Budi dio naše mreže

ANDREJ GROZDANOV Moje su pjesme ljubavne pjesme Bogu!

"Poanta je, ako ljudi vole što radiš, to ti i pokažu, riječju, pljeskom ili nagradom. Reci 'hvala', to je pristojno, ipak nije tu samo talent, tu je i odluka i rad i ulaganje i žrtvovanje. A onda, uzmi taj pljesak, tu nagradu, odi u svoju sobu i to stavi na žrtvenik, spali i podaj Bogu", ističe dobitnik Porina Andrej Grozdanov u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu.

/ Diana Tikvić

Ovogodišnji dobitnik glazbene nagrade „Porin“ za najbolji album popularne duhovne glazbe je Andrej Grozdanov & World Guitarists za album “Gospel on Guitar”. Andrej je dugogodišnji suradnik Hrvatskog katoličkog radija, uređuje emisiju inozemne suvremene kršćanske glazbe. U emisiji je ugostio sva najveća imena kršćanske glazbe i često prvi u svijetu predstavio album nekog izvođača. Kako su njegovu glazbu opisali frontmen legendarne irske grupe U2 Bono Vox , te jedan od najvećih gitarističkih virtuoza s ovih prostora Vlatko Stefanovski, što ga pokreće u stvaranju glazbe, tko pegla slušajući njegovu glazbu i koliko ga u sviranju i stvaranju vodi Božja ruka, sve je to otkrio Andrej Grozdanov u razgovoru za HKM.

Nakon četiri nominacije konačno osvojeni Porin! Isplatilo se čekati! Jesi li očekivao nagradu?

Hvala puno što se raduješ sa mnom. Bilo je vrijeme kada sam očekivao nagradu jer sam smatrao da je album uistinu to i zaslužio no naučio sam da ima jako puno elemenata kod dodjela nagrada, ne samo je li album dobar ili ne; kao što su trajanje na sceni, poznavanje glasačkog tijela s Vašim radom, recenzije u medijima, itd. Tako da ovaj Porin iskreno nisam očekivao i zbog činjenice da sam se kao pojedinac našao u konkurenciji s uistinu institucijama suvremene duhovne glazbe u Hrvatskoj kao što su Uskrsfest i to izdanje za 40. godina ovog festivala, a u kategoriji je bio i album Progledaj srcem iz prepune Arene, na kojem sam, usput budi rečeno, također odsvirao svaku notu od početka do kraja te ga isto smatram malim dijelom i svojim. Bio sam opušten i s čvrstim uvjerenjem da ono što radim već 30 godina ću uz Božju pomoć raditi i dalje.

Andrej Grozdanov / Foto: Privatni album

Je li ti drago da je baš ovaj album dobio Porin?

Lagao bih kada bi rekao da mi nije drago. Ipak je to najprestižnija glazbena nagrada u Hrvatskoj. Ovaj album je poseban jer sam se s njim vratio na bazični zvuk akustične gitare, bez dodatnih instrumenata, što je i najteže za odsvirati. U bendu se lako sakrijete iza drugih instrumenata, a ovdje ste ogoljeni, čuje se svaki detalj vašeg sviranja i nema dodatnih zahvata u snimanju.

Nagrada može biti poticaj za dalje, a može te i ulijeniti uvjeravajući te da si postigao nešto i da sada možeš usporiti

Koliko su važne ovakve nagrade i priznanja za budući rad?

One jesu važne. Kao što za vrijeme koncerata publika svoje stanje duše iskazuje pljeskom, tako i glazbeni profesionalci osjećaj prema vašem djelu iskazuju nagradom. Ona je i dvosjekli mač. Može biti poticaj za dalje, a može te i ulijeniti uvjeravajući te da si postigao nešto i da sada možeš usporiti. Mnogima se to dogodi jer smo mi umjetnici skloni dokolici koja uvijek dolazi prije eksplozije kreativne faze. I zato sam i prije proglašenja nagrada odlučio uči u snimanje novog albuma kako bih preduhitrio samog sebe u slučaju da ga dobijem.

Doživio si iskrene komplimente i nekih svjetski poznatih glazbenika… 

Jesam, i to me jako raduje jer svi glazbenici sa ovih područja suočavaju se s jednom značajnom činjenicom, jezičnom barijerom. Tako da kad stigne priznanje izvana osjećaš kao da si, osim što si morao trčati trku, morao i preskakati prepone i to je dupli napor. Od pisma koje mi je Bono iz U2 poslao u kojem je rekao da je čuo o mojim nastojanjima na ovom području i ohrabrio me da ne odustanem, te se potpisao s: Your fan, Bono, do toga da mi je na koncertu u Skopju u treći red sjeo Vlatko Stefanovski i odslušao cijeli koncert, pohvalio i izrekao lijepe jako lijepe riječi o mom prvom albumu kojeg je proglasio jednim od najboljih gitarističkih albuma na Balkanu, do konstantnih poziva da sudjelujem kao gitarista na najvećim kršćanskim okupljanjima u Austriji, Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj itd. što se do sada nikad nije dogodilo s nekim umjetnikom kršćanske glazbe u Hrvatskoj. Sve je to znak da ono što radiš ima u sebi i jednu univerzalnu vrijednost, a tome težim da ono što stvaram bude jednako tako lijepo i u Americi i Albaniji, Švedskoj i Rusiji.

Andrej Grozdanov i Martin Smith – Budimpešta / Foto: Privatni album

Što je posebnost ovog albuma?

Ima ih nekoliko koje do sada, barem što ja znam nisu bile ostvarene. Prvo što sam na albumu sabrao duhovne (Gospel) pjesme u rasponu od 500 godina. Najstarija je iz 1529. godine, a najmlađa iz 2014. Staviti tako različite skladbe na jedno mjesto bio je izazov. Drugo, producent i aranžer albuma je Zoran Majstorović, jedan od najpoznatijih jazz i etno gitarista u Hravtskoj, snimatelj je Matej Zec, pak jedan od najpoznatijih rock gitarista u Hrvatskoj, dok se za moje ime veže rad u duhovnoj glazbi. Dakle, tri totalno različite pozadine na jednom mjestu, svi zaljubljenici u gitaru. Treće, na albumu su mi gostovala najveća imena gitarističke glazbe u svijetu: Vlatko Stefanovski koji je kralj gitare na Balkanu, Phil Keaggy koji je tri godine za redom proglašen medju tri najbolja svjetska gitarista i koji iza sebe ima preko 60 albuma, zatim talijanski Fingerstyle virtuoso Enrico Maria Milanesi, austrijski blues čarobnjak Martin Moro, američka jazz legenda, čovjek koji ima već 70 godina John Stowell i American Fingerstyle Champion John Standefer. To bi samo po sebi bilo dovoljno, no na kraju, priznati hrvatski fotograf Saša Ćetković je odlučio napraviti fotografiju za naslovnicu, a upravo je njegov otac slikao možda i najpoznatiji cover u diskografiji ovih prostora, onaj sa albuma Josipe Lisac: Dnevnik jedne ljubavi. Dakle mnogo detalja je učinilo ovaj album posebnim.

Naslovnica albuma / Foto: Privatni album

Kako je uopće započeo tvoj put bavljenja glazbom? I kako si se našao u kršćanskoj glazbi?

Od malena mi je glazba u crkvi posebno govorila. Odrastao sam u crkvi koja je njegovala suvremen glazbeni izričaj i tu sam napravio svoje prve glazbene korake svirajući klavir, a od petnaeste godine i gitaru. Znao sam da ću se htjeti time baviti cijeli život, ali nisam ni sanjao da će to prerasti u ozbiljno zanimanje. U tom nastojanju da budem što bolji glazbenik u crkvi, prolazim audiciju i upisujem jedan od najpoznatijih instituta za suvremenu glazbu Musicians Institute, odsjek Guitar Institute of Technology u Londonu koji je iznjedrio glazbenike u bendovima od George Michaela, Stinga, Michaela Jacksona, Pink i mnogih drugih, i idem korak dalje, zaokružujući onog glazbenika u sebi odlučujem zaokružiti i vjernika u sebi te diplomirati na KBF-u teologiju i filozofiju. Strašno dug put da bih dao Bogu najbolje i umom.

Odrekao sam se svjetovne slave, postojano i u sjeni služeći trideset godina svake nedjelje na bogoslužju gdje ni svjetla, ni pozornice, ni medija nema

Bi li bio možda poznatiji, uspješniji, priznatiji da se baviš “svjetovnom” glazbom?

Sigurno, dio našeg zanimanja i opstanka su svjetla pozornice, članci u novinama, pojavljivanje u medijima. Svega toga sam se lišio, postojano i u sjeni služeći trideset godina svake nedjelje na bogoslužju gdje ni svjetla, ni pozornice, ni medija nema. U jednom trenutku, a takvih još uvijek ima, morao sam odlučiti ili ili, znajući čega se lišavam i znajući koje je moje mjesto u glazbenom svijetu. Mi imamo samo određenu količinu vremena i energije, a za podići kršćanku glazbu u Hrvatskoj, trebalo se maknuti od svih sigurnosti egzistencije estradnog svijeta i u potpunosti se posvetiti ovome, do te točke da ti je bitno svirati i u najmanjim mjestima kako bi stvorio potrebu ljudi za kvalitetnom duhovnom glazbom. Ima puno vjernika u sekularnoj glazbi, a koji se bave kršćanskom eto, kad mogu i kad im to vrijeme dopušta. Hrvatska se otvarala i trebalo je u potpunosti ući u materiju, i to ne samo svirajući, nego govoreći na TV-u, radiju, organizirajući koncerte, pišući članke, distribuirati CD-e i DVD-e na kojima su se odhranila sada već vodeća imena kršćanske glazbe u Hrvatskoj.

Slavko Nedić, Andrej Grozdanov, Domagoj Pavin i Petar Buljan u prostorima Hrvatske katoličke mreže

Ipak, svirao si s mnogim svjetski poznatim glazbenicima. Iskustvo?

Mnoge stvari kod tih glazbenika sam prvi put vidio u životu. Dolazeći iz totalno drugog svijeta u kojem nam je mnogo toga nedostajalo, od tehničke opremljenosti do, onog najvažnijeg, mentaliteta. Puno i dugo sam se borio sam sa sobom nakon svakog tog susreta s pitanjima pa zašto to tako radi, zašto je to tako rekao, zašto insiztira na ovome i onome dok nisam ušao u njihov svijet, u njihove cipele i tada mi je postalo sve jasno i ujedno stvorilo veliki respekt prema njima.

Susret glazbenika sa standardom često je bolan po vlastiti ego, ali dugoročno je spasonosan

Mi volimo gledati na svijet iz naše perspektive koje je jako jako uska i mala i samo je jedna od perspektiva. Kao i s glazbom, za koju sam htio da bude univerzalno prepoznata što se na kraju i dogodilo jer imam oko 7000 albuma prodanih samo u inozemstvu, tako sam htio i da moja misao iako odgojena na uskom dijelu naše zemaljske kugle bude što univerzalnija, a za to je trebalo puno proputovati i puno se slomiti. Od tih glazbenika mogu samo naučiti, i kao sve u životu, uzeti dobro i baciti loše, provući kroz filter naše regije i mentaliteta i dobiti fino djevičansko ulje spoznaje. Ti susreti su me samo obogatili i razumijem zašto mnogi ne ulaze u takve situacije jer se očito boje što će u susretu sa standardom izaći na vidjelo. Često je bolno po vlastiti ego, ali dugoročno je spasonosno.

Koje su ljepote sviranja i stvaranja kršćanske glazbe?

U kršćanskoj glazbi, što je jako zanimljivo i često to spominjem odmah na početku kada me neka crkva u zemlji i inozemstvu pozove da održim seminar za njihove glazbenike, u kršćanskoj glazbi naša publika je nebeska vojska i samo Trojstvo. Često me mladi nabrijani glazbenici znaju priupitati pred koliko ljudi sam najviše svirao, i žele čuti veliku brojku, koju sam, hvala Bogu, u mom glazbenom putu i doživio, no onda ih iznenadim sa odgovorom: “Evo, ove nedjelje u Trogiru npr.”

Ove nedjelje sviram za desetine tisuća anđela i samo Trojstvo

Pa pitaju što ima u Trogiru, kakav stadion je otvoren, koliko ljudi dolazi? Dogodilo se da te nedjelje sviram u jednoj crkvi u Trogiru pa sam im odgovorio: “Ove nedjelje sviram za desetine tisuća anđela i samo Trojstvo”. Nakon početnog šoka, shvate što sam im rekao i to je najveća lekcija koju kršćanski glazbenik mora naučiti. Naša publika nisu ljudi, naše pjesme su ljubavne pjesme Bogu, obraćamo se njemu, a ljudi su nam dani da ih vodimo, zato se glavni pjevač u bendu kršćanske glazbe ne zove Frontmen nego Worship leader, voditelj štovanja.

Dodjela diplome – Andrej Grozdanov i riječki nadbiskup Ivan Devčić / Foto: Privatni album

Što osjećaš dok sviraš? U kakvom stanju je tvoj duh?

Nadovezujući se na prethodni odgovor, osjećam da sam tu kako bih poveo ljude bliže njihovom Tvorcu i Spasitelju, kao netko kome je samo dan talent za crkvu, za druge, tako da nikad ne osjećam da sviram ljudima nego da ih približavam. I sam na tom putu putujem s onima koji dođu na koncert, plaču oni, plačem i ja, smiju se oni, smijem se i ja. Reakcije su nevjerojatne, malo tko ode s koncerta s istim izrazom lica s kojim je došao.

Često mi nastane black out, ispražnjenje, tako da ni ne znam kako sam nešto odsvirao, ne bih mogao ponoviti. Možda najbolji izraz je grčka složenica entuzijastički koja dolazi od en – kao za, iz i theos – Bog, kada radimo nešto entuzijastički radimo to kao za Boga.

Bio sam na jednom službenom primanju i nakon što je sve završilo šefica protokola mi pristupi i kaže: “Moj brat je vaš najveći fan, ta glazba ga dira”. Zatim, zna se dogoditi dođem u hotel i na recepciji, već umornom, recepcionerka mi govori da je bila na koncertu na kojem sam svirao i da ju je držao tri mjeseca jer joj je umro muž od raka. Na naplatnoj kućici na autoputu plaćam karticom i gospodin pročita moje ime i kaže da se on i sva obitelj okupljaju kako bi slušali moju emisiju na radiju, i takvih primjera ima puno gdje ti vidiš da zaista nikad ne znaš tko je u publici i tko sluša i koje se životne priče odvijaju iza.

Vanessa Mioč live in Pula / Foto: Privatni album

Kako glazbenik koji glazbom slavi Boga, a ima silan talent poput tebe, može izbjeći kušnju stavljanja sebe u prvi plan umjesto Boga?

Ta kušnja je uvijek prisutna jer se dogodi jedan paradoks, da bi služio Bogu na ovaj način na koji ja to radim, moraš biti viđen. Moraš izdati album sa svojim imenom, moraš na naslovnici staviti sliku sebe, ljudi ako im se sviđa što radiš zaplješću i onda ti uporno kažiprstom pokazuješ prema nebu kao: nemojte meni nego Njemu. Ima svakakvih i smiješnih situacija u tom nesnalaženju vezano za ono što radimo.

No poanta je, ako ljudi vole što radiš to ti i pokažu, riječju, pljeskom ili nagradom. Reci “hvala”, to je pristojno, ipak nije tu samo talent, tu je i odluka i rad i ulaganje i žrtvovanje. A onda uzmi taj pljesak, tu nagradu, odi u svoju sobu i to stavi na žrtvenik, spali i podaj Bogu. Vjerujem da je to ugodan miris onda. Zahvalan sam Bogu što mi je omogućio da ostvarim mnogo snova i to me opusti da se dam drugima kada treba.

“Progledaj srcem” Arena Zagreb

U bendu Alana Hržice sam u pozadini i držim mu leđa – ne samo glazbeno nego i molitvom

Bend je u pravilu manje izražen od pjevača samog, uvijek je nekako u pozadini – je li to prednost ili nedostatak?

Svakako prednost jer ta izloženost nosi svoje breme. Znam, jer sam u obje uloge, u bendu Alana Hržice sam u pozadini i držim mu leđa ne samo glazbeno nego, on to ne zna, molitvom za vrijeme sviranja, zastupanjem. Kada sviram svoje koncerte onda sam ja u toj ulozi izloženosti i poznato mi je što to donosi sa sobom. Nije jednostavna uloga, to pokazuje i činjenica da se malo tko može nositi s tom zadaćom.

Kako je započela tvoja suradnja s HKR-om?

Bio je jedan običan dan u Rijeci kada sam primio telefonski poziv od glazbenog urednika HKR-a Slavka Nedića u kojem mi je iznio da imaju emisiju inozemne suvremene kršćanske glazbe i da bi dali nekome da ju vodi, ali ne bi to htjeli suhoparno s činjenicama s interneta nego nekoga koji je baš u tom svijetu. Tako je počelo, i traje već više od 16 godina. U emisiji sam ugostio sva najveća imena kršćanske glazbe i često prvi u svijetu predstavio album nekog izvođača.

Na HKR-u na zagrebačkoj Šalati / Foto: Privatni album

Što pamtiš kao najdojmljivije iz svog dugogodišnjeg rada na HKR-u?

One smiješne trenutke na radiju, šalu i ozbiljnost, one susrete, bilo je puno ljudi koji su došli uživo gledati kako se emisija vodi, pamtim pozive, i kasne kasne susrete na benziskim stanicama nakon emisije kada su ljudi znali da sam taj dan jedini put u Zagrebu i htjeli što više saznati i pričati o kršćanskoj glazbi. Znalo je to trajati do 3 ujutro.

Je li bilo teško putovati noću iz Rijeke u Zagreb samo radi emisije?

Je, jer, a to nisam ni znao, cijelo vrijeme sam bolovao od bolesti koja u čovjeku izaziva kroničan umor. Nije mi bilo jasno zašto taj put koji sam toliko puta prešao ne mogu lako podnijeti. Prošao sam i sve vremenske uvjete na cesti, ali i sve utvare, od bijelih miševa do stvarnih vukova i jelena. Moj auto nosi sve te ožiljke. Jedna slušatelj je izračunao koliko sam goriva u godini dana potrošio i cestarina.

Kako si se pripremao i kako se još uvijek pripremaš za emisije?

Slušam slušam slušam. Jako puno slušam da bih dao slušateljima najbolje. U ulozi sam bio da su albumi dolazili do mene i prije nego što su izašli u prodaju, s naznakom da su VIP only i da se ne objavljuju. Zbog slušatelja sam znao nekada prekršiti rok i prije nego što su radio postaje u Americi pustile pjesme s albuma, to sam učinio na HKRu. Neka mi se uračuna u grijeh!

Što glazba može, a riječi ne mogu?

Jako dobro pitanje, a ovo je moje iskustvo. Kada sviram s pjevačem ili pjevačicom, ljudi gledaju, plješću, dirne ih i bude lijep performance. Kada sviram sam, ljudi zatvore oči, uđu u svoj svijet i možda po prvi put nakon dugo vremena uđu u razgovor sa sobom i svojim Stvoriteljem. Tu sam vidio snagu instrumentalne glazbe.

Ne dajem im nikakv sadržaj, nego pozadinsku glazbu njihovih misli, kao soundtrack na filmu. I zato sam uvjeren da bi instrumentalna glazba trebala imati svoj mali dio i u Bogoslužju.

Rafo live in Zagreb / Foto: Privatni album

Proputovao si svijet… najdraži susreti, koncerti, iskustva?

Backstage u Nashvillu na primjer gdje si za stolom s ljudima o kojima si do nedavna sanjao biti, večera nakon koncerta u Pleternici gdje se šalimo nakon koncerta s Alanom, put na koncert u Rumunjsku gdje sam totalno smetnuo s uma da su jedan sat razlike od nas, sletiti u Ameriku na jedan dan da bih održao dva koncerta i vratiti se nazad i kupiti burek kad sletiš. Zatim najsmješnije su mi čestitke ljudi, kad gospođa sva umiljata ti dođe i onako naivno dobronamjerno kaže da joj je moj CD odličan za peglanje, kada mi tete iz vrtića šalju snimke kako uspavljuju svoju djecu s mojom glazbom, kada ti stigne e-mail iz Slovenije u kojem piše da od kada su kupili moj CD i stavili u auto non stop im se vrti, jer im se pokvario player pa ga ne mogu izvaditi.

Noel Richards live in Ljubljana / Foto: Privatni album

Sviraš u bendu Alana Hržice, kako je došlo do te suradnje, kako se slažete, kako zajednički “dišete” glazbu?

I to je bio poziv kome se nisam nadao. Prihvatio sam ga s punom svijesti da se radi o čovjeku koji ima poslanje. U kršćanskoj glazbi sam dulje od Alana i vidio sam neke dječje korake, ali kod njega se primijeti jaka želja za znati više, što je rijetkost. Okuplja ljude, ljudi ga vole, ima i što reći iz svog bogatog iskustva. Tu sam da stojim iza i podržavam ga kao umjetnika i vjernika koliko mogu, ali i obrnuto. Kada se dogode, naši razgovori su dugi. Atmosfera u kombiju nevjerojatna. Oboje smo prošli i neke glazbene uspjehe i znamo svrstati naše pozive. Ali, budući da pripadam i nacionalnoj i religijskoj manjini, ni Alanu nije loše, jer vjerujem da povlači mnogo sredstava iz EU fondova za koheziju i toleranciju i manjine na račun mog imena. Haha, s time se uvijek šalimo.

Alan Hržica live in Čakovec / Foto: Privatni album

Planovi za budućnost?

Već radim na novom albumu na kojem bih sada, po prvi puta okupio pjevače s kojima sam u svojoj karijeri radio, album na kojem će biti duhovne skladbe koje su meni jako drage, a koje nisam još snimio. Dakle, vokalni album. To mi je sad izazov.

Ključne riječi:
Andrej Grozdanov Porin porin 2020.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja