Feljton pripremio postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića vlč. Saša Ilijić

U godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, koja se u Krčkoj biskupiji slavi od 14. prosinca 2019. do 14. prosinca 2020. pod geslom Mahnićeve sintagme Više svjetla, Postulatura sluge Božjega želi sve upoznati sa djelom i svetim životom sluge Božjega. Stoga i ovim putem imamo priliku zaviriti u njegov bogat opus pisane riječi iz kojih se iščitava snaga njegova poslanja, djelovanja i svetosti, a to je Riječ Božja.

Među njegovim pastirskim pismima nalazi se jedno pismo pod naslovom Riječ Božja. U njemu sluga Božji Mahnić progovara katoličkim svećenicima o važnosti i nužnosti intimnog susreta s Božjom Riječi; kako od nje živjeti, kako je naviještati i propovijedati. Također donosi neka negativna opažanja i izazove svoga vremena o katehizaciji, propovijedanju i pastoralu.

 Tlo pod nogama 

Mahnić svoje pismo započinje definicijom i govorom o snazi Riječi Božje. Za nju će reći:

Najznačajniju definiciju Riječi Božje dao je Apostol: „Evanđelje je sila Božja na spasenje svakomu koji vjeruje.“ (Rim 1, 16). Poput sunčane zrake Riječ Božja rasvjetljuje i ogrijava: rasvjetljuje razum, ogrijava volju. Riječ Božja osvješćuje i usvješćuje, bodri, jača, utvrđuje, proširuje obzorje, širi srce, užiže ljubav.

Riječ vjere daje mudrost ljudima, njome Otac objavljuje malenima što je sakrio od premudrih i razumnih ovog svijeta; vjerom se riječi Božje obistinjuje, što stoji pisano u prorocima: I bit će svi naučeni od Boga (Iv 6, 45). Riječ vjere, neznatno iz početka zrno gorušičino, raste i postaje drvo veliko, puštajući grane preko čitave zemlje, prinoseći svijetu plod: kršćanske prosvjete i kršćanske kreposti, kršćanskog heroizma. Zaista sila Božja! Ne prođe još po vijeka, otkako se bila počela propovijedati riječ vjere, već apostol s ponosom zapanjenom svijetu pokazuje na pobjedonosnu moć njezinu: „Ovo je pobjeda, koja pobijedi svijet, vjera naša.“ (1 Iv 5, 4).

Sv. Pavao mogao je već trideset godina po uzašašću Kristovu u poslanici Hebrejima zapjevati himnu nepobjedivoj sili vjere. Redajući herojska djela, koja pravednici starog Zavjeta učiniše krepošću vjere, zaključuje: „Sveci vjerom pobijediše kraljevstva, učiniše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, pogasiše silu ognjenu… ojačaše od nemoći, postadoše jaki u bitkama, rastjeraše vojske tuđe…“ (Hebr 11). „Tko pije od vode, koju ću mu ja dati, ne će žeđati do vijeka.“ Ta voda riječ je vjere, riječ istine. „Tko vjeruje u mene, rijeke će žive vode teći iz tijela njegova.“ Duša žeđa za istinom. „… „Istina postade od Isusa Krista.“ „Ja sam… istina…“ (Iv 14, 6).

Kao odgojitelj, svećenik, profesor Svetog Pisma, borac protiv ideja i naklonjenosti liberalizmu u Crkvi Kristovoj, kao biskup – pastir, otac mladih, Mahnić je u svojem životu promatrao kretanja svijeta. Polazište njegovog pogleda te svjetlo koje je osvjetljavalo njegov pogled bila je Riječ Božja. Iz te je perspektive, poput snažnog vizionara, što je i bio, uočavao:

Rijetko je kada čovječja duša življe žeđala za božanskom istinom nego danas. Vijek naš čedo je racionalizma, koji odmetnuvši se od Istine-Isusa, proglasi plitki razum jedinim izvorom i najvišom instancijom istine. Već se dva vijeka – onamo od Voltaire-a i enciklopedista – evropski narodi hrane frazama racionalističke sofisterije. Racionalistička je zaraza okužila i mnoge vjesnike Riječi Božje. Mjesto Kristova Evanđelja u hramu se Božjem često čulo raspravljati o pitanjima iz riznice čovječje mudrosti. Zapostavljao se i zanemarivao katekizam. Zato je u stadu Kristovu sve više nestajalo smisla za božansku silu Kristova Evanđelja, a riječ se Božja mnogima ogadila kao Izraelcima mana u pustinji; kao jelo tobože – za djecu i ženskadiju! Koje čudo dakle, da su se i um i srce otuđili Kristu? Pomaklo se tlo, iz koga niče misao i život kršćanski: tlo vjere; ta kršćanin živi iz vjere. (Rim 1, 17), a vjera se opet rađa iz slušanja riječi Božje. Riječ se Božja nije slušala: riječ se Božja često nije ni propovijedala.

Vjeran Crkvi, Svetoj Stolici, Papi kojeg Mahnić naziva Vrhovnim Čuvarom Kristova stada, podizao je svoj glas upozoravajući na „ovo veliko zlo“ koje se uvuklo u Crkvu, među narod i navjestitelje Božje Riječi tj. nestajanje smisla za božansku silu Kristova Evanđelja, te zauzimanjem njezina mjesta i propovijedanju o „čovječjim mudrostima.“

Nije zacijelo slučajno, što su u novije doba Leon XIII i Pio X opetovano sluge Riječi Božje podsjećali na opomenu sv. Pavla, da treba naime propovijedati Isusa Krista i to razapetoga, Židovima smutnju a Grcima bezumlje. Ne dolikuje propovjedniku Evanđelja da se pred slušateljima razmeće, „nadgovorljivim riječima ljudske premudrosti“, nego da besjedi „u dokazivanju Duha“, e da ne izgubi silu križ Kristov (1 Kor 2). Objavljena riječ Kristova Evanđelja neka bude temeljem njegovoj argumentaciji, ishodištem, s koga, govoreći na svetom mjestu, polazi, na koje se vraća. – Rimski pape nadalje obraćaju pomnju i na kršćanski nauk opominjući dušobrižničko svećenstvo, neka u smislu crkvenih naredbi i djeci i odraslima u određene dane tumači istine katoličkog katekizma.

Nastavlja se…

Mahnićev tekst O Riječi Božjoj objavljen je u knjizi Dr. Antun Mahnić: Katolički svećenik koju je uredio dr. Antun Alfirević, nakon Mahnićeve smrti u Splitu 1938. godine