Kada smo u prethodnom tekstu govorili o hrvatskoglagoljskim zbornicima, nužno smo spominjali Petrisov zbornik iz 1468. godine, najopsežniji i najbogatiji među njima, koji na svojih 700 stranica predstavlja «antologiju tekstova iz raznih razdoblja i izvora obilježenu iznimnom raznovrsnošću i slojevitošću sadržaja» (E. Hercigonja). Ako kažemo da se u zborniku nalaze tekstovi iz moralke, religiozno – propedeutički spisi, kazusi crkvenoga prava, crkveno govorništvo, rituali, legende, mirakuli, apokrifi, anegdote, dijelovi Lucidara, tj. srednjovjekovne enciklopedije, poezija, pripovijesti o Akiru, o Troji itd., moramo se, s Eduardom Hercigonjom, zapitati kakvu je to naobrazbu imao anonimni autor i kakve su to bile biblioteke u koje je zalazio ili ih posjedovao.

Zbornik je pisan na papiru kurzivnom glagoljicom, onom dakle koja se nije upotrebljavala za svečane liturgijske kodekse, nego za tekstove koji su bili podalje od oltara. Na svakoj se stranici nalazi 24 – 27 redaka, ukrašen je jednostavnim inicijalima kadšto dotjeranim skromnijim ornamentima. Pisale su ga tri ruke.  Ime je dobio po Josipu Antunu Petrisu (1787 – 1868), krčkom kanoniku, koji je djelovao u prvoj polovici 19. stoljeća i u čijoj je ostavštini taj zbornik pronađen. Danas se čuva u NSK u Zagrebu.

S obzirom na sadržajno bogatstvo koje smo spomenuli, jasno je da moramo odabirati kojim ćemo sadržajima u ovoj prilici dati prednost.  Za nas je zanimljivo kako jedan od srednjovjekovnih autora vidi ulogu pisane i izgovorene riječi. On kaže:

Nam je biti meštrom i učiti i prosvjećati plku tmu ki ništar ne znaju ni vjedje volje Božije. I nikoli ne prodekuj ča se razumeti ne more ni im liho govori.

Dakle, ne treba govoriti ono što je suvišno, niti je dobro govoriti ono što ljudi ne razumiju. A drugi se autor obraća slušateljima i kaže im:

O prevzljubljeni  Bogom dobri krstjane, ovo govorenje ko ste slišali da je imjejte vazda na vašoj dobroj pameti i druzih obraćajuć k dobromu spasenju gusto pročitajuće ove knjige.

Upozoravam na izraz «gusto pročitajuće» kojim se poziva na često i pažljivo čitanje onoga što tekst nudi. Iz svega je jasno da su knjige držane velikim bogatstvom kojim se treba koristiti.  

U zborniku se čuva i stara pretkršćanska priča o mudrom Akiru koja je u slavenske književnosti ušla još u 12. stoljeću, možda u Rusiji ili u Bugarskoj, a prva joj je inačica nastala na antičkom Bliskom istoku. Mudri književnik Akir poučava svoga sestričića Anadana o mnogim stvarima pa kaže:

I  prijah jego i othranih ga hlebom i vinom i počeh jego učiti knjizje i premudrosti i gramaticje crjekvenoj . I rjeh : Sinu moj Anadane, prvo načelo mudrosti jest strah gospodanj. Po tom budi skor slišati, a kasan govoriti

I još:

Sinu moj Anadane, ne vjeruj zli ženi, med bo kapljet iz ust jej, a posljed obrjst se gorjest gorka i čemerna…

Sinu moj Anadane, ne kupuj raba gizdava ni kradljiva da ti imenja ne rastoči.

Mnogi srednjovjekovni sadržaji sačuvani su, što se hrvatske tradicije tiče, samo

u Petrisovu zborniku . Takav je npr. Varohovo ili Baruhovo viđenje. Kao što znamo, Baruh je starozavjetni prorok. Njegovo viđenje ide među starozavjetne apokrifne apokalipse, a praizvor našega teksta  je grčki. Pogledajmo dio teksta:

I reče Varoh:»Da pokaži mi drivo kim je zmija prelastila Eugu, izila je i dala Adamu i zato iju Bog izagna iz raja. Jegda stvori Bog Adama i Eugu, tada povelje anjelu Mihailu sabrati 200 tisući anjel i tri anjeli da nasade raj. I vsadi Mihovil maslinu, Gabrijel jablku, Rafail kupinu, Kupail orih, Rasail naranču, Sotonail lozu. I vsi anjeli nasadiše raj različnimi koluri i obrazi driv. I rih: Gospodi, pokaži mi drivo kim je zmija prelastila Adama i  Ejugu. I reče mi: Sliši pravadni Varoše, pervo drivo jest loza . To je pohot grihom i izlejal ju je Sotonail na Adama i na Ejugu. Zato biše Bog proklel lozu, zač ju Sotonail vsadi i lozoju prehini zmija Eugu i Adama.

I priča teče dalje pa Baruh pita kako to da je Bog prokleo lozu kad je ona tako potrebna ljudima i onda se otvara nova priča koja uključuje Nou koji je zamolio Gospodina za dopuštenje da zasadi lozu i dobio je to dopuštenje i dobio novu dobru lozu itd.

U zborniku su zabilježeni i mnogi stihovi. Jednu ćemo pjesmu lako svi prepoznati.  

Va se vrime godišća

Mir se svitu navišća

skoze rojenje ditića

od svete djeve Marije.

Od pričiste djevice

Ter nebeske kraljice

Vzide zvezda danica

Ot svete devi Marije.

Djeva sina porodi,

Djavlju siilu vsu slomi,

A krstjane oslobodi

Sveta djeva Marija.

Ta jako stara božićna pjesma parafraza je latinske pjesme In hoc anni circulo, a na našim hrvatskim prostorima sačuvane su brojne pokrajinske inačice i kao što znamo, pjeva se i danas. Najstarije tekstovne njezine potvrde  iz 15. su stoljeća, jedna od najstarijih je upravo iz Petrisova zbornika.

Petrisov zbornik nudi dakle veliko bogatstvo tema i izvanredno je važan za razumijevanje srednjovjekovne hrvatske književnosti, ali i za razumijevanje povijesti hrvatskoga jezika. Danas imamo standardni književni jezik kojemu je osnovica štokavsko narječje. To da se za književni, kasnije standardni, jezik kao osnovica  odabere najproširenije ili najuglednije narječje uobičajen je postupak u povijesti europskih jezika. No nisu nepoznata ni nastojanja da se miješanjem narječja stigne do općeprihvaćenoga zajedničkoga jezičnoga idioma. U povijesti hrvatskoga jezika takva su nastojanja bila vrlo snažna i u Petrisovu zborniku postoji rečenica koja se može smatrati simboličnom za takva nastojanja i koju smo već spominjali kad smo govorili općenito o zbornicima. Ta rečenica glasi:

Čto se žalostiš ubogi človječe, kaj se mećeš i zač trepećeš.

Potrebno je uočiti da se samo u jednoj rečenici nalaze upitno – odnosne zamjenice čto, kaj i  ča, dakle staroslavenska, kajkavska i čakavska zamjenica te pokazuju jednu od snažnih tendencija u povijesti hrvatskoga jezika, tj. da se miješanjem osobina staroslavenskoga, dakle najstarijega slavenskoga književnoga jezika, i hrvatskih narječja,  ovdje čakavštine i kajkavštine. Takva nastojanja nisu u konačnici pobijedila, ali su vrlo zanimljiva i ako ih ne poznajemo, ne razumijemo povijest hrvatskoga jezika.    

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.