Budi dio naše mreže

Marijini mirakuli u hrvatskoglagoljskim tekstovima

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

Srednjovjekovne priče i dramski tekstovi o čudesima bile su u ranom srednjem vijeku povezane s tjelesnim ostacima svetaca, a onda se u zrelom srednjovjekovlju dogodila promjena. Ugledna hrvatska paleoslavistica Marija – Ana Dürrigl napisala je u jednom svom tekstu i ovo:

«Jedan od najznačajnijih posljedaka nove osjećajnosti zreloga srednjovjekovlja jest širenje popularne vrste/žanra Marijinih mirakula/čudesa početkom XII. st.»

Najstarije zbirke Marijinih mirakula pripadaju grčkoj i orijentalnim književnostima, a na Zapadu one se pojavljuju u 6. stoljeću tekstovima Grgura iz Toursa. Katolički redovi – benediktinci, dominikanci i franjevci – raširili su tu vrstu i vrhunac Marijinih mirakula je od 11. do 13. st, kada se priče o Marijinim čudesima pojavljuju u velikom broju inačica na latinskom i na narodnim jezicima. Najpoznatija i najautoritativnija istraživačica hrvatskih Marijinih čudesa i njihovih europskih veza i izvora akademkinja Ivanka Petrović napisala je o vremenskom okviru takvih tekstova ovo:

«Ono što je XI. stoljeće pripremilo, obilno će pokazati dvanaesto, a sjajno oblikovati 13, stoljeće. U 11. stoljeću stvorene su posve jasno oblikovane skupine latinskih Marijinih mirakula kojeće ostaviti značajan trag u  književnostima na narodnim jezicima.»

U hrvatskoglagoljskoj tradiciji najvažniji tekstovi o Marijinim mirakulima  su iz vremena 14. do 16. st. Nalaze se u Ivančićevu zborniku (koji pripada prijelazu s 14. u 15. stoljeće), u Petrisovu zborniku iz 1468. godine, a sačuvana nam je i tiskana glagoljična inačica pod naslovom Mirakuli slavne deve Marije  otisnuta u senjskoj glagoljskoj tiskari 1507. godine i sadrži 61 Marijin mirakul. Ivanka Petrović upozorila je da u 14. i 15. stoljeću, kojima naši tekstovi uglavnom pripadaju, posvuda dolazi do smanjenja originalnosti, ali da ne presušuju izvori inspiracije i imaginacije, a niti blijedi ljepota Marijinih mirakula.

Stručnjaci nas upozoravaju da sve Marijine mirakule povezuje sadržaj, a oblici u kojima se oni javljaju jako su različiti po svojoj duljini i svojoj slojevitosti. Marija je uvijek ona koja u odsudnom trenutku pomaže, njezina je pomoć presudna za razrješenje priče, tj. za razrješenje problema o kojemu mirakul govori.  Problem stvaraju zli ljudi, a pokušavaju ga riješiti dobri. Kada jedni i drugi dođu do kraja svojih mogućnosti, na scenu stupa Marija i osigurava pobjedu dobra. Tekstovi su namijenjeni svim staležima, može ih se govoriti i čitati u crkvi ili na hodočašćima ili na kakvim svečanostima.

Godine 1972. objavila je Ivanka Petrović veliku raspravu Bogorodičina čudesa u Ivančićevu zborniku, hrvatskoglagoljskom spomeniku iz 14/15. stoljeća  i transliterirala tekstove iz toga zbornika tj.  preslovila ih iz glagoljice u latinicu. Kako ti tekstovi nemaju naslove u današnjem smislu riječi, Ivanka Petrović je oblikovala kadšto vrlo poetične naslove u skladu s radnjom koja se  tekstu odvija. Jedan od tih mirakula nazvala je Djevojka bez očiju. To je naivna i lirična priča o mladom engleskom kraljeviću koji je stalno posjećivao obližnji samostan i uočio je mladu redovnicu koja je obavljala u samostanu različite poslove i čuvala samostanska dobra, a isticale se i svojom pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji.  Kraljević se zaljubio u nju i poručio joj po jednoj mudroj ženi da želi da ona bude njegova supruga i da je okruni za kraljicu. Djevojka je odbila ponudu s obrazloženjem da je ona prostoga roda, a da kraljević mora birati među djevojkama kraljevskoga roda. Kraljević se nije predavao, pošao je poglavarici samostana i molio je da ona i druge redovnice nagovore djevojku da pođe za kraljevića, a on će bogato darivati samostan. Djevojka pristane, kraljević ponese krunu i povede biskupa koji će ih vjenčati, ali djevojka mu pošalje poruku s pitanjem što se to osobito na njoj kraljeviću svidjelo. On joj odgovori da su to njezine oči. I autor staroga hrvatskoga teksta ovako piše dalje:  

«A ta djevica ide v svoju komoru, tre zapovijeda drugoj djevici da oboštri dvije zbice ostre. I vzamši one dvje zbicje ter izvrže  van svoje oči i položi je v jednu zlatu čašu i posla je k tomu kraliću govoreći: O kraliću plemeniti, kada su ti tuliko dragi moji oči, ljubi iju koliko hoćeš, a mene ne buš nigdare ljubil.«

Kraljević zaprepašten i ožalošćen tim postupkom ode iz svojega kraljevstva u neku pustinju i postane redovnik. A Marija tada stupa na scenu: dolazi djevojci i svojim rukama umetne njezine oči na njihovo mjesto te je  djevojka ponovno bila zdrava.

Mirakul završava pozivom čitateljima / slušateljima da se uzdaju u Blaženu Djevicu Mariju i da je u svojim nevoljama mole za pomoć.

Drugi mirakul koji ćemo spomenuti za primjer ima naslov Sakristanka. To je priča o djevojci koja je ušla u samostan protiv svoje volje, na zahtjev svojega oca. U samostanu je obavljala dužnost sakristanke. Jedan ju je mladić nagovarao da izađe iz samostana i sagriješi s njim. U jednom je trenutku pristala,. Da bi izašla iz samostana, morala je proći kroz crkvu i po običaju pokleknula je pred oltarom Blažene Djevice Marije. Odjednom više nije znala naći vrata crkve kroz koja je trebala izaći. Mladić ju je dozivao, a ona mu je rekla svoj problem. Savjetovao joj je da skine svoje redovničke haljine te njih i ključeve sakristije ostavi na oltaru Marijinom. Ona je tako učinila i uspjela je izaći. Ali nikako nije pristajala da sagriješi s mladićem mada su puno dana bili zajedno. Mladić nije razumio zašto je izašla iz samostana ako ne želi s njim sagriješiti, a onda ga je ona jednoga dana zamolila da je vrati u samostan. Tamo je našla svoje haljine i ključeve i shvatila da je Djevica Marija sve te dane dok je ona bila  s mladićem umjesto nje obavljala posao sakristanke.

 Treći mirakul koji ćemo navesti kao primjer zove se Mirakul o dječaku koji poklanja kruh Isusu. Poglavar franjevačkoga samostana imao je sestru koja ga je zamolila da ume u samostan njezina malog sina i franjevac je pristao. Uz samostan bila je crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji i njoj vrlo lijepa Marijina slika kako doji maloga Isusa. Dječak je odmah uočio tu sliku i dolazio bi pred nju pa govorio Bogorodici da vidi da je mali Isus gladan pa mu on donosi hranu koju dobiva u samostanu za sebe. Marija nije htjela primiti hranu, a dječak je plakao i govorio da nitko ne donosi ništa gladnomu Isusu pa je Marija napokon pristala i uzimala hranu od dječaka. Kako je dječak davao hranu koju je sam trebao jesti, omršavio je i problijedio pa su roditelji molili ujaka franjevca da mu daju više hrane. On im je odgovorio da u samostanu daju dječaku i hrane i pića. Počeo je uhoditi dječaka i vidio je što se događa. Savjetovao je dječaku da kaže Mariji da i dječaka i njegova ujaka, dakle poglavara samostana, pozove na ručak. Dječak je tako postupio, a Marija mu je odgovorila da će njega pozvati, a fratra neće jer nije dostojan. Dječak je plačem  izmolio obećanje da će pozvati i ujaka franjevca te sve ujaku prepričao. Ujak se ispovjedio i na Uskrs umrli su i on i dječak. Mirakul završava uobičajenom poukom koja u starom hrvatskom tekstu glasi ovako:

Tako i mi, moja draga bratja, imamo se vsplakati pred obrazom Blažene Djevi  Marije, kako se on djetić plakaše kada naša Gospoja ne tiše ot njega kruha prijati. Da naša Gospoja premilostiva Djeva Marija usliši i prime naše molenje, isplni naše prošenje ter nas pozove na objed k svomu premilostivomu Sinu i prime našu dušu kako je prijela dušu onoga djetića i njega ujca…  

 

Završimo priču o Marijinim mirakulima nekim ocjenama i zapažanjima akademkinje Ivanke Petrović:

Ovo je književnost koja je jače nego bilo koja druga odrazila pobožnost prema Mariji. Ipak, njezino značenje, iako joj je poruka isključivo vjerska, nije samo vjersko. Čudesa Majke Božje ne pružaju samo sliku slijepe vjere i ljubavi prema Bogorodici nego i priliku za studij običaja i vladanja svoje epohe, jer su krojena točno prema potrebama, vjeri i ukusu srednjovjekovnog čovjeka.

….

Autor ostaje stalno u kontaktu sa čitaocem. Svaki mirakul ostvaruje jednu moralnu namjeru, ali to ne znači da priča moralnu priču. Legende vrve od skandaloznih i sablažnjivih događaja; u njima se priča o zločinima, tjelesnoj požudi, preljubnicima, bludnicima, razvratnim redovnicima i posrnulim redovnicama. Sve ovo, izneseno vrlo realistički, može biti šokantno našem ukusu i osjećaju, ali ono nije vrijeđalo ukus srednjovjekovnog čovjeka.

—-

Puk je prihvaćao Bogorodičine mirakule s istim osjećajem i vjerom s kojima su bili napisani. Nitko nije sumnjao u moć i autoritet Božji ili milost Bogorodičinu, kao ni u autentičnost ovih čudesnih priča. Njihov stvaralac, nadahnut dubokom vjerom, također je vjerovao u njihovu istinu. Zbog njegove iskrene inspiracije, one i danas mogu očarati svojom neposrednošću, toplinom i šarmom. One ne ostvaruju istinu događaja, nego istinu vjerovanja i osjećaja.   

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja