Nije skulptura Marije kako rađa Isusa jedino djelo u liturgijskim prostorima koje je izazvalo reakcije javnosti i medija. U posljednje vrijeme napisani su neki članci u kojima je izrečeno mnoštvo različitih mišljenja o umjetnosti i umjetničkim prikazima u crkvi, poput:

• Kard. Müller: „Kada likovni prikaz Isusova rođenja izaziva sablazan među vjernicima“
• Katolike zgrozila skulptura Gospe u katedrali, sada je razbijena. Hercegovački svećenik: ‘Neka je! To bi i Isus učinio‘
• Problem Gospe s raširenim nogama
• Svinjsko srce u austrijskoj crkvi izazvalo ogorčenje vjernika; biskup napravio kompromis
• Stručnjaci negoduju. Uzbuna zbog obnove katedrale Notre Dame: ‘To će biti poput Disneylanda! Druga šteta nakon požara‘
• Blasfemija u belgijskoj crkvi: Umjetnik razapeo kravu ispred oltara

Zato smo se obratili liturgičaru vlč. mr. sc. Tomislavu Hačku koji je za HKM objasnio koji su kriteriji i norme za umjetnička djela koja se nalaze u crkvi.

Valja imati na umu kako se sva ta umjetnička djela koja se izrađuju, pišu ili izvode, izrađuju se, pišu i izvode za crkvu, ali i za Crkvu (zajednicu vjernika koja se redovito okuplja u nekoj određenoj crkvi, bilo katedralnoj ili župnoj na bogoslužnom slavlju), naglašava liturgičar Hačko.

Kaže kako se u u razmišljanju o umjetničkim djelima u crkvi za Crkvu treba staviti najprije na izradu kipova i slika koja svoja mjesta pronalaze unutar liturgijskog prostora, oslanjajući se na učenje Crkve tijekom povijesti čime se dolazi do objektivnih načela i smjernica za izradu umjetničkih djela. Njih pak, naime, nalazimo još u samim počecima kršćanstva, osobito u katakombama, na sarkofazima, ali i u prostorima za bogoslužna slavlja. S vremenom će se pojaviti i pokret koji u povijesti prepoznajemo kao ikonoklazam, ističe vlč. Hačko.

Kako bi se što lakše razumjelo zašto Crkva postavlja određene kriterije i norme za umjetnička djela koja se nalaze u crkvi, valja se prije svega podsjetiti učenja Crkve o štovanju svetih slika, odnosno što se uopće želi postići i koji je krajnji cilj kojeg umjetničkog prikaza, podsjeća liturgičar.

Ikona (slika)

Zanimljivo je primijetiti kako Ernst Benz svoje djelo „Duh i život Istočne Crkve“ otvara govorom o ikoni i njezinom značenju za život Istočne Crkve. No, sljedeći reci, preuzeti iz navedenog djela, svakako će pomoći kako na ispravan način shvatiti i razumjeti ne samo ikonu, već i svaki drugi umjetnički prikaz koji je namijenjen za određeni liturgijski prostor, kaže vlč. Hačko.

Liturgičar Hačko podsjeća da za ikonu Benz naglašava kako je „ikona sveta slika koja primarno ima crkvenu funkciju. Ova funkcija dolazi do izražaja već pri izradi ikone. (…) Samo slikanje ikone jest liturgijski čin. Ikonoslikarstvo traži od slikara određen stupanj svetosti i posvećenosti. Postom i pokorom monasi-slikari pripremaju se za slikanje. Prije slikanja blagoslivlje se četkica, drvo, boje i sav ostali materijal potreban za slikanje. (…) Dobiva se dojam da sveta slika u Istočnopravoslavnoj crkvi očito ima sasvim određenu duhovnu funkciju i da, također, vezanost svete slike za tradiciju nije odraz umjetničke slabosti, već da promjenu slike sprečavaju sasvim određene teološke i religiozne predodžbe“.

Govoreći pak o teologiji ikone (slike), Benz ističe da „pravoslavni teolozi ne smatraju ikonu proizvodom stvaralačke fantazije čovjeka umjetnika, to jest oni ikonu uopće ne smatraju djelom čovjeka, već odrazom samog nebeskog pralika. Ikona je u određenoj mjeri prozor koji se nalazi između našeg zemaljskog i onog nebeskog svijeta, prozor kroz koji stanovnici nebeskog svijeta gledaju dolje u naš svijet i na kojem se održavaju istinske crte nebeskih pralikova (…)“ kaže vlč. Hačko.

I ono najvažnije, i za Istočnu i Zapadnu Crkvu, jest poveznica između ikone (umjetničkog prikaza) i liturgije. Tako „slike u crkvi predstavljaju pojavak Krista i nebeske Crkve unutar zemaljske zajednice“, naglašava liturgičar Hačko.

Ikonoklazam

Polazeći od nominalne definicije pojma iz naslova, doslovno bi ikonoklazam mogli definirati kao razbijanje slika (ikona+klasis, grč.). Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, ikonoklazam definira u dva smjera, pojašnjava vlč. Hačko:

„1. U crkvenoj povijesti, struja koja se (730–843) radikalno protivila likovnome prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anđela i svetaca te javnomu (crkva, liturgija) i privatnomu štovanju svetih slika (ikonâ). Naziva se i ikonoklastija, ikonoborstvo i kipoborstvo; umjerenija struja naziva se ikonomahija. Teološki mu je temelj neizrecivost Božje transcendencije; poticaji su došli iz Staroga zavjeta, židovstva i islama, a osobito iz kršćanskih ogranaka koji zapostavljaju ljudsku narav u Kristu (doketizam, nestorijanizam i monofizitizam). Ikonoklazam su oštro provodili neki bizantski carevi (Lav III., Konstantin V. i Lav V. Armenac) uništavajući svete slike i kipove te progoneći ikonodule, osobito monahe. Ponašanje ikonoklastâ osudio je papa Grgur III. na sinodi u Rimu (731). Podupro ih je Karlo Veliki na sinodi u Frankfurtu (794). Uz potporu carice Irene ikonoklazam je osuđen na Drugome nicejskome koncilu (778), koji je nastojao riješiti spor oko štovanja slika uvodeći razliku između štovanja (dulija) i klanjanja (latrija). Štovanje se iskazivalo stvorovima, a klanjanje samo Bogu. Osim toga, nije se štovala sama slika već onaj kojega je slika prikazivala (Krist, Bogorodica, sveci). Tako je odobrena ikonodulija, a otklonjena ikonolatrija. Koncil je odobrio samo prikazivanje Kristova lika u crkvama. Uz potporu carice Teodore sinod u Carigradu (843) odobrio je također štovanje svetačkih slika u crkvama (isključeni su kipovi).

2. U širem značenju, svako radikalno osporavanje likovnoga prikazivanja Boga, anđelâ, prorokâ i svetaca i zabrana uporabe sakralnih antropomorfnih likova u bogoslužju (židovstvo, islam, monofizitizam, kalvinizam“, navodi vlč. Hačko.

Drugi nicejski koncil (778. godine)

Kako je i prethodno navedeno, suočena s ikonoklazmom, Crkva prvo sustavno učenje o umjetničkim prikazima iznosi na 2. nicejskom koncilu koji je održan od 24. rujna do 23. listopada 787. godine, podsjeća HKM-ov sugovornik:

„… Hodajući istovremeno i kraljevskom stazom i slijedeći Bogom objavljeno učenje naših svetih otaca i predaje Katoličke crkve – mi naime znamo da ona potječe od Duha Svetoga koji u njoj prebiva – mi smo zaključili sa svom brižljivošću i savjesnošću da se u svete Božje crkve, na sveto posuđe i ruho, na zidove i ploče, na kuće i uz puteve postave kako likovi dragocjenog i životvornog križa tako i časne i svete slike, bilo da su one od boje, kamena ili nekog drugog prikladnog materijala; (to vrijedi) za slike našeg Gospodina i Boga i Otkupitelja Isusa Krista, naše neokaljane Gospodarice, svete Bogorodice, štovanja vrijednih anđela, te svih svetih i pobožnih ljudi.

Što češće naime budu oni promatrani kroz slikoviti prikaz, to češće će i oni koji budu promatrali biti potaknuti da se sjete pramodela slike, da čeznu za njima i da im upute pozdrav i ponizno štovanje; ipak ne pravo klanjanje, koje prema našoj vjeri pripada samo božanskoj naravi, nego tako kao što se iskazuje štovanje liku dragocjenog i životvornog križa, svetim Evanđeljima, drugim svetim i blagoslovljenim predmetima, kojima se za njihovo štovanje prinose tamjan i svijeće, kao stoje to također bio pobožni običaj kod starih. Štovanje slika naime prenosi se na njihov pramodel. Tko štuje sliku štuje na njoj prikazanu osobu“ (usp. DH 601-603).

Četvrti carigradski koncil (869.-870. godine)

Iako je ovaj koncil sazvan kako bi se odlučilo o Focijevom slučaju, vlč. Hačko ističe kako se ovaj Koncil dotiče i štovanja svetih slika na sjednici koja je održana 28. veljače 870. godine:

„Kan. 3. Određujemo da se sveta slika Gospodina našeg Isusa Krista, Osloboditelja i Spasitelja sviju, štuje jednakim poštovanjem kao i knjiga svetih Evanđelja.

Kao što naime svi postižemo spasenje po riječima govora koje se iznose u knjigama, tako po likovnom slaganju boja, svi i mudri i nepismeni, crpe korist iz onoga stoje pred njima; ono naime što propovijeda i što preporučuje govor u riječima to isto (čini) i pismo koje je u bojama; dolično je, i u skladu s razumskim razmišljanjem kao i s najstarijom predajom o štovanju, da se i slike u prenesenom smislu, jer se odnose na ono prvotno, poštuju i štuju jednako kao i sveta knjiga Evanđelja i lik predragocjenog križa.

Tko dakle ne štuje sliku Spasitelja Krista, neka ne gleda njegov lik kad on bude došao u Očevoj slavi da bude proslavljen i da proslavi svoje svete [usp. 2 Sol 1,10]; nego neka bude odvojen od njegovog zajedništva i sjaja; a slično i sliku njegove neoskvrnjene Majke i Bogorodice Marije; štoviše slikamo i slike svetih anđela kao što ih riječima predočuje božansko Pismo; ali isto tako poštujemo i štujemo i (slike) vrlo slavnih apostola, proroka, mučenika i svetih muževa, kao i svih svetih“ (usp. DH, 653-656).

Tridentski koncil (1545.-1563.)

Tijekom 25 zasjedanja, uz vrlo važna pitanja (osobito o Svetom pismu i predaji, sakramentima, oprostima), ovaj Koncil, kaže vlč. Hačko, na posljednjoj sjednici (3. prosinca 1563.) dotaknuo se i teme štovanja svetaca i svetih slika:

„Slike pak Krista, Bogorodice Djevice i drugih svetaca treba držati prije svega u crkvama i iskazivati im potrebnu čast i štovanje, ne kao da bi se vjerovalo daje u njima neko božanstvo ili moć zbog čega bi ih trebalo štovati, ili kao da se od njih nešto traži, ili kao da bi se pouzdanje stavljalo u slike, kao što je to nekada bilo kod pogana koji su stavljali nadu u idole [usp. Ps 135,15-17]: nego jer se čast, koja im se iskazuje, prenosi na pralik koji one (slike) predstavljaju; tako da preko slika koje ljubimo, pred kojima otkrivamo glave i klanjamo im se, klanjamo se Kristu i štujemo svece koje one predstavljaju. Tako je utvrđeno dekretima protiv protivnika (svetih) slika na saborima, posebno pak na drugom Nicejskom saboru [usp. 600-603].

Ovo pak neka biskupi marljivo naučavaju: preko povijesti tajni našeg otkupljenja izraženih u slikama ili drugim simbolima narod se poučava i utvrđuje u člancima vjere, koje treba spominjati i neprestano ponavljati; isto tako da se iz svih svetih slika ubiru veliki plodovi, ne samo jer se narod spominje dobročinstava i darova koje mu je dao Krist, nego i zbog toga jer se pred oči vjernika stavljaju čudesa i spasonosni primjeri, kako bi zahvaljivali Bogu, usklađivali svoj život i ponašanje, kako bi bili potaknuti na štovanje i ljubav prema Bogu i na njegovanje pobožnosti. Tko bi pak mislio ili učio drugačije od ovih dekreta: neka bude kažnjen anatemom.

Ako su se pak u te svete i spasonosne običaje uvukle neke zloporabe: njih sveti sabor jako želi potpuno iskorijeniti, tako da se ne bi postavljale nikakve slike krivih dogmi koje bi neobrazovanima pružale priliku opasne zablude.

Ako je katkad zgodno izraziti i oblikovati događaje i priče svetog Pisma, jer je to korisno za neobrazovani puk, neka se narod pouči da se zbog toga ne može oblikovati božanstvo, niti izraziti bojama i likovima kao da se vidi tjelesnim očima. Nadalje, neka se dokine svako praznovjerje kod zazivanja svetaca, štovanja relikvija i korištenja svetih slika, neka se iskorijeni svaka ružna dobit, i konačno, neka se izbjegava svaka iskvarenost.

Kako bi se to što vjernije obdržavalo, sveti je sabor odredio da nitko ne smije ni na kojem mjestu … postaviti, ili nastojati da postavi, nikakvu neobičnu sliku, osim ako ju je biskup odobrio. Također, ne smiju se priznati nova čudesa, niti primati nove relikvije, osim ako ih je on (biskup) prepoznao i odobrio“ (DH, 1823-1825).

Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.)

Nakon Tridentskog koncila i Drugi vatikanski koncil progovorit će o sakralnoj umjetnosti i sakralnim predmetima u sedmom poglavlju Konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium. To učenje bit će temelj onome što ćemo kasnije pronaći u Općoj uredbi Rimskog misala te Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Tako Koncil, ističe liturgičar Hačko, uči:

„122. Među najplemenitije djelatnosti ljudskoga duha s punim se pravom ubrajaju lijepe umjetnosti, osobito religiozna umjetnost te sakralna umjetnost kao njezin vrhunac. One se po svojoj naravi odnose na beskrajnu božansku ljepotu, koju na neki način valja izraziti ljudskim djelima. One su to više usmjerene prema Bogu i promicanju njegove hvale i slave što više idu samo za tim da svojim djelima u najvećoj mjeri pridonesu pobožnome obraćanju ljudskih srdaca prema Bogu. Stoga je dobra Majka Crkva uvijek bila prijateljicom lijepih umjetnosti; ustrajno je tražila njihovu plemenitu službu i izobražavala umjetnike poglavito radi toga da predmeti koji pripadaju u bogoštovlje uistinu budu dostojni, dolični i lijepi znakovi i simboli višnjih zbiljnosti. Crkva se, štoviše, s pravom držala nekom vrstom njihove sutkinje time što je rasuđivala medu umjetničkim djelima koja odgovaraju vjeri, pobožnosti i vjerno predanim zakonima te se trebaju smatrati prikladnima za sakralnu uporabu. S posebnim se marom Crkva skrbila za to da sakralni predmeti dostojno i lijepo služe uresu bogoštovlja; pritom je u građi, obliku i načinu ukrašavanja dopuštala one promjene do kojih je tijekom vremena doveo napredak tehničkoga umijeća. Zato su oci smatrali dobrim odlučiti o tome ovo što slijedi.

123. Crkva nikada nije imala neki svoj vlastiti umjetnički stil, nego je već prema značaju i uvjetima narodà te prema potrebama različitih obreda dopuštala umjetničke oblike svakoga vremenskog razdoblja; tako je tijekom stoljeća skupila umjetničko blago koje valja sa svom pomnjom čuvati. Neka tako i umjetnost našega vremena i svih naroda i krajeva ima slobodu djelovanja u Crkvi samo ako s dužnim poštovanjem i s dužnom čašću služi sakralnim građevinama i sakralnim obredima; tako će i ta umjetnost moći pridružiti svoj glas onom divnom slavospjevu što su ga najveći muževi spjevali katoličkoj vjeri kroz prošla stoljeća.

124. Neka se ordinariji pobrinu da promičući i njegujući uistinu sakralnu umjetnost više paze na plemenitu ljepotu negoli na puku raskoš. To neka vrijedi i za sakralno ruho i urese. Neka biskupi vode brigu da se pomnjivo drže daleko od Božjih zgrada i drugih sakralnih mjesta ona umjetnička djela koja se protive vjeri, ćudoređu i kršćanskoj pobožnosti te vrijeđaju pravi religiozni osjećaj, bilo zbog iskrivljenosti oblikà bilo zbog nedostatne, osrednje ili prividne umjetnosti. Kod gradnje sakralnih građevina neka se brižljivo pazi da budu prikladne za obavljanje liturgijskih čina i da se može postići djelatno sudjelovanje vjernikà.

125. Neka se i dalje zadrži praksa da se u crkvama izlazu svete slike vjernicima na čašćenje; one ipak trebaju biti izložene u umjerenom broju i u odgovarajućem redu kako ne bi kod kršćanskoga puka izazvale čuđenje ili pogodovale manje ispravnoj pobožnosti.

126. U prosuđivanju umjetničkih djela neka ordinariji saslušaju biskupijsko povjerenstvo za sakralnu umjetnost te prema potrebi i druge prave stručnjake, kao i povjerenstva o kojima je riječ u čl. 44., 45. i 46. Sa svim marom neka ordinariji bdiju da se ne otuđe ili ne upropaste sakralni predmeti ili dragocjena djela koja su ukrasom Božje kuće.

127. Neka se biskupi sàmi ili preko prikladnih svećenika, koji su obdareni poznavanjem i ljubavlju prema umjetnosti, skrbe za umjetnike da budu prožeti duhom sakralne umjetnosti i svete liturgije. Osim toga, preporučuje se da se u onim krajevima, u kojima se to čini dobrim, osnuju škole ili akademije sakralne umjetnosti za izobrazbu umjetniká. Svi umjetnici koji – vodeni svojom nadarenošću – kane služiti slavi Božjoj u svetoj Crkvi, neka uvijek imaju na pameti da je pritom na neki način riječ o svetom nasljedovanju Boga stvoritelja i o djelima koja su određena za katoličko bogoštovlje, za duhovnu izgradnju vjerniká te za njihovu pobožnost i vjersku pouku.

129. Neka se za vrijeme filozofskih i teoloških studija klerici također poučavaju o povijesti i razvoju sakralne umjetnosti te o zdravim načelima na kojima se moraju temeljiti djela sakralne umjetnosti, tako da uzmognu cijeniti i čuvati časne crkvene spomenike, a umjetnicima davati prikladne savjete pri izvođenju njihovih djela.“

„Opća uredba Rimskog misala“

Slijedeći gore navedene smjernice i učenje Koncila, i „Opća uredba Rimskog misala“ (br. 288) naglašava važnost doličnog uređenja liturgijskog prostora, naglašava vlč. Hačko:

„Zato pri povjeravanju posla umjetniku, kao i pri odabiranju umjetničkih djela za crkvu, treba težiti za pravom umjetničkom vrsnoćom koja će hraniti vjeru i pobožnost i biti u skladu s pravim značenjem i svrhom kojoj služe“.

Što se pak tiče samih slika, što se može primijeniti i na druge umjetničke izričaje, „Opća uredba“ je, kaže vlč. Hačko, jasna (br. 318):

„u skladu s pradavnom predajom Crkve, na svetim mjestima vjernicima na štovanje izlažu slike Gospodina, blažene Djevice Marije i svetaca, ali neka se ipak tako rasporede da vjernike mogu voditi otajstvima vjere koja se ondje slave. Neka se stoga pazi da se njihov broj ne bi bez reda umnožio, zatim da budu tako raspoređene da ne bi odvlačile pozornost vjernika od samoga slavlja. Redovito neka ne bude više od jedne slike jednoga te istoga sveca. Kod ukrašavanja i uređenja crkve – kad je riječ o slikama – valja općenito imati pred očima pobožnost cijele zajednice, ali i ljepotu i dostojanstvo samih slika“.

„Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji“

Sažimajući sve do sada rečeno, vlč. Hačko ističe kako „Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji“ Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenta uči (br. 240) da su svete slike (ali i druga umjetnička djela):

„- ikonografski prijepis evanđeoske poruke u kojoj se lik i objavljena riječ uzajamno tumače (…)

– sveti znakovi, koji kao i svi liturgijski znakovi, imaju Krista kao konačno uporište; slike svetaca znače Krista koji je u njima proslavljen;

– spomen svete braće i sestara koji nastavljaju sudjelovati u spašavanju svijeta; njima smo posebno u slavlju sakramenta i mi pridruženi;

– pomoć u molitvi: razmatranje svetih slika olakšava molitvu i pobuđuje davanje slave Bogu zbog milosnih čudesa ostvarenih u njegovim svetima

– poticaj na nasljedovanje (…); vjernik teži utisnuti u srce ono o čemu razmatra očima;

– oblik kateheze“.

No, naglašava liturgičar Hačko, važno je imati na umu da (br. 243): „ipak, uloga svete slike nije na prvome mjestu da ostvari estetski užitak, već da uvede u otajstvo. Ponekad prevladava estetski vidik, omogućujući da slika postane više umjetnička tema nego li nositeljica duhovne poruke“.

Umjesto zaključka

Iako se možda može činiti kako navedene smjernice i učenja Crkve ograničavaju umjetnički izričaj (umjetničku slobodu), one nisu tu kako bi ograničavale, već kako bi umjetnost usmjerile prema otajstvenom i božanskom, naglašava vlč. Hačko. Kaže kako to lijepo sažima Joseph Ratzinger u svom djelu „Duh liturgije“ (133-134):

„Zacijelo, ne smije biti ukočenih propisa. Nove pobožnosti, nova religijska iskustva te nova nadahnuta zrenja trebaju pronaći svoje mjesto i u Crkvi. Međutim, mora postojati razlika između sakralne (liturgijske umjetnosti, umjetnosti koja spada u crkveni prostor) i općenito religiozne umjetnosti. Nemoguća je u sakralnoj umjetnosti čista proizvoljnost. Nespojivi su sa smislom slike u Crkvi umjetnički stilovi i oblici koji niječu logos u stvarima te čovjeka fiksiraju na pojavnu sjetilnost. Iz izolirane subjektivnosti ne može se roditi nikakva sakralna umjetnost. Umjetnost pretpostavlja subjekt koji je iznutra oblikovan Crkvom te otvoren prema mi, tj. zajedništvu. Samo tako čini umjetnost zajedničku vjeru vidljivom i samo tako ponovno zbori vjerničkom srcu. (…) Bez vjere ne postoji umjetnost primjerena liturgiji. Sakralna umjetnost stoji pod imperativom Druge poslanice Korinćanima: Očiju uprtih u Gospodina svi mi otkrivena lica odrazujemo slavu Gospodnju, jer nas dakako Duh Gospodnji preobražava u sliku Gospodnju, u slavu uvijek veću (3,18).

Na kraju, što to sve praktično znači? Umjetnost se ne može producirati – proizvoditi, kao što je prema narudžbi moguće naručivati i proizvoditi tehničke aparate. Ona je uvijek dar. Nemoguće je također naručiti inspiraciju, nju se može samo primiti – kao dar. Nemoguće je novcem ili kojekakvim odborima ili komisijama stvoriti ili proizvesti obnovu umjetnosti u vjeri. Ta obnova pretpostavlja uvijek prije svega dar novog gledanja. Stoga se isplati napor da ponovno dosegnemo, dospijemo do takve kontemplacijske vjere, vjere koja gleda. Gdje takva vjera postoji, i umjetnost će pronaći svoj pravi izričaj.“

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.