Budi dio naše mreže

Najstarija hrvatska početnica

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

U srednjovjekovnim tekstovima, hrvatskim i onim iz drugih naroda, nailazimo na upozorenja da biti pismen znači posjedovati posebnu moć. Zato stari slavenski pisac u poznatom Proglasu Evanđelju kaže da su goli svi narodi bez pisma, nemoćni da se bore s neprijateljem svojih duša. Pismo o kome govori taj autor Sveto je Pismo, dakle Biblija. Služiti se njime na najdjelotvorniji način može samo onaj koji zna pismena, koji zna slova. Stoga je bilo važno slova naučiti i njima se služiti. Iz staroslavenske tradicije sačuvali su nam se tekstovi koji su služili kao mnemotehničko sredstvo za pamćenje poretka slova. Uz svako slovo nalazilo se u tim tekstovima i njegovo ime pa se govorilo: az –buki, vjedje, glagoljon, dobrje, jest, živjeti,  dzjelo … što znači «ja koji znam slova govorim da je dobro živjeti na zemlji». Dakle, ne samo da svako slovo ima svoje ime, nego su ta imena slova povezana u smislenu cjelinu, u smislenu poruku. Tome su osobito služile tzv. azbučne molitve napisane tako da prva slova svih redaka molitve daju ukupnu azbuku i točan poredak slova u glagoljičnom i ćiriličnom pismu. Važno je bilo pamtiti poredak slova i stoga što su ona – slova- označavala i brojke.

Nisu nam  sačuvane hrvatskoglagoljske rukopisne početnice, ali je sigurno da ih je bilo i da su iz njih učili i u skromnim privatnim školama (u seoskim kaptolima) i u gradskim katedralnim školama. U rukopisnim glagoljičnim tekstovima ostali su tragovi koji upućuju na načine kako su početnici učili slova. Spomenut ćemo opet najpoznatiji neliturgijski hrvatskoglagoljski rukopis – Petrisov zbornik iz 1468. Jedno se poglavlje u njemu zove Istlmačenja azbukovnaja (»Azbučna tumačenja«) i u njemu npr. čitamo: A. Az jesam načelnik životu i vskrešeniju, B. Bog jesam… itd., navode se i slova i njihova imena, a ime je ujedno početak nove rečenice, zapravo nove religiozne poruke. Jezik toga poglavlja pokazuje da je ono prepisano iz starije matice. To je dokaz da su postojali rukopisni bukvari uvijek komponirani tako da služe i za učenje čitanja i pisanja i za vjersku pouku.

Prva cjelovito sačuvana hrvatska početnica otisnuta je u Veneciji 1527. glagoljicom u tiskari Andrije Torresanija (1451–1529). Ona je najljepša među našim starim početnicama i moramo se s Josipom Bratulićem zapitati »što je potaknulo staroga mletačkog tiskara da pred sam kraj svoga života izda sjajnu knjižicu«. Taj je tiskar već prije otisnuo jednu znamenitu hrvatsku knjigu, glagoljični Baromićev brevijar (1493), jednu od devet hrvatski inkunabula. Rodom je bio iz lombardijskoga grada Asole, već u mladosti došao je u Veneciju i radio u tiskari poznatoga Nikole Jensona. U toj se tiskari upoznao s Hrvatom Grgurom Dalmatinom i 1479. kupio tiskaru od Jensona. Kćer mu se udala za drugoga poznatog tiskara – Alda Manuzija pa su radili udruženo, a kad mu je zet umro, Torresani je nastavio njegov zahtjevan posao. Vrlo je vjerojatno da je u skladu s tadašnjim vjerovanjima mislio da je glagoljica pismo koje je izumio Sveti Jeronim i da je tiskanjem spomenute početnice htio još jednom odati počast vrlo popularnom svecu.

Naša najstarija početnica nema imena. Njezina je prva stranica uokvirena u vrlo lijep renesansni okvir: u donjem dijelu nalazi se slika na kojoj vidimo nesretnoga učenika komu su skinuli hlače i nose ga prema učitelju koji će ga »isplatiti« za njegov nerad.

Na toj stranici odmah nakon zaziva (Isus, Marija) nalaze se 33 glagoljična slova u azbučnom poretku (bez navođenja imena slova), a zatim slijedi tablica za sricanje slogova. U njoj se nalazi 147 kombinacija samoglasnika sa suglasnikom (7 samoglasnika x 21 suglasnik), npr.: ba, be, bi, bo, bu,  i tako  svaki samoglasnik sa svakim suglasnikom. Što se samoglasnika tiče, osim pet poznatih nam i iz suvremenoga hrvatskog jezičnog standarda, tu su još i jat (ѣ) i štapić (Q) koji je stajao na mjestu nekadašnjih poluglasa koje zovemo i jerovima. Suglasnika je 21 pa ako to usporedimo s našim današnjim standardom, uočit ćemo da nedostaju đ i dž (što nam odmah kazuje da je riječ o čakavštini) te lj i nj (koji su postojali, ali za njih nije bilo posebnih glagoljičnih znakova, nego su se bilježili različitim kombinacijama slova). Tu tablicu za sricanje mogli bismo nazvati i tablicom za »bubanje«: naime,  ponavljanjem slogova u kojima je nešto uvijek poznato a nešto je novo učenici su »utvrđivali gradivo«.

Povezivanje poznatoga s nepoznatim nastavlja se i u sljedećem odjeljku: u njemu nalazimo Očenaš. Smisao je bio da učenik poveže glasove dobro mu poznate molitve s glagoljičnim slovima. To su načelo poštivali i u drugim europskim sredinama pa su takve početnice (u kojima je Očenaš jedan od stožernih tekstova, i gotovo uvijek prvi) nazivali paternoster-abecedarima. U našoj najstarijoj tiskanoj početnici slijedi Zdravamarija (naša ju početnica naziva Pozdravljenje anjelsko) koja ima istu ulogu kao i Očenaš. Slijede tekstovi za koje više ne možemo pretpostaviti da su ih učenici znali napamet i koji se nisu nalazili u sažetim, nego samo u opsežnijim početnicama. To su pet psalama Davidovih (109–113. po starom brojanju), koji su se pjevali na večernjicama, zatim dolazi Veličit (dakle Veliča duša moja Gospodina), Pjesan Simeona starca, a onda opet Davidovi psalmi, molitve, početak Ivanova Evanđelja te tzv. Apostolski simbol, dakle Vjerovanje apostolsko priređeno tako da uz sliku svakog apostola dolazi onaj članak vjere koji je on, prema tradiciji, izgovorio. No u našoj početnici taj je poredak prilično izmiješan i nije u skladu s tradicionalnim učenjem o tome koji je apostol izgovorio koji članak vjere. Na kraju dolazi nekoliko molitava za koje Josip Bratulić s pravom kaže da izgledaju apokrifno. Početnica ukupno ima 11 stranica: na posljednjoj se nalazi tiskarski znak Andrije Torresanija, lijevo od njega glagoljični hrvatski, a desno od njega latinični latinski tekst: stampani v Bjenecih po Andreji Torežani iz Ažulje .č.f.i.ž. // Impressum Venetiis per Andream de Torresanis de Asula. M.D. XXVII., dakle navodi se mjesto i godina tiska te ime tiskara.

Ne znamo ništa pouzdano o tome tko je priredio našu najstariju početnicu i nije potrebno nagađati dok nam kakav sretan pronalazak ne pokaže kojim putem valja krenuti. Jasno je da je on bio s tradicionalnih hrvatskih glagoljaških prostora. Jezik Početnice je hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika, dakle to je jezik koji uobičajeno nalazimo u glagoljičnim liturgijskim knjigama: pohrvaćen je osobito na razini glasova, a te su promjene onda izazvale i promjenu gramatičkih morfema u deklinaciji i konjugaciji. Spomenute apokrifne molitve na kraju knjige pisane su jezikom u kojemu je puno više čakavizama. Početnica je otisnuta u uglednom kvart formatu i ima dva osnovna tipa slova: manja kojima je pisan osnovni tekst i veća za naslove koji su otisnuti crvenom bojom. U knjizi se nalazi 13 velikih inicijala, sedam glagoljičnih i šest latiničnih.

Ne znamo koliko je primjeraka naše prve tiskane početnice 1527. otisnuto. Svakako, do našega vremena sačuvalo ih se jako malo. U XVIII. stoljeću opisao je primjerak naše početnice (u bečkoj Nacionalnoj knjižnici) češki teolog i orijentalist Vaclav Michael Fortunat Durich. O Početnici iz 1527. u nas se počelo više govoriti tridesetih godina XX. stoljeća kada je antikvar iz Leipziga Karl W. Hiersemann svoj primjerak predstavio kao jedini sačuvani i ponudio ga našim institucijama po vrlo visokoj cijeni, znatno višoj od one koja je bila označena u katalogu. Njemački je antikvar računao da će hrvatska kulturna javnost biti vrlo osjetljiva na svoju kulturnu starinu i u katalogu je zapisao da je riječ o znatnom spomeniku starohrvatskoga jezika. Hrvatske su institucije odbile platiti tako visoku cijenu, a Hiersemann je napravio koristan potez na nagovor Petra Kolendića, naime otisnuo je 25 lijepih faksimila! Kamo je dospio originalni primjerak nije se znalo donedavno: 2007. konačno ga je otkupila Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu te zajedno s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti i Školskom knjigom objavila pretisak toga izdanja koji sada svatko može kupiti za simboličnu svotu. S obzirom na nedoumice koje se javljaju treba reći da smo 1983. već imali pretisak naše najstarije početnice. Naime, Grafički zavod Hrvatske i Školska knjiga (kao izdavači) te Nacionalna i sveučilišna biblioteka i Međunarodni slavistički centar SRH (kao suizdavači) objavili su 1670 numeriranih primjeraka: dvadeset ih je izrađeno ručno, 150 pak na rukom rađenom papiru (iz Vevča). Pretisak je 1983. izdan u čast 500. obljetnice najstarije hrvatske knjige, glagoljičnoga Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483.

Kulturna hrvatska javnost tada je (1983) s velikim odobravanjem dočekala pretisak Početnice. Transliteraciju teksta i pogovor priredio je Josip Bratulić i oni se nalaze i u pretisku Školske knjige iz 2007.

Nakon ove slijedile su nove početnice za učenje čitanja i pisanja: u 16. stoljeću još dvije, obje za učenje glagoljice: tzv.  Kožičićev bukvar iz  1530. i protestantska Tabla za dicu iz 1560.  

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja