Budi dio naše mreže
Zavaravajuće

Novinar Drago Pilsel temi o bl. Alojziju Stepincu u ritmičkim razmacima vraća se ponovno i ponovno. Godine 2016. u Nacionalu ponovno načinje tezu o tome da bl. Alojzije nije bio otrovan i zračen te da Crkva u Hrvatskoj „manipulira i obmanjuje“ jer da je umro od policitemije, raka krvi, kao da to tko niječe. On, međutim, optužuje postulatora kauze bl. Alojzija Stepinca mons. Jurja Batelju da „teško obmanjuje najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet“ i tvrdi da su Bateljini, pa dakle i stavovi nekadašnje Kongregacije za svete, „potpuno proizvoljni i nikako, nikada i ničim dokazani“.

/ Anton Šuljić

Vrlo su indikativna bavljenja bl. Alojzijom Stepincem, kojega je sv. Ivan Pavao II. blaženim proglasio 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, od strane pojedinih novinara, političara, pisaca pa, na žalost, i najvišega vrha SPC-a. Naime, kad Katolička crkva nekoga proglašava blaženim ili svetim ona tu osobu ne postavlja u svjetovni okvir niti time licitira na području neke druge vjerske zajednice već blaženiku i svecu priznaje vrline i zasluge koje su ga učinile dostojnim svetačke aureole. Nisu svi čini u životu blaženika i svetaca vrijedni nasljedovanja niti mogu sve njihove izjave ili stavovi biti savršeni, no ono što ih čini blaženima i svetima jest trenutak ili period njihova života koji je svetačko i herojsko svjedočenje za istinu Evanđelja, a posebice se to odnosi na umiranje i smrt, odnosno je li takav netko umro na glasu svetosti. Nitko od svetaca koje slavi Katolička crkva nikada nije proglašen bezgrešnim! Samo je jedna osoba proglašena Bezgrešnom, a svi sveci i svetice bili su ljudi sa svojim pogreškama i manama, pa čak i sa svojim slabostima i grijesima, koji su ipak, uz Božju pomoć, milosti dopustili da u njima pobijedi narav i ljudsku ograničenost. Zato su sveci i blaženici krijesnice koje svijetle od Sunca. Nisu oni Sunce već oni koji primaju i šalju njegov odbljesak, ma koliko slab ili nejasan bio. Svjesni su, naime, da ništa ne dolazi od njih i da su samo svjedoci i glasnici Velikoga Kralja. Imamo li ovo na pameti tim će nam čudnije biti da se svecima i blaženicima „bave“ ljudi kojima Crkva nije dom i ni na što ih ne obvezuje, a kamo li prisiljava.

Svojevremeno sam, doslovno odmah nakon proglašenja Stepinca blaženim, vodio dugu i opširnu prepisku (a zapravo polemiku) u više nastavaka u Novome listu s književnikom Slobodanom Šnajderom koja, naravno ništa nije riješila, osim što me prepiska dovela u poziciju da se s njime osobno upoznam pa i zbližim. Šnajder je u listopadu ove godine izdao svoj novi roman Anđeo nestajanja u kojem se, doduše romansiranim i umjetničkim perom, ponovno, ali vrlo uzgred, laća pitanja Stepinčeva srca. Stepincem su se, kako je poznato, s osobitom revnošću bavili vrhovi SPC-a, kojima je zasmetalo navodno „nedovoljno činjenje“ bl. Alojzija pa da je to razlog da se on ne proglasi svetim, dok svome nedavno proglašenom svecu episkopu Nikolaju Velimiroviću previđaju i antisemitizam i štošta drugo. No, to nije tema ovog napisa. Novinar pak Drago Pilsel temi o bl. Alojziju Stepincu u ritmičkim razmacima vraća se ponovno i ponovno. Godine 2016. u Nacionalu ponovno načinje tezu o tome da bl. Alojzije nije bio otrovan i zračen te da Crkva u Hrvatskoj „manipulira i obmanjuje“ jer da je umro od policitemije, raka krvi, kao da to tko niječe. On, međutim, optužuje postulatora kauze bl. Alojzija Stepinca mons. Jurja Batelju da „teško obmanjuje najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet“ i tvrdi da su Bateljini, pa dakle i stavovi nekadašnje Kongregacije za svete, „potpuno proizvoljni i nikako, nikada i ničim dokazani“ te za svog „svjedoka“ navodi izjavu nekadašnjeg prvog pera katoličkog novinarstva u Hrvatskoj don Živka Kustića koji je ustvrdio da je „Stepinac iz Lepoglave izišao zdrav. Nikada nije bio u ambulanti, nikada nije bio bolestan, nije gubio težinu niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen“.

Don Živko je to izjavio na temelju Stepinčeva citata u New York Timesu u kojem je Nadbiskup doista izjavio da u Lepoglavi nije imao zdravstvenih tegoba, no, je li itko mogao točno znati što se tamo stvarno događalo? Kako bi, naime, itko mogao išta znati o tome kako se Stepinac ćutio u Lepoglavi kad iz kaznionice u javnost nije dospio niti jedan Stepinčev liječnički karton? Cijela je, naime, dokumentacija, uključujući i Stepinčeva privatna pisma, 1993. godine iz Lepoglave prebačena u Petrinjsku u Zagreb i, premda su neki tada odgovorni obećavali klasificirati te dokumente pa ih onda dati na uvid, nitko nikada (barem iz crkvenih krugova) tu dokumentaciju nije vidio. Pilsel tvrdi da Stepinčeva liječničkog kartona uopće nije bilo jer da se karton nije otvarao za one koji nisu trebali liječnika. On se stoga oslanja na izvor koji je krajnje suspektan – na svjedočanstvo Stepinčeva čuvara Dane Mirića koje je izneseno u knjizi Stepinac u Lepoglavi – Zapisi nadbiskupova čuvara kod poznatog istinoljubivog izdavača Novi Liber Slavka Goldsteina.

Ako znamo da je nadbiskup Alojzije Stepinca 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina robije od čega je u Lepoglavi izdržao prvih pet godina, da je na uvjetnu slobodu pušten 5. prosinca 1951. godine, te da nam je poznata činjenica kako je 11. studenoga 1950. godine u Lepoglavi primio novinara New York Timesa Cyrusa Sulzbergera kojem se „pohvalio“ svojim zdravstvenim stanjem: „Osjećam se dobro. Zapravo nisam bolestan. Nisam izgubio na težini kroz četiri godine otkako sam ovdje“, jasno je da se don Živko pozvao na taj intervju. No, smijemo li posumnjati da je Stepinac imao nešto drugo na pameti kad je to izjavio? Zar bi se netko tko se, nakon montiranoga suđenja, našao u zatvoru išao javno tužiti u stranom tisku? Pa UDBA je sve pratila, sve bilježila, posvuda puštala pipke! To bi zaista bilo previše očekivati, sve ako je i Stepinac u pitanju. Evo, za blagu i posve neprimjerenu usporedbu: Piscu ovog teksta časne sestre u Grazu još su kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća posvješćivale činjenicu, a pomalo se i čudile, da, naime, čim počne govoriti o Jugoslaviji ili politici naprosto počinje šaputati. Svi mi koji nismo pripadali komunističkoj ideologiji u javnosti smo zauzimali oprezan, da ne kažem vrlo strašljiv stav. Pa ako je to bilo tako toliko godina kasnije – jer smo se osvjedočili da se i zbog ispričanog vica o Titu moglo završit na Golom otoku – nije li logično pomisliti da je i Stepinac bio oprezan kad je govorio o svome zdravlju? Gdje su liječnički kartoni? Je li za njih mogao znati Mirić? I zašto bi on bio relevantniji od nekih drugih svjedočanstava, sve ako je Nadbiskup govorio pozitivno o svome zdravlju u Lepoglavi? Uostalom, ako je Stepinac bio trovan ili ozračivan, zar se pogoršanje zdravlja pojavi odjednom? Nije li riječ o dugotrajnom procesu?

Pilsel se temom Stepinca, kako smo rekli, nastavlja baviti kontinuirano i u vremenskim razmacima pa tako u Nacionalu iz 2021. aktualizira priču iz 2016. naslovivši je ovaj put: Svjetski ekskluziv iz 2016: Kaptol prevario papu, Alojzije Stepinac nije ubijen, a novim tekstom o veličini, značaju i ulozi bl. Alojzija isti se autor u istome glasilu javio i u veljači ove godine NEMIRI & NESANICE: Ne, Stepinac nije veći od Nikole Tesle ni od Majke Terezije, a kamoli od Ivana Pavla II.. Ovim posljednjim tekstom autor ponavlja teze o Stepinčevoj bolesti i uzroku smrti, ali i polemizira s dijelom propovijedi („najjače svjetlo“) zadarskog nadbiskupa mons. Milana Zgrablića, izrečenoj u Zadru 10. veljače ove godine. Nema nikakve potrebe polemizirati s Pilselovom tezom da je Stepinčeva kauza kontaminirana kao ni njegovim uspoređivanjima Stepinca, Nikole Tesle, Ghandija i ostalih koje on nabraja, očito u žaru želje da se zakači na sitnicu koja je u, vjerojatno rečenoj a nenapisanoj, propovijedi neprecizno ili nedovoljno domišljeno izrečena tom prigodom. A pitanje navodne kontaminacije Stepinčeve kauze se, uostalom, ne rješava na stranicama Nacionala, a i ne treba ju rješavati jer je riješena zauvijek! Nas ovdje zanima je li Stepinac bio trovan ili nije!

Činjenicu da je i sam Stepinac, nakon što je pušten u nešto slobodniji kućni pritvor u Krašiću, izjavljivao kako se u Lepoglavi nije ćutio bolesnim, potvrđuje i svjedočanstvo dr. Branka Bogičevića, osobnoga Nadbiskupova liječnika, koji prenosi Kardinalove riječi: „Eto kroz pet godina nikakva me bolest nije uznemirivala u Lepoglavi. Bojao sam se osobito da ću imati komplikacija radi slabe probave, ali i to je bilo u redu. Posebno sam zahvalan dragom Bogu da me je upravo čudesno u tome poštedio. A sada, kad sam nešto slobodniji, eto odmah komplikacija. To su vidljivi potezi Providnosti, tako nas Gospodin kuša“.

Zašto bismo, nakon tolikih ubojstava svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova pa i vjernika laika upravo tih godina, bili sigurni da komunisti nisu htjeli ukloniti svog najpoznatijeg protivnika

Kako odjednom tako velika promjena? I jesu li jasni stvarni motivi Nadbiskupova premještaja iz Lepoglave u Krašić? Nisu li možda komunistički umovi sve ipak pomno isplanirali i izveli?!? To barem kao moguću hipotezu ne treba isključiti. Uostalom, zar bi za taj sistem to bilo nešto čudno? Zar se nisu dokazali kao svjetski prvaci u osmišljavanju monstruoznih ubojstava disidenata i protivnika i zar nisu bili inovativni i maštoviti u proganjanjima i mučenjima? Zar je čudno da Putin svoje protivnike truje najsofisticiranijim otrovima?!? Njegova matrica nije od jučer! Komunizam kao jedna od najstrašnijih diktatura okrenuta protiv svoga vlastitog naroda više je pomora i pogroma učinio od svih diktatura zajedno. I još ih izvodi. I zašto bismo, nakon tolikih ubojstava svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova pa i vjernika laika upravo tih godina, bili sigurni da komunisti nisu htjeli ukloniti svog najpoznatijeg protivnika?!? I zašto bismo bespovratno trebali povjerovati svjedočanstvu jednog čuvara – ma koliko se zaklinjali u dostojanstvo svake ljudske osobe – a prešutjeti ili ne vidjeti one s druge strane?

Juraj Batelja u svojoj knjizi Komunistički progon i mučeništvo blaženog Alojzija Stepinca (Zagreb, 2017.) donosi svjedočanstvo mons. Antuna Ivandije koji tvrdi: „Sestra nadbiskupa Stepinca, koja je imala dopuštenje da jedanput na mjesec posjeti brata u zatvoru, tražila je od uprave Nadbiskupije tablete za probavu i mast jer je Nadbiskupu naticao donji dio jedne noge. Ja mislim da se u to razdoblje mora smjestiti tromboza koja se naknadno očitovala za vrijeme sužanjstva u Krašiću“. Ako je Nadbiskupu naticala noga, zar to nije bio dovoljan razlog da se tim problemom pozabavi zatvorski liječnik? I zar bi doista Nadbiskup, pa i da je imao samo probavne probleme, mogao biti lišen zdravstvenoga kartona? Krajnje je neuvjerljiva da ne kažemo jeftina floskula da Nadbiskup nije imao zdravstvenog kartona u Lepoglavi. Uostalom, laboratorijska tehničarka s. Stella Prpić svjedoči da je nadbiskup Stepinac „kad je došao u Krašić, već imao policitemiju, bolest koju je zadobio u zatvoru u Lepoglavi“, a koju nije imao prije odlaska u zatvor. Je li moguće da svjedočanstvo Dane Mirića više vrijedi od svjedočanstva ove medicinske sestre?

Osobni liječnik nadbiskupa Stepinca dr. Branislav Bogičević u razgovoru s Tanjugom 26. svibnja 1958., prema bilješkama Udbina povjerenika, izjavio je da „Stepinac boluje otkako je izišao iz Lepoglave, a njemu, tj. Bogičeviću, da nije poznato da li je tko, dok je Stepinac bio u Lepoglavi, znao da je bolestan“. A i kako bi mogao znati kad mu nitko nije na uvid dao liječnički karton?

Uostalom, kad je riječ o razlozima i motivima koji su naveli komunističke vlasti da Stepinca premjeste iz Lepoglave u Krašić, Branimir Stanojević, koji je o Stepincu pisao vrlo zlonamjerno, godine 1986. u knjizi Alojzije Stepinac – Zločinac ili Svetac izražava dvojbu jer da nije jasno je li Stepinac iz Lepoglave izišao „zbog narušenog zdravlja ili zbog dobra vladanja“. Međutim, prema Udbinim bilješkama Stepinac je u zatvoru bio „nedisciplinovan“, „skroz negativna“, „protivnik NOP-a i današnjice“, „naročito je mrzio FNRJ i naše najviše rukovodioce“ pa Stanojevićev upit pojašnjava stvarni mogući razlog njegova puštanja iz Lepoglave. Ili je možda komunistička vlast odjednom poprimila janjeću ćud? Teško je vjerovati jer su tih pedesetih godina bjesnjeli žestoki progoni Crkve, zatvaranja svećenika pa i ubojstva, oduzimanje crkvene imovine, šikaniranja svih vrsta, izbacivanje KBF-a iz sastava Zagrebačkog sveučilišta i represija gdje god da zagrebemo u tadašnja događanja. Nije, naime, nepoznata činjenica da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, srazmjerno broju stanovnika, Crkva u hrvatskom narodu pretrpjela najveće gubitke u svećenstvu i redovništvu. Više od mnogih drugih Crkava u drugim narodima. Međutim, ima i drugih indikacija koje upućuju na to da to s bolešću i puštanjem na oktroiranu slobodu i nije bilo baš onako kako su si zamislili Manolić i Mirić, a čemu očito vjeruje Pilsel.

O zbilji da je Nadbiskup obolio još kao zatvorenik u lepoglavskom zatvoru izvješćuje dnevnik Neue Zeitung od 12. veljače 1960. i navodi: Dana 5. prosinca 1951. u Beogradu je službeno priopćeno da je Stepinac, zahvaćen teškom bolešću, otpušten iz zatvora uz određene uvjete. Određen mu je obavezni boravak u župnoj kući rodne župe Krašić. Što je to što su znali oni u Neue Zeitung, a nije znao Manolić i njegov pouzdanik Mirić? No ima i drugih koji su nešto naslućivali ili čak znali. Rimski dnevnik Il Secolo d’Italia 12. veljače 1960. godine navodi: Točan uzrok smrti bit će utvrđen na obdukciji jer je Kardinal umro u zatvoru. Vjerojatno se radi o plućnom ugrušku zbog slabosti srca, kao posljedice krvne bolesti od koje je kardinal Stepinac bolovao od 1951. godine. Dnevnik La Croce 21. veljače 1960. navodi: Već dugo vremena bio je bolestan, ali Tito za to nije imao suosjećanja. Posljednjih mjeseci sa svih strana svijeta, osobito iz Engleske i Sjedinjenih Američkih Država, prispijevali su snažni opetovani pozivi jugoslavenskom diktatoru da donese odluku i kardinalu Stepincu vrati slobodu, osobito imajući u vidu teške zdravstvene uvjete u kojima se nalazio.

Činjenica je, naime, da se njegovo zdravstveno stanje odmah po izlasku iz Lepoglave drastično pogoršavalo. Stalno je imao zdravstvenih poteškoća. Kad mu je, primjerice, godinu dana nakon puštanja iz Lepoglave, u prosincu 1952. godine, dijagnosticirana tromboza na lijevoj nozi mons. Salis-Seewis, ordinarij sede impedita, intervenirao je kod Rankovića kojeg je zaduženi liječnik Komnenić izvijestio „da je Kardinal na početku kraja i da bi svaki kirurški intervent bio beskoristan“. Na molbu mons. Salis-Seewisa potom je dr. Riesner ipak uspješno operirao Kardinala, dok se Ranković zajedno s dr. Komnenićem nadao da operacija neće uspjeti. Sljedećih godina Stepinčeve su se bolesti samo povećavale pa dr. Bogičević 7. lipnja 1953. zaključuje da “Kardinalova krv zabrinjuje. Previše crvenih krvnih zrnaca“, a 14. lipnja daje još dramatičniji izvještaj jer da je Kardinalu „vrlo ozbiljno zdravstveno stanje“ te da mu je „potrebno liječenje u Zagrebu“. No, natrag k novinaru Pilselu i njegovim tezama iznesenima više puta.

Premda su u njegovim kostima pronađene toksične supstance antimona, arsena, kadmija, kroma i olova, Kongregacija za svete dekretom o proglašenju blaženim željela je istaknuti kršćanske kreposti koje na liku kardinala Stepinca ‘sjaje poput sunca’ i zbog kojih ga Božji narod časti

U glasniku Blaženi Alojzije Stepinac, 7. prosinca 2016. mons. Batelja izvješćuje kako je poslao odgovor na spomenuti Pilselov članak, koji Nacional nije objavio, s obrazloženjem da je predugačak, pa ga je stoga autor objavio u svome glasniku nazvavši Pilselov članak klevetničkim te da su njime nanesene uvrede Katoličkoj crkvi, Svetoj Stolici, zagrebačkom Nadbiskupu i osobno Postulatoru. On navodi kako Memoari Josipa Manolića nisu pouzdan izvor za povijesnu istinu već su „pokušaj recikliranja povijesti i humaniziranja jednog represivnog sustava kojemu je on bio utjecajni član“. Navodi također da u Manolićevim Memoarima nije otkriveno koja je bila njegova uloga u odašiljanju udbaških liječnika na obdukciju, u zapljeni alata kojim je doticano mrtvo Kardinalovo tijelo te u zapljeni i spaljivanju za relikviju sačuvanog Stepinčeva srca. Budući da je riječ o Bateljinom demantiju koji u glasilu u kojem je objavljen i spomenuti Pilselov tekst nije ugledao svjetlost dana, ovdje prenosimo njegov sadržajni dio koji se odnosi na našu temu. Piše mons. Batelja:

„Autor članka, govoreći o zračenju bl. Stepinca, poziva se na mišljenje prof. dr. Borisa Labara, iz čijeg priloga proizlazi, ne dovodeći u pitanje njegovu stručnost, da ne poznaje problematiku Stepinčeva tretmana i da govori iz općeg znanja. Naime, u kostima kardinala Stepinca pronađeni su tragovi radioaktivnih tvari.

Budući da autoru članka nije poznat tijek liječenja kardinala Stepinca, donio je niz zaključaka koji nisu u skladu s medicinskom praksom. Tako je posve netočno prikazao i Kardinalovo liječenje radioaktivnim fosforom (P 32) jer on tu terapiju nije primao ‘sve do šest mjeseci prije smrti’, nego u svemu samo dvije injekcije (1953. i 1957. godine).

Nije samo trovanje nadbiskupa Stepinca u temelju proglašenja blaženim. Premda su u njegovim kostima pronađene toksične supstance antimona, arsena, kadmija, kroma i olova, Kongregacija za svete dekretom o proglašenju blaženim željela je istaknuti kršćanske kreposti koje na liku kardinala Stepinca ‘sjaje poput sunca’ i zbog kojih ga Božji narod časti. Zato su junački podnesene nepravde komunističkog progona i patnje podnesene u zatvoru – ex aerumna carceris – temelj na kojemu je on proglašen blaženikom i mučenikom.

Zlonamjerna je i klevetnička tvrdnja Drage Pilsela ‘da je Kaptol prevario Papu’. Naime, postupak za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca nije vodila Zagrebačka nadbiskupija, nego Kongregacija za svete u Rimu.

Kongregacija za svete odredila je, što je redovan postupak prije čina proglašenja blaženim, prepoznavanje zemnih ostataka bl. Alojzija Stepinca. Ona je dala smjernice i imenovala osobu iz svojih redova za provedbu ‘ekshumacije’. Zagrebačka nadbiskupija samo je predložila dr. Vladimira Palmovića, obducenta iz 1960. godine, da pomogne svojom stručnošću. On i svi prisutni na otvaranju lijesa osvjedočili su se koliko su lažni bili iskazi o balzamiranju tijela nadbiskupa Stepinca. Državno tajništvo Svete Stolice upoznato je s nasiljem nad mrtvim Kardinalovim tijelom i bilo sporazumno s kemijskom i radiološkom analizom njegovih zemnih ostataka.

Zlonamjerna je i klevetnička tvrdnja Drage Pilsela ‘da je Kaptol prevario Papu’. Naime, postupak za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca nije vodila Zagrebačka nadbiskupija, nego Kongregacija za svete u Rimu. Ona je u sporazumu s Državnim tajništvom Svete Stolice imenovala crkveno sudište i prve su sjednice održane u njenim prostorijama. I zaključna sjednica biskupijskog dijela procesa održana je u Rimu i predsjedao joj je kard. Angelo Felici, pročelnik Kongregacije za svete. Kongregacija je odlučila o naslovu kauze i dala titul budućega kandidata za čast oltara. Učinila je to na temelju prikupljene dokumentacije (i iz arhiva UDBE) i saslušanja svjedoka, među kojima je bio i drug Josip Manolić.

Tendencioznost spomenutog članka prepoznatljiva je i u nastojanju autora članka da okleveće današnjeg zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, koji u spomenuto vrijeme nije bio nadbiskup zagrebački nego biskup krčki. Svjedok sam koliko je uništenje mrtvoga tijela kardinala Stepinca ražalostilo ondašnjega zagrebačkog nadbiskupa, danas slugu Božjega, Franju Kuharića. Štoviše, zahvalno se sjećam njegovih molitava kojima je pratio moje razgovore s progoniteljima i jednim od trovača kardinala Stepinca.

Nadam se da će knjiga »Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca«, koju sam pripremio o 80. obljetnici (1937.–2017.) otkako je blaženi Alojzije Stepinac preuzeo službu zagrebačkog nadbiskupa, pružiti dovoljno dokumenata za objektivan i istinit sud o činjenicama njegova progona, bolesti i smrti. U Godini milosrđa i poučen primjerom bl. Stepinca opraštam piscu članka za izrečene klevete i nanesene uvrede, ali ga molim da popravi nanesenu moralnu štetu osobama i institucijama koje je nemilice, predmnijevam u neznanju, uvrijedio“.

Kolika može biti vjerodostojnost novinara i novina koje ne objave demanti, neka prosude čitatelji, no pri kraju ovog napisa valja se vratiti indikaciji koju spominje mons. Batelja, da je, naime, razgovarao s jednim od trovača kardinala Stepinca. Je li riječ o novome momentu po pitanju je li kardinal Stepinac bio trovan ili nije? Batelja tvrdi da je Stepinac bio trovan i navodi da je pitanje trovanja u lepoglavskome zatvoru opširno obrađeno u postupku za proglašenje blaženim. Navodi također da je bilo više izvršitelja te da su bili primijenjeni različiti otrovi. „Da lakše zametne trag svojoj raboti, Udba se koristila trojicom suradnika. Iz kontakata s vjerodostojnim svjedocima i osobnim kontaktom s jednim od trovača uspjelo se identificirati trojicu izvršitelja ovog zločina. Bili su to Vinko Masle, D. O. i Rifat Pašić. Dakle, tri izvršitelja, različitih narodnosti i vjerskih okruženja. Nadamo se da će sljednici Udbe u Republici Hrvatskoj otvoriti arhive i pojedinosti ovog zločina učiniti dostupnima hrvatskoj i svjetskoj javnosti“, piše Batelja u spomenutoj knjizi te nastavlja:

„Sva trojica spomenutih aktera su po ‘partijskoj liniji’ nagrađeni direktorskim mjestom u privrednim tvrtkama, a obavljali su i zahtjevnije zadaće za ‘Službu državne bezbjednosti’.

  1. Gospodin Vinko Masle (prvotna prezimena Budimir, rođen je 21. siječnja 1927. u Sinju; stanovao je na zagrebačkoj Peščenici. Umro je u Zagrebu 4. travnja 1994.) više se puta hvalio da je trovao nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi. Osim drugih izvora, slijedi to također iz dopisa datiranog 20. rujna 1984. i poslanog iz Austrije na adresu hrvatske sekcije Radio Vatikana u Rim. To pismo između ostalog donosi sljedeće svjedočanstvo: ‘Slučajnost me je dovela u prisilno društvo s onim osobama s kojima se ne družim. Većina nazočnih bila je dobro alkoholizirana pa su se ‘drugovi borci’ međusobno hvalili. Pričali su tko je gdje, kada i kako ubijao, strijeljao, palio i žario tijekom Drugoga svjetskoga rata u našoj dragoj domovini Hrvatskoj. Na red je došao drug Masle Vinko (radi u zagrebačkom poduzeću /…/ žena radi /…/ u Zagrebu. ‘Drugovi ja sam od svih vas najviše zaslužan. Ja sam dobio zadatak da otrujem ratnog zločinca Stepinca. Od naših specijalista liječnika Ozne dobio sam specijalan otrov i osobno ga stavljao u njegovu hranu. Otrov je kumulativan i nije djelovao dok je Stepinac bio kod nas. Učinak je počeo kad je bio u Krašiću. Nitko nije mogao ustanoviti od svjetskih liječnika da je zločinac Stepinac otrovan i da je zbog toga morao umrijeti te da ga nijedna liječnička ekipa spasiti nije mogla’“. Batelja dalje navodi da je Vinkova supruga Katarina pl. Brigljević, rođena 21. listopada 1938., na vlastitu pobudu 12. travnja 1995. godine došla u Ured kancelara Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu i pred dr. Ivanom Tilšerom, kancelarom, potpisala izjavu da je njezin muž Vinko Masle odlazio u Lepoglavu. Iz opširne, potpisane i ovjerovljene izjave, donosimo sljedeće misli iz Katarinina svjedočanstva: „U početku 1993. u našu kuću je došao dr. Batelja, svećenik. Do tada svećenik nije ušao u našu kuću. Zaintrigiralo me pošto je velečasni došao jer ja u svojoj familiji nikad nisam imala povoda niti pomisliti da je netko nešto zlo učinio. Zato me je obuzelo više pitanja da nije možda moj muž učinio neko zlo radi kojega je taj svećenik došao (…) Njegova sestra M. (izostavljeni podatci), kad sam ju pitala da li je Vinko kada bio u Lepoglavi, jer je velečasni Batelja moga Vinka to više puta pitao u toku razgovora, rekla mi je da je ona čula da je Vinko bio u Lepoglavi, da li u zatvoru ili radi nečega drugog do ona ne zna. Pitala sam onda i Vinkovoga brata V. (izostavljeni podatci) da li on zna da bi Vinko odlazio u Lepoglavu, i on mi je rekao da je to i on čuo da je Vinko odlazio u Lepoglavu, i da je to sigurno“. Batelja dalje u knjizi navodi kako se Vinko više puta javno hvalio da je trovao nadbiskupa Stepinca, o čemu je posvjedočila i Vinkova tetka redovnica iz Družbe kćeri milosrđa s. Gotfrida koja je dala svjedočanstvo 31. svibnja 1995. godine izjavivši kako joj je njezin nećak pripovijedao „da su pokušali otrovati nadbiskupa Stepinca putem hrane dok je bio u zatvoru“.
  1. O drugome trovaču D. O. Batelja navodi kako se više put „hvalio da je uspio otrovati Alojzija Stepinca u Lepoglavi“. Za života je bio uz Manolića, a umirovljen je nakon urote Aleksandra Rankovića 1966.
  1. „Gospodin Rifat Pašić (on i njegova sestra bili su poznati u komunističkim krugovima. Supha je 1945. bila šefica OZN-e u Banjoj Luci. Prema informacijama autora Rifat je umro 8. prosinca 2006.) također se hvalio da je otrovao nadbiskupa Stepinca. Osobno smo pokušali uspostaviti kontakt s njim zamolivši ga pismeno za susret i razgovor, ali je on to odbio. Ipak, Zoran Kotnik, umirovljeni djelatni hrvatske obavještajne službe, posvjedočio je da je njegov ‘tetak Rifat Pašić trovao nadbiskupa Stepinca’. Evo njegova svjedočanstva: ‘Bio je to moj tetak Rifat Pašić – koji je oženio očevu sestru Faniku rođ. Kotnik. On je rođen u Banjoj Luci, a za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata radio je u zloglasnoj Ozni (…) Godine 1945. došao je u Zagreb i bio je imenovan zapovjednikom logora ‘Kanali’, na mjestu današnjeg parkirališta autobusnog kolodvora, u koji su, to je važno javnosti istaknuti jer se godinama prikriva, bili dovedeni ne samo zarobljeni vojnici i civili koji su bježali prema Austriji nego i brojni ‘nepodobni’ civili iz ulica koje vode na današnji Trg žrtava fašizma, kako bi se u njihove stanove uselili partizanski oficiri i komunistički prvaci (…) On je (tj. Rifat, nap. A. Š.), svojedobno, često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silno velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberger kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao potpuno drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata, nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. Tako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa. Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali j isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza (…) Dok sam još radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka, SZUP, odakle sam i otišao u mirovinu, tražio sam da se obavi obavijesni razgovor s tada još živućim Rifatom o okolnostima smrti kardinala Stepinca, no tadanji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Ivan Brzović, koji je bio ravnatelj naše službe od 1997. do 2000. to je bez obrazloženja odbacio’“.

Batelja u svojoj knjizi podrobno nabraja i druge svjedoke, kao primjerice gosp. Stjepana Benčeka, bivšeg upravitelja zatvora u Lepoglavi, koji svjedoče o tome da se govorilo kako je nadbiskup Stepinac bio trovan i hranom i čajem, te izričito tvrdi: „Prema mojem dubokom uvjerenju upravnik i njegovi najbliži suradnici i najviša vlast u državi nisu imali nakanu da osuđeni Stepinac umre u zatvoru za vrijeme izdržavanja kazne. Ali sam isto tako posve uvjeren da su hranom i zlostavljanjem nastojali trajno narušiti njegovo zdravlje“.

Konačno, postulator Batelja, temeljem dostupne dokumentacije i nakon savjetovanja s najrelevantnijim liječnicima koje poimence navodi u svojoj knjizi, zaključuje:

„Na temelju svjedočanstava i očitovanja bolesti još za vrijeme izdržavanja kazne u Lepoglavi može se pretpostaviti da je kardinal Stepinac bio diskretno izložen radioaktivnom zračenju, ali i sustavnom trovanju. Dokazi za to su direktni (postmortalni toksikološki nalaz iz uzorka kostiju), te indirektni (mijeloproferativna maligna bolest na koju radioaktivno zračenje ima jak utjecaj). Povoljan terapijski učinak radioaktivnog fosfora 32P koji je ordinirao vodeći svjetski stručnjak za nuklearnu medicinu (dr. sc. med. John Hudale Lawrence) ukazuje da je Kardinalova bolest bila malignog podrijetla“.

Kad ovako, ali i još preciznije, sveobuhvatnije i sustavnije poredamo činjenice, indikacije i dokaze, i kada znamo da i u sadašnjem sustavu vlasti, a i daleko više u sredstvima informiranja te na raznim sveučilišnim katedrama sjede ideologizirani relikti bivšeg sustava, pa kad sve složimo u mozaik, tada bespredmetnim postaje pitanje je li kardinal Alojzije Stepinac bio trovan ili nije. Ili možda ipak treba vjerovati Manoliću i Miriću?

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja