.“

Polazeći od likova žena iz Evanđelja, varaždinski biskup Bože Radoš na korizmenoj je duhovnoj obnovi „Žene na križnom putu“ u Ludbregu istaknuo miris, poruku i suze kao tri snažna izraza ženske vjere koji, u susretu s Kristom, postaju znak preobrazbe i života.

„Međutim, uvijek osjećam isto smiono pouzdanje da ću postati velikom sveticom jer ne računam na svoje zasluge, kojih uopće nemam, nego se uzdam u Onoga koji je sama Krepost i Svetostˮ, piše sv. Mala Terezija.

„Brat Marinko ne odlazi u pustinjački život iz neke duhovne praznine, nego sa sobom nosi iskustvo franjevačke karizme. Današnji čin nije udaljavanje od franjevačkoga duha, nego njegovo produbljenje na poseban i radikalan način“, poručio je biskup Medo.

Ako se ponekad borimo s nestrpljenjem u potrazi za supružnikom zagovor svetog Josipa može nam pomoći da rastemo u svim krepostima koje su nam potrebne kako bismo se pripremili za sveti brak.