Godine Gospodnje 1347.  pozvao je Karlo IV. Luksemburški hrvatske glagoljaše s otoka Pašmana da dođu u samostan Na Slovanech, kasnije prozvan Emaus, da ožive liturgiju na slavenskom jeziku i stvore žarište slavenske pismenosti kojemu će grafijskim izrazom biti hrvatska glagoljica. Glagoljaši iz tkonske opatije Svetoga Kuzme i Damjana stigli su u središte Svetoga Rimskog Carstva i započeli djelo koje, povijesno mjereno, nije dugo trajalo: 70-tak godina. Sedam desetljeća njihove djelatne suradnje sa češkom subraćom nije moglo bitno utjecati na smjerove češke i hrvatske srednjovjekovne kulture, ali je bilo dostatno da ostavi tragove u jednoj i u drugoj. Slavni vrhovnik Svetoga Rimskog Carstva i skromni hrvatski glagoljaši glavni su likovi ove priče.

U 14. stoljeću niknuo je u Moravskoj Karlsburg – Tepenec, u južnoj Češkoj Karlhaus, 1348. od Praga ne jako udaljeni Karlstein, 1350. Karlsberg – Kašperk, prije 1370. Karlsbad – Karlovy Vary, od 1366. praško se sveučilište zove Collegium Carolinum, da spomenemo samo dio onoga što nosi ime velikoga imperatora. Je li riječ o strastvenom graditelju ili o strastvenom čuvaru svojega imena, čovjeku koji postojano misli na svoju slavu? Gotovo je sigurno da se pozitivno može odgovoriti na oba upita. U njegovim odlukama da se gradi kadšto se posve izravno navodi da se to i to ima graditi »pro nostra majori memoria«. Nadbiskup Jan Očko, govoreći »nad otvorenim grobom« nazvao ga je Konstantinom onoga doba. Zvali su ga, međutim, i drukčije: koji mu nisu bili jako skloni prilijepili su mu nadimak »popovski kralj« aludirajući na njegovu stalnu pripravnost da gradi crkve i dariva samostane. Očito ih nije gradio samo iz pobožnosti jer svaka crkva i samostan dio su koncepcije koja je imala svjedočiti sveobuhvatnost Svetoga Rimskog Carstva. Dao je izgraditi augustinski samostan i crkvu da podsjećaju na Karla Velikoga, na Pfalz i na Aachen, ali i da jasno upozori da je u srodstvu s velikim predšasnikom. Pozvao je benediktince Svetoga  Ambrozija Milanskog s njihovom osobitom liturgijom, a u samostan Na Slovanech hrvatske glagoljaše, jedine koji su u okviru Katoličke crkve službu Božju obavljali staroslavenskim jezikom. Je li ih zvao zbog politike prema Jugu ili zbog politike prema Istoku, o čemu se istraživači kadšto spore, pitanje je na koje će odgovor morati uključiti i spoznaju da je Karlo IV. želio dati mogućnost mnogim i raznolikim tradicijama. Time je svjedočio i duhovnu, a ne samo prostornu veličinu svoje države i činio je privlačnom onima izvan nje. Dobivali su signale da se ne moraju odreći ničega svojega. Češki slavist Vaclav Hunjaček, jedan od onih s rijetkim darom da uoči isto u različitim vremenima i na udaljenim prostorima, ističe da hrvatski glagoljaši dolaze samo godinu dana prije otvaranja praškoga sveučilišta (na kojem neće biti mjesta za češki jezik i slavistiku) pa je Emaus bio zapravo prva slavistička katedra i to ne negdje daleko, nego u srcu glavnoga grada, u neposrednoj blizini Sveučilišta.

Karlo IV. izdao je ukaz o utemeljenju benediktinskoga samostana uz staru prašku crkvu sv. Kuzme i Damjana. Zanimljivo je da je istim svecima bila, vjerojatno, posvećena i opatija u Tkonu, na Pašmanu. Tko ga je obavijestio o toj opatiji? Talijanski minorit Giovanni Marignola, njegov stalni pratitelj, koji u svojoj Kronici u Slavene broji i Dioklecijana, i Maksimilijana, i, naravno, svetoga Jeronima? Ili su mu o tome pričali u Senju u kojem je bio 1337. kada je imao 21 godinu. Htio je posjetiti brata u Tirolu. Nije mogao preko Austrije pa je preko Budima i Senja, pod zaštitom Bartolomeja Frankopana, stigao preko Mletaka i Akvileje u Tirol. Glagoljaški Senj tada se već devet desetljeća ponosio povlasticom koji je  njegovu biskupu Filipu dao papa Inocent IV. da može, kao što to već čini njegova pastva i njegovo svećenstvo, služiti liturgiju staroslavenskim jezikom

Na uskrsni ponedjeljak 1372. samostan Na Slovanech je posvećen. Prije i poslije toga hrvatski su glagoljaši djelovali: učili su svoju češku subraću koja će onda hrvatskom glagoljicom ispisali neke od važnih tekstova češke srednjovjekovne književnosti. No ni korist za hrvatske glagoljaše, tj. za hrvatsku srednjovjekovnu knjigu, nije bila malena: prijevodi s latinskoga pa i s njemačkoga na češki dobrodošli su glagoljašima da obogate svoj književni korpus prevodeći s jezika koji su u Pragu naučili i čije tragove nalazimo u lijepom broju naših tekstova.

Pišući o utjecaju hrvatskostaroslavenskoga jezika na staročeški, poznati slavist Igor Nemec ističe da on nije ni izrazit ni zanemariv. Njegovo je stajalište najlakše provjeriti u staročeškoj leksikografiji, prije svega u rječnicima praškoga sveučilišnoga profesora iz 14. st. Bartolomeja z Hlumce (najčešće ga zovu Klaret). Taj svestrani autor »normalne« latinske riječi prevodi češkima, ali ako su podrijetlom grčke ili hebrejske, onda poseže za riječima hrvatskoglagoljskih prijevoda. Tako deus prevodi kao boh, ali el prevodi kao bog, latinski concilium prenosi češkim snem, a za riječ grčkoga podrijetla synodus pomaže se hrvatskostaroslavenskim i prevodi kao veca (=vijeće).

U samostanu su nastajali hrvatskoglagoljski, ali i češki tekstovi. Među češkima  najveći i najvažniji je češka glagoljska Biblija. Sačuvan je samo njezin drugi dio iz 1416. godine.

Hrvatski glagoljaši nisu samo davali sredini u koju su došli. Ta bili su u središtu velikoga carstva u kome se pisalo, prevodilo, u kome je književni život bio intenzivan i raznovrstan. Ponuda je bila i suviše atraktivna: pred nosom su im bila djela pisana latinski, ali i češki prijevodi. Čak petnaest tekstova iz staročeškoga Pasionala nalazi se u najvećem i najvažnijem hrvatskoglagoljskom zborniku – Petrisovu iz 1468. u kome je sačuvan i Lucidar, popularna srednjovjekovna enciklopedija usmjerena na prirodne znanosti, koja je također nastala prema češkom predlošku. Lucidar je sačuvan i u Žgombićevu zborniku. Posebno je zanimljiv tekst Zrcalo človečaskogo spasenja prepisan 1445. godine iz starijeg predloška. Tekst se danas čuva u Vatikanu, a spominjemo ga iz više razloga: Zrcalo je prijevod stročeškoga Zrcadla, ali uz priče o događajima iz Novoga i Staroga zavjeta u njemu su sačuvane i dvije Husove propovijedi, a možda je njegova i treća.

Korist je bila obostrana, to se iz dosad rečenoga može zaključiti. Glagoljaška je djelatnost, kaže Hercigonja, u Pragu praćena sa simpatijama i stekla je nemali ugled: kao dokaz naš vodeći medievist navodi i četiri u češkoj sredini sačuvana glagoljaška abecedarija: glagoljica se u njima nalazi u uglednom društvu sa svjetski poznatim pismima, a opat uglednoga benediktinskog samostana u Břevnovu zahtijeva da se latinici, grčkom alfabetu i židovskom pismu dodaju ćirilica i glagoljica. God. 1419. samostan Na Slovanech pridružuje sa husitskom pokretu te djelovanje hrvatskih i čeških glagoljaša prestaje.

Samo 30-tak kilometara od Praga prema Brnu nalazi se Sazava, malo mjesto uz istoimenu rijeku (Sazava nad Sazavou) i u njemu samostan utemeljen 30-tih godina 11. stoljeća. U tom su stoljeću u samostanu molili staroslavenskim jezikom, ali su morali samostan napuštati da bi se opet vraćali, u skladu s političkim okolnostima.

U prostorima samostana danas možete razgledati izložbu koja sustavno, iz stoljeća u stoljeće, prati povijesne građevine, ali i povijest kulturnih događaja vezanih uz taj samostan Na Slovanech. Sazava je bila središte čeških veza sa slavenskim Istokom, posebice s Kijevskom Rusijom. U izložbenom prostoru nalazi se i soba koja govori o 14. stoljeću,  o Emausu i njegovu značenju. U toj »hrvatskoj sobi« korektnim tekstovima i lijepim fotografijama bilježe se međusobno  bogaćenje češke i hrvatske srednjovjekovne kulture. Središnje mjesto zauzimaju snimci Reimskoga evanđelistara iz hrvatskoglagoljskoga teksta iz Emausa uz koji je pridodan i stariji ćirilički tekst koji se pripisuje Svetom Prokopu, prvom starješini sazavskoga samostana. Evanđelistar se zove po francuskom gradu u kome se danas čuva, a naši studenti kroatistke i slavistike pamte ga po priči da su se na tu hrvatsku knjigu zaklinjali francuski kraljevi kada su stupali na prijestolje. Neki naši znanstvenici drže da je to dražesna izmišljotina. U »hrvatskoj sobi« to se spominje bez ikakve sumnje u istinitost tvrdnje.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.