Najstariju hrvatsku tiskanu knjigu, Misal po zakonu rimskoga dvora, otisnutu 22. veljače 1483., mnogi znalci drže da je vrhunac ukupne povijesti hrvatskoga glagoljaštva. 

Najstarija dakle naša tiskana knjiga je misal, a osam godina poslije nje pojavila se druga. Ona je po sadržaju također liturgijska knjiga –  brevijar, časoslov, otisnut 1491. godine. Od te knjige sačuvao nam se samo jedan primjerak i on se nalazi u venecijanskoj knjižnici Marciani. Brevijaru nedostaje završni dio, upravo onaj na kojemu bismo očekivali kolofon, tj. podatke o mjestu i vremenu tiskanja, očekivali bismo pokoje ime onih koji su knjigu priredili i tiskali. Ali list na kojemu su se ti podaci eventualno nalazili nestao je. Da je časoslov tiskan 1491. stručnjaci su ustanovili prema tablici pomičnih blagdana.

U hrvatskoj se filologiji ustalilo mišljenje da je taj časoslov otisnut u Kosinju pa ga nerijetko i zovemo Kosinjski brevijar i misli se da se na njega odnose riječi iz latinskoga opisa Like i Krbave iz 17. st. u kojemu se kaže:

«Prešavši odavde brda i šume i silazeći prema nižem području dolazi se u Kosinj. Utvrda je bila na uzvisini, a sad su od nje ostale samo ruševine. Bogat je nepresušnim vodama. To mjesto, prijašnjim kršćanima slavno, bilo je poznato vani i u zemlji. Na to ukazuju ovdje tiskani ilirski brevijari, kako se vidi u bilješci na onima kojima se sada služe svećenici glagoljaši kod moljenja kanonskih časova.»

Prijevod s latinskoga je Mile Bogovića, a on je i ustanovio da autor latinskoga teksta nije mogao biti biskup Sebastijan Glavinić kome su naša filologija i historiografija dugo taj opis Like i Krbave pripisivale. Kao što je Mile Bogović naglasio, time Kosinj nije eliminiran kao mjesto u kome su tiskane naše glagoljske knjige. Jako malo znamo o tom časoslovu i tek bi trebala uslijediti opsežnija  proučavanja. Zasad mu je veću pažnju posvetio zaslužni i prerano umrli istraživač hrvatske glagoljične baštine franjevac Leonard Josip Tandarić koji je opisao njegov sadržaj i ustanovio da ni jedan od poznatih rukopisnih hrvatskoglagoljskih brevijara ne dolazi u obzir kao njegov predložak, ali da se dijelom slaže s najstarijom rukopisnom tradicijom Vrbničkoga prvoga brevijara, no u ostalom dijelu taj se časoslov razlikuje od poznatih nam rukopisa, npr. onih zadarsko – krbavskih, a neke jezične i sadržajne pojedinosti govore da bi on mogao biti djelo istarskih glagoljaša.  

Treća naša glagoljična inkunabula je Traktat o ispovijedi iz 1492. godine, od koje nam se nije sačuvao ni jedan primjerak, ali da je knjiga postojala znamo po  bilješci u glagoljičnom Tkonskom zborniku (iz prve trećine 16. st.) koja glasi:

«V ime Božije i svete Marije, amen. Svršenije ispovidi ku je vsaki krstjanin držan imiti i umiti i naučiti i bi svršenije na let Gospodnjih 1492 miseca ijulja na dan 16. i bi učinjena ta štampa na počtu počtovanoga gospodina Jandrija  i bi učinjena ta štampa u kući meštra Pelegrina iz Bologne a bih ja fra Matij Zadranin on ki ju složih».

Meštar Pelegrin iz Bologne bio je venecijanski tiskar. Hoćemo li kakvim sretnim slučajem doći u budućnosti do barem jednoga primjerka te knjige, ne znamo, a dotad ostaje filolozima i povjesničarima da mučno i polagano skupljaju podatke o izgubljenoj knjizi.

Godine 1493. otisnut je opet jedan časoslov iz čega se vidi da su hrvatski glagoljaši vrlo promišljeno oblikovali svoj izdavački program pa su se u određenim vremenskim razmacima pojavljivali glagoljicom tiskani misali i brevijari, knjige prijeko potrebne za obrede u crkvi i za osobnu molitvu. Brevijar iz 1493. otisnut je u Mlecima, u tiskari čuvenoga Andreasa Torresanija iz Asole.  Brevijar zovu Baromićevim jer je u njegovoj pripremi važnu ulogu imao Blaž Baromić, Vrbničanin rodom, kanonik senjske crkve, iznimna osobnost hrvatske srednjovjekovne kulture, poznat po tzv. tehnici lomljenih ligatura, tj. po ligaturama spojenima od punoga slova i poluslova.

Ovaj časoslov iz 1493. jedan je od rijetkih koji osim potpunoga časoslova ima i misal i ritual. U knjizi se nalaze i hrvatski i latinski kolofon, a hrvatski glasi ovako:

«Svršenje brvijali hrvackih, stampani v Benecih po meštre Andrjeje  Torižanje iz Ažulje, korežani pre Blaži Baromići kanonigi crikve senjske na dni 13, miseca marča 1493. «

U ovom je brevijaru osobito važan kalendar u kome se nalaze novi franjevački blagdani i blagdani koji se osobito svečano slave u Zadru,  a za današnjega će čitatelja biti zanimljivo da se u tom kalendaru nalaze i podaci o položaju zvijezda zodijaka i njihova imena: vodenjak, riba, ovan, junac, bliznac, rak, lav, diva, mera, škorfija, strijelac i kozji rog. Sačuvalo nam se pet primjeraka te knjige, a jedini potpuni čuva se u rumunjskom gradu Sibiu i on ima originalne drvene korice. Dva nepotpuna primjerka čuvaju se u Zagrebu,  a po jedan u Münchenu, i u austrijskom gradu Schwarzau.

Peta glagoljična inkunabula opet je jedan misal. Zove se Senjski, iz 1494. godine je i njime je počela svoj rad znamenita Senjska glagoljska tiskara koja je djelovala od 1494. do 1508. U njoj je otisnuto, koliko danas znamo, sedam naslova. Središnja osoba toga kulturnoga pothvata bio je već spomenuti Blaž Baromić, daroviti tiskarski inovator koji je tiskarski zanat ispekao u mletačkoj Torresanijevoj  tiskari. Za njegovu je tiskarsku tehniku profesor Frane Paro ustvrdio da je originalan izum «kojemu u povijesti tiskarstva, a naročito u povijesti inkunabula nema paralele.»

U kolofonu Senjskoga misala osim Blaža Baromića spominju se još dva sudionika u tiskanju: Silvestar Bedričić i Gašpar Turčić.  Misal je pisan dvostupačno, crvenim i crnim slovima i ima 216 listova. Da je otisnut, saznalo se tek 1849. godine, kada je izvanredno zaslužni istraživač hrvatskoglagoljske baštine Ivan Berčić našao polovicu jednoga lista na Ugljanu, kasnije još dva cijela lista, da bi 1863. od svojega učenika Srećka Bakije iz Pakoštana dobio primjerak koji nije bio potpun. U antikvarijatu Ludwiga Rosenthala u Münchenu našao se gotovo potpun primjerak kojega je otkupila Nacionalna biblioteka Szecheny u Budimpešti, gdje se i danas nalazi.

Naša jedina neliturgijska inkunabula zove se Spovid općena i otisnuta je u senjskoj tiskari 1496. godine. To je prijevod talijanskoga priručnika Confessionale generale poznatoga franjevačkoga propovjednika i pisca Michaela Carcana iz Milana.  Ujedno to je i prva knjiga tiskana na čakavskoj inačici hrvatskoga književnog jezika. Prevoditelj talijanskoga teksta jje Jakov Blažiolović, kasniji senjski biskupa, a tiskar je Blaž Baromić. To je po opsegu najmanja knjiga Senjske glagoljske tiskare, ima svega 36 listova, a tisak je jednobojni, crni. U njoj Senjska tiskara prvi put tiska svoj tipografski znak: to je uspravan paralelogram s križem iznad kruga i u krugu znak koji podsjeća na dva prekrižena zidarska kutomjera. Spovid općena je duhovni priručnik za obavljanje ispovijedi i sadrži upute redovnicima kako da vjernike ispovijedaju. Knjiga je bibliofilska rijetkosti, njezin jedini sačuvani primjerak nalazi se u knjižnici franjevaca trećoredaca na zagrebačkom Ksaveru. Senjsko muzejsko društvo objavilo 1978. faksimilirano izdanje s transliteracijom koju je obavila najbolja poznavateljica našega glagoljskoga tiska akademkinja Anica Nazor.

Glagoljične se tiskarska djelatnost nastavlja i poslije inkunabula, tj. i poslije 1500. godine. U Senjskoj su glagoljskoj tiskari osim spomenutih inkunabula otisnuti još ovi naslovi: Naručnik plebanušev (1507), Meštrija od dobra umrtja (1507. ili 1508), Tranzit Svetoga Jerolima (1508), Mirakuli slavne djeve Marije (1508) i Korizmenjak (1508).  I dalje će se povremeno hrvatske glagoljične knjige tiskati u Mlecima. Tamo su otisnuti Bukvar, tj. početnica iz 1527. pa Misal Pavla Modrušanina (1528) i Brozićev brevijar 1561. godine – knjiga koja je simboličan završetak prirodnoga razvoja hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika, pa i hrvatskoga književnoga srednjovjekovlja. No prije Brozićeva brevijara tiskat će se glagoljicom u još jednom hrvatskom gradu, u Rijeci. Tamo je poznati biskup Šimun Kožičić Benja u manje od dvije godine, 1530. i 1531, otisnuo šest naslova. Ta su djela poznata i po tome što je Kožičić nastojao popravljati jezik glagoljičnih knjiga  jer nije bio zadovoljan jezikom većine njih. U predgovoru povijesnoga djela Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov on izričito o tom govori obraćajući se učenomu trogirskomu biskupu  Tomi Nigru i to je prvi put da se u hrvatskoj glagoljičnoj tradiciji o jeziku piše izravno.

Na kraju našega pregleda spomenimo i to da su hrvatski protestanti u 16. stoljeću tiskali knjige i glagoljicom i da su tim pismom otisnuli 14 naslova u ukupnoj nakladi od gotovo 11. 000 primjeraka. Među tim knjigama, odreda važnim za raznovrsno proučavanja, posebice povijesnojezična,   nalaze i dvije koje nude Novi zavjet: Prvi del Novoga teštamenta iz 1562. i Drugi del Novoga teštamenta iz 1563.

U zaključku ćemo navesti misli akademkinje Anice Nazor kojima sažima najvažnije osobine naše najstarije tiskane proizvodnje.

«U prvom razdoblju tiskarstva izdaju se: liturgijske knjige (najprije misali, brevijari, kasnije i rituali), bukvari (početnice) za učenje glagoljskoga pisma (i molitava), teološki  i povijesni priručnici, moralizatorsko – didaktična i nabožnolegendarna djela. Liturgijske knjige nastavljaju i nasljeduju tradiciju glagoljskih rukopisnih predložaka u sadržaju, jeziku i vanjskom izgledu (formi).Teološki priručnici , didaktična i nabožna djela uglavnom su prijevodi s talijanskog i latinskog ili su kompilacije suvremenih zapadnoevropskih veoma popularnih djela koja se tiskaju na mnogim jezicima i po više puta. Glagoljski bukvari (početnice)izdaju se po obrascima standardnih Paternoster  abecedarija. Jezik neliturgijskih glagoljskih knjiga iz prvoga razdoblja je narodni(književna čakavština) i u njemu se samo sporadično javljaju elementi crkvenoslavenskog jezika.»

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.