Stalno smo prethodno isticali da brojni liturgijski glagoljični tekstovi nipošto nisu korisni samo za jezikoslovna proučavanja i istraživanja liturgijske tradicije, nego da nude izvanredne spoznaje kulturološke vrijednosti, govore o sredini u kojoj su nastali i sredini kojoj su namijenjeni, njihovi kalendari i njihovi inicijali te drugi slikovni prilozi značajni su svjedoci kulturnoga ambijenta. Kada je riječ o brevijarima, ne smije se zaboraviti da su oni bili svagdanja svećenička lektira, a da su svećenici u starijim razdobljima glavni i među autorima neliturgijskih tekstova te stoga pjesničke osobine brevijarskih tekstova nerijetko nalazimo u neliturgijskom dijelu glagoljaškoga korpusa. Vrlo su dragocjeni i kratki ili malo duži dodaci koje pisari, ali i vlasnici i korisnici knjige, ispisuju na tim kodeksima ostavljajući nam vrijedne podatke o svagdanjem životu u svojoj sredini i svome vremenu.

O takvom jednom zapisu, možda slavnijem od svih, progovorit ćemo danas. To je Zapis popa Martinca iz Drugoga novljanskoga brevijara. Pop glagoljaš Martinac pisao je u Grobniku brevijar (časoslov) poznat pod tim imenom jer se čuva u župnom uredu u Novom Vinodolskom. To je najmlađi hrvatskoglagoljski rukopisni brevijar (prepisivanje je završeno 1495), ali s tekstovima koji čuvaju vrlo staru tradiciju i pisani su prilično urednim hrvatskostaroslavenskim jezikom.

Dok je pop glagoljaš Martinac  prepisivao časoslov, ispisivao lijepa crna i crvena slova liturgijske knjige, uznemirile su ga vijesti koje su stizale s Krbavskoga polja o teškom porazu hrvatske vojske u boju s Turcima. Kada je završio pisanje prvoga dijela brevijara, tzv. Sanktoral, napisao je izvješće o  vijestima koje su potresle njegovu okolinu i njega. Tekst nije suhoparno svjedočanstvo, nego dramatski pisano štivo koje je napisao čovjek jakih osjećaja i velike književne kulture te drugi dio toga izvješća ima nesumnjive literarne vrijednosti.

Pop Martinac bio je nasljednik znatne hrvatske tradicije pisanja povijesnih izvješća, zapisa, uopće povijesne proze koja se nerijetko udaljavala od stilistički neutralnoga govora i pokušavala je djelovati na čitatelja/slušatelja ne samo sadržajem nego i uporabom jezičnih sredstava koji su usmjereni na izazivanje emocija. Spomenut ću samo hrvatsku redakciju Ljetopisa popa Dukljanina (genealogija dukljanske dinastije kasnije dopunjena podacima iz hrvatske povijesti)  i s nekoliko redaka podsjetiti na prozu koja je oduševljavala naraštaje čitatelja i za koju je Petar Grgec napisao da je «stilski najbolja proza najstarije hrvatske književnosti»:

I tako ne biše on za Hrvate

zašto oni neće biti dobrotom dobiti, da bolji su pod strahom.

I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja

jere biše puna i urešena svakoga dobra

i gradovi puni srebra i zlata.

I ne bojaše se ubogi,

da ga izji bogati

i nejaki da mu vazme jaki

ni sluga da mu učini nepravo gospodin

jere kralj svih branjaše.

. . .

Pop glagoljaš Martinac baštinik je dakle znatne tradicije, znatne i po duljini trajanja i po dostignutoj razini književnojezičnoga umijeća. I zato ne začuđuje ni  njegov zapis o Krbavskoj bitci iz 1493., tj. njegov doživljaj krbavske katastrofe i njezinih posljedica.

Dijelovi toga zapisa:                                         

I k tomu budući mi v skrbi i priobižden misliju vs-gda bih za rati velike v nemirija jaže priključiše se v vrjemena naša juže dvigoše Turci sući ot išćedija Zmaila sina Agari rabine Avrajamlje proti vsjej vselenej zemalj. I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju nalegoše na jazik hrvatski posilajući zastupi velike, vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod.

T-gda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gore Zaprte, vse že dežele kranjske daže do mora, robeće i harajuće i domi Božije paleće ognjem, i oltari Gospodnje razdrušujuće. Prestarih že izbijajuće oružijem, junoti že djevi i vdovi, daže i kvekajućija čeda, plk Božiji pelajuće v tuzje usilija, svezani sući željezom preprodajući je na tržišćih svojih jakože skotu običaj jest.

I ošće izide baša Romanije i  Vrhbosnje i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge ohrstnije i kloštri ošće i crkve Gospodnje.

Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju.

Tagda že pobježdena bisi čest hrstjanska.

T-gda že uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća.

Tagda že ubiše kneza Ivana Frankapana.

T-gda otpeljaše kneza Mikulu Frankapana.

T-gda že ubiše bana jajačkago.

Tagda že padoše krjepci vitezi i boritelji slavni v premoženiji ih, vjeri radi Hrstovi.

Zapis o Krbavskoj bitci popa Martinca u starijoj se filologiji uglavnom spominjao kao povijesno izvješće o značajnom događaju, a zatim i kao odličan izvor za analizu supostojanja staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih osobina u hrvatskoglagoljskom korpusu. Njegove je literarne osobine uočio Eduard Hercigonja i prvi put o njima progovorio u kraćem tekstu i odmah poetičke osobine teksta doveo u vezu s lektirom brevijarskih lekcija, u ovom slučaju starozavjetne Knjige o Juditi. Tu je tezu još jače oprimjerio u svojoj poznatoj  povijesti hrvatske srednjovjekovne književnosti navodeći kako pop Martinac aktualizira tekst Knjige o Juditi dok je prepisuje: Holofernovi časnici nose turske nazive (vezir, subaša), a vojnici su odjeveni u tursku i kršćansku odjeću. Kada opisuje Holofernovu vojnu, Martinac čini jednu karakterističnu pogrešku. U rečenici koja mora glasiti Razbi že grad veliki Amelotov poplijeni že vse sinove tarske. Martinac umjesto «tarske» piše «turske» pa Hercigonja ima pravo kad  vidi u tome «živ odjek suvremene hrvatske stvarnosti». Mogli bismo reći da se aktualizacija teksta neprekidno obnavlja: Martinčev tekst drukčije ćete čitati i doživljavati nakon što ste višeput čuli izvješća Siniše Glavaševića iz opkoljenoga Vukovara. Bolno ćete ojačati spoznaju o neprekidnosti borbe između Dobra i Zla.

To su one uočljive podudarnosti i naslonjenosti, ali pažljiva analiza i usporedba Knjige Juditine  iz  Drugoga novljanskoga brevijara i Zapisa popa Martinca pokazuje još mnoge koje nisu vidljive otprve, nego tek pri namjernom višekratnom čitanju. Takvo namjerno čitanje opet potvrđuje, ono što smo višeput isticali,  da su časoslovi osobito utjecali na one tekstove koje zovemo beletrističkima. Bili su časoslovi, kao što dobro znamo, dnevna svećenička lektira pa su leksik i ritam brevijarskih tekstova nosili svećenici pisci/prepisivači u sebi te ih upotrebljavali i onda kada nisu pisali i prepisivali liturgijske tekstove, nego one drukčije funkcionalne usmjerenosti. Među osobito popularne teme spadala je upravo priča o Juditi pa imamo u hrvatskoglagoljskim brevijarima od 13. do 15. stoljeća  sačuvanih dvadesetak prijepisa. Osim što priča o svetoj udovici nosi dramatski naboj sama po sebi, u vremenu o kojem govorimo u hrvatskim je zemljama ona jako podsjećala na svagdašnje muke s Turcima, vrijeme je vapilo za hrvatskom Juditom, za nekim tko će pronaći rješenje, tko će narod osloboditi muka.

Naša je starija filologija na početak tzv. protuturske književnosti stavljala Marka Marulića i njegove pjesme Tuženje grada Hjerozolima i Molitva suprotiva Turkom jer su dosezi hrvatskih glagoljaša bili slabije poznati. Pronalazak Zapisa popa Martinca ali i pjesme Spasi Marije Tvojih vernih iz glagoljaškoga Tkonskoga zbornika razmaknuo je vremenske granice takvih  lirskih ostvarenja.

Brojni su konteksti u kojima se Zapis popa Martinca može promatrati: i jezik Zapisa i njegov sadržaj  potiču na usporedbe jer nesumnjivo obrazovani pop glagoljaš naslanjao se na sve što mu je njegova glagoljaška tradicija nudila, ali i na znanja koja je dobio drugdje. Profesorica Gordana Čupković  promatra Zapis zajedno s Knjigom Juditinom iz Drugoga novljanskoga brevijara kada se govori o citatnosti i o poetskim sredstvima; kada je riječ o «spomeničkoj» funkciji teksta, tj. o njegovoj protuturskoj tematici, otkriva je iščitavanjem umjetničkoga prostora i vremena; tekstna struktura potiče je na usporedbu s Bašćanskom pločom, i uz sve to nastoji pokazati da Zapis veliča književno djelovanje kao utočište pred životnim/povijesnim nedaćama. Njezina analiza dokaz je da Martinčev zapis zbog svoje slojevitosti poziva znanstvenike da mu posvete više pažnje no dosad. Ali ima nešto što je, čini mi se, još važnije od novih znanstvenih istraživanja. To je potreba da slični tekstovi postanu svojinom prosječno obrazovanoga Hrvata, posebice naših mladih naraštaja, jer je razina njihove umjetnosti riječi visoka, a rodoljublje koje iz njih žari potrebno je u svakom vremenu jer to je ono rodoljublje koje štiti svoje i raduje mu se, to je rodoljublje svjesno da  su naši preci velika naša snaga. Suvremeni je hrvatski pjesnik Božidar Prosenjak to snažno osjetio i izvrsno izrazio stihovima: Ako vam je težak stijeg čestitosti,/utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti/Mi ćemo ga držati/Vaši branitelji.

Potreba je dakle da neprekidno, pred novim i novim hrvatskim naraštajima, upozoravamo na povijesnu okomicu koja je čuvala i čuva svijest o nama, koja pomaže produženju naše opstojnosti.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.