Tri su godine otkako nas je na današnji dan napustio bard hrvatske popularne duhovne glazbe Čedo Antolić. Živio je kroz pjesmu i pjesmom raznosio život koji je istinski volio, zahvaljujući stihovima i notama Bogu za svaki darovan trenutak.

“Živim, o kako živim, kao kiša što se slijeva…”, pjevao je Čedo sažimajući svoj kreativni glazbeni duh u pjesmi po kojoj nosi naziv i njegov posthumno objavljeni album.

Čedo je volio pjesmu dijeliti s ljudima

Čedo je volio pjesmu dijeliti s ljudima, nije htio svirati sam, radije je davao prednost zborovima i stvaranju s drugim glazbenicima. Pjesma je za njega bila druženje, molitva i zajedništvo, nitko mu u glazbi nije smetao, već je, naprotiv, još snažnije poticao njegovu kreativnost.

Kako je u emisiji Sacro ritam Hrvatskog katoličkog radija posvjedočio Čedin sin Matija Antolić, “tata je svoje izvođačke sposobnosti uvijek stavljao u drugi plan kako bi došli do izražaja zboraši, glazbenici, ovi, oni – ‘dajte pjevajte’ – uvijek je na tome inzistirao…”

“Ajmo se družiti, ajmo slikati pjesme!”

“Ajmo se družiti, ajmo slikati pjesme!”, govorio bi Čedo u svojoj umjetničkoj i stvaralačkoj spontanosti. “Za njega su sve to bile boje, čitava paleta, sve je to gledao kao ogroman papir na kojem se igrao svime. Slušao je od klasike, gospela i bluesa do kantuala, sve je to poznavao, ali da ste ga pitali kako su svi ti elementi u njegovoj glazbi, rekao bi: ‘Pa nemam pojma! Glazbu radim po osjećaju!’ I to je to!”, prisjetio se također Matija napominjući kako se pritom “pažljivo odnosio prema tonovima, stoga je cijeli njegov opus široka lepeza glazbenih stilova, ali nikad komercijalna; uvijek je stvarao autorsku duhovnu pjesmu.”

50 godina kantautorskog stvaralaštva

Čedina iskrenost i glazbena temperamentnost prepoznatljiva je kroz punih 50 godina kantautorskog stvaralaštva pri čemu je nastalo više od 120 pjesama objavljenih na šest samostalnih albuma i četiri albuma na kojima je sudjelovao. Tri su njegova albuma nagrađena Porinom u kategoriji duhovne glazbe, a osvajao je i brojne nagrade na Uskrs festu.

Čedo Antolić, rođen 1. siječnja 1951., duhovnom se glazbom počeo baviti već kao srednjoškolac kada se priključuje zajednici Kraljica Apostola pri isusovačkom samostanu na zagrebačkom Fratrovcu. Skladbom “Pjesma svakodnevna” zajednica je vrlo zapaženo nastupila na prvom Uskrs festu 1979. godine. Sljedeće godine zbor mijenja ime u Kyrios i u nakladništvu Kršćanske sadašnjosti objavljuju prvu kasetu pod nazivom “Pjesma svakodnevna”. S Fratrovca je Čedo otišao dominikancima na Koloniju i tamo vodio zbor mladih. Nakon nekoliko godina preuzeo je zbor mladih O. Ante Antić u crkvi Gospe Lurdske. Pet godina vodio je i zbor mladih Kefa u crkvi sv. Petra, a dolaskom patra Ante Bobaša, Čedo Antolić vratio se na Koloniju gdje je dvadeset godina sa zborom Hrid animirao nedjeljna misna slavlja.

Čedo Antolić / Foto: Mario Kociper

Pored misnih slavlja, sam je ili sa zborovima i sastavima održao brojne koncerte te nastupio na mnogim festivalima duhovne glazbe od kojih svakako valja istaknuti Uskrs fest, najstariji hrvatski festival duhovne glazbe, na kojemu je osvojio desetak nagrada.

Godine 2005. Čedo je objavio zbirku pjesama pod nazivom “Pjesnik Gospodnji”, a pored glazbe i pjesništva, bavio se i slikanjem te je 2019. godine priredio samostalnu izložbu svojih radova.

Vrlo uspješnu suradnju imao je s glumcem i redateljem Reneom Medvešekom s kojim je održao više od stotinu glazbeno-poetskih recitala “Grad” posvećenih Siniši Glavaševiću.

Radio je i kao glazbeni urednik na Radio Mariji te na Hrvatskom katoličkom radiju.

2019. godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za izniman doprinos razvoju duhovnog glazbenog stvaralaštva u prigodi 50 godina aktivnog djelovanja na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Čedo Antolić preminuo je 23. kolovoza 2019. godine nakon duge i teške bolesti u 69. godini života u Zagrebu.

I dalje živi

Iza Čede ostalo je mnoštvo nota u kojima njegov duh i dalje živi među nama, kako je za Hrvatsku katoličku mrežu posvjedočio i sin Matija: “Stalno je prisutan, tu. U glazbi, sviranju, pjevanju, humoru, teškim trenucima, ali najvažnije, prisutan je u svakodnevnom životu. Kad su ga jednom prilikom pitali kako piše pjesme, tata je odgovorio da je bolje da ga pitaju kako je živio. A živio je u svakoj sekundi, daleko od umjetne važnosti, od svjetla reflektora. Volio je iskrene trenutke, spontane trenutke koji su uvijek mogli biti naši trenuci ako smo otvoreni prema njima. Njegov živi glas, njegov duh u pjesmama, nije, nije otišao.”