Već smo spominjali da velik dio hrvatskih srednjovjekovnih tekstova pisanih glagoljicom pripada pravnoj struci. Jedan od najvažnijih među njima je Istarski razvod, pravni tekst kojim se utvrđuju međe između seoskih istarskih općina, njihovih feudalnih gospodara  i Mletačke republike. U samom se tekstu međe nazivaju termeni i kunfini, a općine  komuni. Vrlo zaslužni istraživač Istarskoga razvoda, kao i našega glagoljaštva u cjelini, akademik Josip Bratulić napisao je da «nema u hrvatskoj literaturi takva spomenika koji na toliko mjesta, tako opširno i tako minuciozno crta život seoske zajednice njene brige, njen gospodarski život, njen ekonomski potencijal kako to čini Istarski razvod.«

Već iz toga navoda uočavamo da  je riječ o javnopravnoj ispravi iz koje saznajemo manje o političkoj, a više o društvenoj povijesti.  Sredinom 19. stoljeća probuđena hrvatska inteligencija nastojala je izdati što više hrvatskih pravnih tekstova jer je sa svakim novim tekstom rastao nacionalni ponos i jačalo je samopouzdanje. Vrlo brzo došao je na red i Istarski razvod, a njegovo je izdanje priredio Ante Starčević1852, godine. Tom je prilikom napisao:

Spomenik ovaj nije samo zato zlamenit što se iz njega vidi , da je kod naših otaca jezik hervatski bio … ne samo služben  nego i diplomatički – još onda kad mnogi zapadni narodi nisu ni mislili, da bi svoj na ovo veličanstveno  mĕsto uznĕli … on dokažuje koliki je bio kod otaca naših hervatski narodni ponos, kome kod nas ni traga neima.

Otad je spomenik više puta izdavan i velik se broj različito usmjerenih i različito opremljenih znanstvenika njime bavio. Spomenimo samo neka imena: Ivan Kukuljević Sakcinski, Pietro Kandler, Carlo de Franceschi, Đuro Šurmin, Ismail Sreznjevski, Vldimir Mažuranić, Ivan Črnčić, Šime LJubić, Milko Kos, Nikla Žic, a u naše dane  osobito Miroslav Bertoša i Josip Bratulić. Zanimljivo je i to da je Istarski razvod prvi glagoljični tekst obrađen kompjutorski.

Najveći broj radova, osobito starijih, bavio se pitanjem formalne autentičnosti Istarskoga razvoda, a sud pojedinoga autora najčešće je ovisio o njegovoj nacionalnoj pripadnosti. Talijanski istraživači, koji su i bili prvi istraživači teksta, bijahu uporni u odricanju autentičnosti Istarskoga razvoda i zapravo su mu odricali svaku vrijednost. Tvrdili si da je taj tekst falsifikat nastao u protestantskim nacionalno probuđenim istarskim krugovima. Ipak, i sami su uzimali podatke iz njega kad bi im zatrebalo. Hrvatski stručnjaci nisu nikada sumnjali u važnost toga teksta, ali su nepotrebno trošili snagu u dokazivanju njegove formalne autentičnosti. A u čemu je zapravo problem? Do nas je stigao prijepis prijepisa hrvatskoga teksta. U samom tekstu kao godina nastanka spominje se 1325. Osobe koje se spominju u tekstu nisu živjele u isto vrijeme i očito ih je objedinio autor teksta. Zato je Josip Bratulić u svojim djelima izrekao mišljenje da ne treba insistirati na formalnoj autentičnosti, ali je pokazao da ta formalna neautentičnost ne može  umanjiti značenje teksta. Razvodna komisija prešla je u 21 dan 150 kilometara uglavnom spornih međa i tom joj je prilikom predočeno 19 starijih isprava , starijih dakle od osnovnoga teksta 1325, a jedan značajan sloj pripada godini 1275. Sve se to voljom autora našlo u jednom tekstu. Opis međa nije sumnjiv, sve povijesne činjenice koje se spominju daju se provjeriti u drugim izvorima i – točne su.

Bratulić je upozorio da pravni tekstovi obično nisu zalihosni, u njima se nastoji ostvariti sažetost i razumljivost. Postupak razvođenja, kako je opisan u Istarskom razvodu, više je kultni čin: svi sudionici pribivaju misi, hodaju s križevima i svijećama, a jezična višeslojnost ukazuje na to da različiti dijelovi teksta odslikavaju različito povijesno vrijeme. Uporaba nekih starih jezičnih konstrukcija pokazuje veliku starinu dijelova teksta. Dok razvođenje traje, tri notara bilježe što se događa i tako nastaju tri ravnopravna originala- na latinskom, na njemačkom i na hrvatskom jeziku. Istarski razvod na nekoliko mjesta jezik zove hrvatskim i iskazuje svijest o uključenosti Istre u širu hrvatsku zajednicu. Hrvatski notar bio je Mikula iz Gole Gorice, za koga neki misle i da je autor Istarskoga razvoda, da je upravo on objedinio isprave iz različitih vremena u jedan vrlo čitljiv tekst koji nije lišen literarnih vrijednosti. Te je vrijednosti uočio već Vatroslav Jagić, a u novije vrijeme na njih su upozoravali osobito Eduard Hercigonja i Josip Bratulić. Bratulić je 1978. godine napisao :

«. . . pop Mikula – nazovimo ga onim imenom kojim se sam zove – prihvaća svoj poziv notara kao izazov da u notarskom instrumentu izrazi životne situacije, da ih oblikuje jezikom, da da im dade svoja osobna obilježja, i da ih interpretira u skladu sa svojim pogledom na svijet.»

Istarski je razvod sačuvan u dva prijepisa: Kršanskom i Momjanskom. Oba je pisao Levac Križanić, Kršanski se danas čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a Momjanski u Državnom arhivu u Rijeci. U najnovijem izdanju teksta Bratulić je za temelj uzeo Kršanski jer je pouzdaniji, ali je svuda navodio inačice iz Momjanskoga, a tumačenja ispod crte omogućavaju i stručnjaku i obrazovanom laiku omogućavaju da tekst čita s razumijevanjem.  Evo navoda iz teksta da uočimo o čemu i kako govori ovaj srednjovjekovni tekst:

I bivši v jutro poli maši, idoše vsa gospoda na razvodi, i pridoše k Velikoj reki pod Glibočicu. I tu pridoše komun blzecki i komun kostelski i komun sovinjski z Vrhom. Itako vsake strani onde kažući pisma i starce ki znajahu da je vazda bilo po sredi te reki…»

Iz ovoga maloga odsječka vidi se da su vrijednost u dokazivanju imale pisane starije isprave  i usmeni iskazi starijih ljudi. Zanimljivo je kako se u pravnom tekst dočarava ugođaj u kome se provodi pravni postupak:

I kada ti listi ondi biše pročteni, sam gospodin knez i vsa gospoda veliko se meju sobu veseljahu i veliku čast i počtenje gospodinu markezu, i ki bih uš njim, delahu, i tako vazda z gospodinom knezom skupa sedehota i jadihota i pijahota, i tako se veseljahu. I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se uzdržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovinjakom  z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195. ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izbira: jednoga latinskega, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, , kako se niže udrži, po vsoj deželi.

Poslušajmo još jednu rečenicu  koja govori o jezicima na kojima je Razvod istarski pisan:

I jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskem i hrvackem, a sebi gospoda shraniše jazikom nemškim.  

Nema sumnje da ima pravo Josip Bratulić kada ističe da bez obzira na nedoumice oko teksta, Istarski je razvod odlično vrelo koje u mnogome popunjava sliku o društvenim prilikama u Istri, o onom suživotu stranih, crkvenih i svjetovnih, vlasti i domaćega sitnoga plemstva koje se u tekstu zove «deželani» i drugi. Pokazuje se da kod razvođenja, dakle kod utvrđivanja međa nisu sporne obradive površine, ali jesu pašnjaci i lokve.  Bratulić u zaključku jednoga svojega teksta kaže i ovo:

«Zemlja je shvaćena kao hraniteljica, te se zatona terenu poštuju prirodni fenomeni: zemljišna konfiguracija, lokve, putovi, staze i strane brda. Istarski razvod potvrđuje da je županska vlast u tadašnjoj Istri bila visoko cijenjena. Također odražava običajno pravo na selu koje se još tada dobro čuvalo, jer je bilo jamac mira i uzajamnoga korištenja izvora proizvodnje, zemlje i vode. Istarski razvod svjedočanstvo je visoke pisane kulture u srednjovjekovnoj Istri, i snažne svijesti da je hrvatski jezik ravan u diplomatičkim poslovima latinskom i njemačkom jeziku.«

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.