Istražili smo je li u svom stavu prema homoseksualnosti i homoseksualnim osobama Crkva uistinu podijeljena na liberalne i konzervativne te jesu li stavovi nadbiskupa Križića drugačiji od općeg crkvenog stava kako je u članku sugerirao jedan medij.
Uz prošlogodišnju vijest o imenovanju dotadašnjeg gospićko – senjskog biskupa mons. Zdenka Križića splitsko – makarskim nadbiskupom Telegram je objavio članak pod naslovom: Papa za splitskog nadbiskupa imenovao monsinjora koji je javno govorio da se ‘gayeve ne smije marginalizirati’. Telegram je, zapravo, preuzeo dio intervjua Večernjeg lista: Gayeve se ne smije marginalizirati. Naprotiv, mora ih se poštovati, a oni se trebaju uključiti u život Crkve, a u tekstu se, između ostalog, donosi: Inače, prije nekoliko godina (biskup Križić, op.) izazvao je priličnu reakciju Crkve i javnosti u zbog svog liberalnog stava spram homoseksualnih odnosa i njihove koegzistencije s Crkvom. Je li u svom stavu prema homoseksualnosti i homoseksualnim osobama Crkva uistinu podijeljena na liberalne i konzervativne te jesu li stavovi nadbiskupa Križića drugačiji od općeg crkvenog stava pitali smo doktoricu teologije i profesoricu moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s. Anu Begić.
Homoseksualni čini su protunaravni i uvijek su teško moralno zlo i grijeh, kaže HKR-ova sugovornica. No, ističe, nikada se ne osuđuje osoba nego čin
Homoseksualnost je uistinu izazovna tema, posebice za naše današnje vrijeme, jer su različiti stavovi prema njoj, a često i vrlo oprečni, kaže prof. Begić. naglašava kako mnogi, nažalost, imaju određene predrasude prema homoseksualnosti, što nerijetko dovodi i do različitih osuda, a drugi pak nekritički, iz svog svjetonazora, odobravaju homoseksualne čine i istospolne zajednice. “Radi jasnoće možda je najbolje na početku pojasniti same pojmove, ali i vrste homoseksualnosti kako bismo mogli ponuditi što jasniji odgovor”, kaže moralna teologinja. “Katekizam Katoličke Crkve, koji smo pozvani slijediti kao kršćani katolici, ističe da homoseksualnost označava odnose između muškaraca i žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. (KKC, br. 2357). U Crkvi stoga ne bi trebalo po tom pitanju biti niti liberalnih, niti konzervativnih stavova. Nauk Crkve je jasan. Kršćanski pisci i teolozi već od polovice dvadesetog stoljeća ponavljaju jedan te isti nauk o homoseksualnosti. Homoseksualni čini su protunaravni i uvijek su teško moralno zlo i grijeh [1], kaže HKR-ova sugovornica.
No, ističe prof. Begić, nikada se ne osuđuje osoba nego čin: “Svaku je osobu potrebno prihvaćati na sliku njene stvorenosti, a to je da je ona slika Božja, svjesni da je ona narušena grijehom. Govor o homoseksualnosti kao takvoj, a time i osobama koje se takvima osjećaju, danas je poprimio različite stavove i tumačenja. Naravno da bismo u skladu s tim bismo mogli govoriti o konzervativnim ili liberalnim stavovima. No važno je reći, ako vjernik katolik ne osuđuje osobu koja se izražava homoseksualnom, nego njen čin, nije time liberalan nego jasan u crkvenom nauku. Isto tako, ako osuđujemo čin homoseksualnih osoba nismo konzervativni u tumačenju nego jasni u nauku. Iako promicatelji homoseksualnosti tvrde da je to jedan od načina življenja, jednak heteroseksualnom, homoseksualnost je uvijek posesivna, a ne darujuća”, kaže moralna teologinja.
Kod homoseksualnosti potrebno je razlikovati sklonost od aktivnosti. Sklonost je nešto što osoba u sebi nosi i osjeća, nešto što redovito nije svjesno izabrala, već naslijedila ili stekla. Aktivnost imamo kada osoba udovoljava toj svojoj sklonosti, stupajući u spolne čine s osobama istoga spola
Naglašava kako je vrlo važno pojasniti sam termin kao i da postoje različiti oblici življenja homoseksualnosti. “Termin homoseksualnost prvi je put 1869. godine uveden u literaturu od mađarskog liječnika dr. Benkerta. Neki autori upotrebljavaju pak nove termine i riječi, kao što su homofilija i homotropija, kojima žele izraziti istu stvarnost. Sami homoseksualci rado za sebe rabe pojam`gay`, koja je zapravo riječ koja uključuje ponos osobe zbog svoje homoseksualnosti. Homoseksualna osoba nije samo ona koja se upušta u homoseksualne aktivnosti, već i ona koja se u njih ne upušta, ali osjeća prema njima sklonost ili potrebu. Homoseksualnost se ne ograničava samo na genitalnu razinu nego zahvaća cjelokupnu osobu i njeno psihosomatsko usmjerenje [2], kaže prof. Begić i dodaje da je pitanje homoseksualnosti potrebno jasno znati rastumačiti, jer se jedino tako može shvatiti ono oko čega se lome koplje, i što uzrokuje osude i predrasude.
“Kod homoseksualnosti potrebno je razlikovati sklonost od aktivnosti. Sklonost je nešto što osoba u sebi nosi i osjeća, nešto što redovito nije svjesno izabrala, već naslijedila ili stekla. Aktivnost imamo kada osoba udovoljava toj svojoj sklonosti, stupajući u spolne čine s osobama istoga spola, bilo pod neodoljivim pritiskom strasti, bilo svojom slobodnom voljom.
- Konstitutivna homoseksualnost je kada duševno i tjelesno normalan čovjek osjeća dugotrajnu i isključivu sklonost prema osobama istoga spola, koja je toliko jaka da ni ne pomišlja na svoje normaliziranje, na heteroseksualnu orijentaciju. Za takvu osobu drugi spol ne dolazi u obzir; dapače katkada joj je i odvratan. Ovaj se oblik još naziva i temeljna, radikalna, istinska, isključiva i urođena homoseksualnost. U prvome planu kod ove vrste je spolna aktivnost radi užitka.
- Prolazna homoseksualnost događa se povremeno i zbog različitih motiva, nemogućnost kontakta sa drugim spolom, osamljenost, napuštenost, potreba razumijevanja i ljudske blizine, ambijentalne okolnosti i slično. Ona nije plod osobne strukture, već dolazi od pogrešnog odgoja, nedostatka normalnog zdravog seksualnog odgoja, stečene navike, loših primjera i slično.
- Homotropija homoseksualnost, homoerotizam i homofilija tri su vidika homotropije. U homoseksualnosti je naglasak na seksualno-tjelesnom, u homoerotizmu na psihoerotičnom, u homofiliji na globalno-ljudskom, odnosno na duhovnom aspektu.
- Homoerotizam imamo kada kod osobe prevladava senzualno-erotični aspekt. U prvome planu nije tijelo i seksualni užitak već kvalitete osobe: ljepota, snaga, pažljivost, osjećajnost. Vole se vrijednosti drugoga a ne osoba kao takva. Homo-erotska ljubav nikada ne dosiže pun odnos između dviju osoba. Zapravo je ona upotpunjavanje samoga sebe pomoću drugoga, čisti egoizam.
- Homofilija je pravo prijateljstvo prožeto autentičnom ljubavlju između dviju homoseksualnih osoba. Ova vrsta ne isključuje homoseksualne čine, ali oni nisu u prvom planu, izraz su međusobne ljubavi ili osobne sklonosti i popustljivosti pred strašću i nagonom.
- Patologijska homoseksualnost je prisutna kod osoba koje su neurotične, koje se plaše drugoga spola i koje imaju više pouzdanja i sigurnosti u osobe istoga spola. Takve osobe često žele imati spolna zadovoljenja sa djecom i mladićima, jer su ovi slabiji i ne traže protuusluge. Oni su im samo spolni objekt. Redovito su to duševno nenormalne i nezrele osobe.
- Pederastija osobiti oblik homoseksualnog ponašanja, tj. erotička ljubav odraslih muškaraca prema dječacima i mladićima. Vrlo je opasna jer lako može otkriti i pospješiti prikrivenu homoseksualnu sklonost kod dječaka ili mladića i usmjeriti ih pogrešnim putem. U ovome kontekstu se govori o pedofiliji.[3] Najveća posljedica homoseksualnosti je osamljenost osobe.
Trebali bismo poznavati više sve prethodno rečeno kako bismo mogli jasno govoriti o crkvenome stavu prema homoseksualnosti kao i prema homoseksualnim osobama. Možemo samo ponavljati jedno te isto osuda čina, a ne osobe”, naglašava prof. Begić.
Novoimenovani biskup Križić samo je ponovio nauk Crkve i poput pape Franje naglasio da ne smijemo osuđivati osobe te ukoliko priznaju svoj grijeh i za njega se pokaju i zadobiju sakramentalno odrješenje, nisu isključeni iz sakramentalnog zajedništva Crkve
Kaže kako, prema crkvenom nauku, samim time što se netko osjeća ili izjašnjava homoseksualnom osobom nije isključen iz sakramentalnog zajedništva. Kao i svaka druga osoba ima pravo pristupa sakramentu sv. ispovijedi i ostalim sakramentima. “Još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Crkva je objavila dokument o pastoralu homoseksualnih osoba i naglasila da ih Crkva mora prihvatiti i uključiti u život župnih zajednica. Crkva osobito cijeni homoseksualne osobe koje se s njom bore i nastoje živjeti svoju spolnost u čistoći, bez stupanja u intimne odnose s osobom istog spola. Međutim, ukoliko homoseksualna osoba i popusti svojim nagonima, Crkva je ne osuđuje. Kao i svim drugim grešnicima koji se kaju za svoje grijehe, otvara im mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja i gdje mogu zadobiti oproštenje svojih grijeha te potom pristupiti euharistijskom zajedništvu”, kaže moralna teologinja.
Osvrćući se na intervju nadbiskupa Križića koji je objavljen 2016. godine u Večernjem listu povodom njegovog imenovanja za gospićko-senjskog biskupa prof. Begić kaže da u tom intervjuu nema ništa sporno. “Novoimenovani biskup Križić samo je ponovio nauk Crkve i poput pape Franje naglasio da ne smijemo osuđivati osobe te ukoliko priznaju svoj grijeh i za njega se pokaju i zadobiju sakramentalno odrješenje, nisu isključeni iz sakramentalnog zajedništva Crkve. Osim toga, biskup Križić je u tom intervjuu iskazao blizinu i empatiju prema homoseksualnim osobama i naglasio da su i oni članovi Crkve”, kaže naša sugovornica.
Prof. Begić ponovila je kako Crkva dobro razlikuje sklonost od homoseksualnog čina i u tom smislu ne osuđuje osobu kao takvu. “Sam Katekizam Katoličke Crkve u broju 2358., jasno ističe da danas nezanemariv broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Međutim, ne biraju oni svoje homoseksualno stanje i ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih Crkva treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Osobito je papa Franjo u više prigoda naglasio da je neprihvatljiv bilo kakav oblik nasilja i diskriminacije prema takvim osobama. Međutim, po nauku Crkve osobe s istospolnom sklonošću pozvane da u svom životu ostvare Božju volju te ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. Crkva im u tom nošenju svoje životne situacija mora pružiti podršku i ohrabrenje da ustraju u življenju kreposti čistoće. I te osobe, kako ističe Katekizam Katoličke Crkve u broju 2359., pozvane su na svetost koja se očituje da stjecanjem kreposti ovladaju sobom te gradeći svoju nutarnju slobodu, ponekad i uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, na taj način, postupno i odlučno, približe se kršćanskom savršenstvu. S druge strane sam homoseksualni čin Crkva oduvijek smatra grešnim jer se zatvara daru života te, kako naglašava Katekizam Katoličke Crkve ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Kao takvi ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni”, zaključuje profesorica Begić.
[1] Usp. Petar, ŠOLIĆ, Moralni aspekti ljudske seksualnosti, Split, 2002., 49.
[2] Petar, ŠOLIĆ, isto, 64-65.
[3] Usp. Petar, ŠOLIĆ, Moralni aspekti ljudske seksualnosti, 68-70.
***
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.