Budi dio naše mreže

Glagoljična sastavnica hrvatske srednjovjekovne kulture

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

velikoj seobi naroda u srednjem vijeku počeli su preci današnjih Hrvata stizati na prostor starih rimskih provincija Dalmacije i Panonije i u VII. st. zauzeli znatan dio toga prostora. U Panoniji su se miješali s domorodačkim ilirsko-keltskim, kasnije i s mađarskim, stanovništvom, a u Dalmaciji s priobalnim romaniziranim stanovništvom i s »Vlasima« u unutrašnjosti. Sreli su se s kršćanstvom i s latinskim i grčkim natpisima uklesanima u kamen te latinskim jezikom u rukopisima.

Mada je latinica najstarije pismo kada je riječ o hrvatskim prostorima, najstariji hrvatskim jezikom pisani tekstovi ostvareni su glagoljicom. Povijesni dokumenti potvrđuju da je takvih tekstova bilo sigurno u 10. stoljeću mada se ni jedan nije sačuvao, a od 11. do polovice 16. stoljeća glagoljica je premoćno pismo u bilježenju hrvatskoga jezika. Sve naše »najstarije« i »prvo« ostvareno je njome: kultni tekst Bašćanske ploče (već se uobičajilo reći »od Bašćanske ploče do danas«), najstariji hrvatski zakonik, Vinodolski (1288), najstarija hrvatska tiskana knjiga – Misal po zakonu rimskoga dvora (1483), najstarija hrvatska početnica (1527) itd. Neki su hrvatskoglagoljski tekstovi najstariji slavenski predstavnici dotične teme (npr. dio legende o Svetom Stilitu, apokrif Poslanica o poštovanju nedjelje), gotovo svi su među najstarijima. Osim toga, dobro je neprekidno upozoravati, za neke se najstarije hrvatske tekstove pisane ćirilicom i latinicom može pokazati da su prepisani s još starijih glagoljičnih matica.

Korpus glagoljičnih tekstova započinju epigrafski spomenici. Najstariji su iz 11. stoljeća: Plominski natpis s likom ilirsko-rimskoga božanstva životinja i raslinja Silvana kojega je kršćanska tradicija poistovjetila sa Svetim Jurjem pa se reljef našao u zidu crkve Sv. Jurja u Plominu – na njemu je jedna nepotpuna rečenica (se e pisъlъ s...); Valunska ploča (Valun je na otoku Cresu) s istom rečenicom na latinskom (naravno latinicom) i na hrvatskom jeziku (glagoljicom) pa se doimlje kao simboličan uvod u suživot romanske i slavenske kulture na hrvatskim prostorima (têha sinъ vъnukъ juna // Techa et filius eius Bratochna et Iunna nepus eius); Krčki natpis važan zbog bilježenja imena opata koja su slavenska (Se zida majъ opatъ i radonê, rugota, dobroslavъ).

S razmeđa je stoljeća (11/12) poznata Bašćanska ploča koja sa svojih 13 redaka i 100 riječi prenosi i pjesnički stilizira obavijest iz samostanskoga kartulara o tome da je hrvatski kralj Zvonimir darovao zemlju samostanu i crkvi Svete Lucije u Jurandvoru, kraj Baške, na otoku Krku, ali nudi i druge podatke i brojne zagonetke. Iz istoga su vremena i Jurandvorski ulomci, četiri kamena ulomka koji su možda dijelovi ploče na kojoj se nastavlja tekst s Bašćanske ploče, a iz toga su razdoblja i neki epigrafski spomenici (Plastovski ulomak, Supetarski ulomak, Kninski ulomak) zanimljivi po miješanju ćiriličnih i glagoljičnih slova.

Jedan kanonski staroslavenski tekst, Kločev glagoljaš (11. st.) kadšto se povezuje s hrvatskim prostorima i po postanku, a posve je sigurno da je do 15. st. bio kućna relikvija knezova Frankopana koji su o tom kodeksu (imao je 1100 stranica od kojih je sačuvano samo 14) mislili da je autograf Svetoga Jeronima, pa su ga okovali u srebro i zlato. Najstarijim predstavnikom tzv. hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika drže se Bečki listići (11/12. st.), dva lista pergamene na kojima su prijelaznim tipom glagoljice ispisani misalski tekstovi. Sve do 14. st. vrijeme je fragmenata, tj. nije se sačuvao ni jedan cjelovit liturgijski ili neliturgijski kodeks. Svojedobno najbolji poznavatelj naše srednjovjekovne glagoljaške književnosti, Stjepan Ivšić, upozoravao je da su sačuvani fragmenti dijelovi velikih zbornika (velikih i po knjižnom formatu i po broju stranica) s kojima je propao vrlo obilat sadržaj. Neki se tekstovi i u ovako fragmentarno očuvanoj tradiciji javljaju po nekoliko puta što svjedoči o njihovoj iznimnoj popularnosti (npr. Poslanica o poštovanju nedjelje desetak puta).

Četrnaesto i petnaesto stoljeće zovu se zlatnim dobom hrvatskoga glagoljaštva. Iz toga vremena imamo sačuvano tridesetak cjelovitih brevijara, dvadesetak misala i četiri psaltira te još puno fragmenata. U 13. stoljeću, točnije 1248. papa Inocent IV. dopustio je senjskom biskupu Filipu da se u obavljanju liturgijskih čina izjednači sa svojim vjernicima, tj. da može obavljati  obrede na hrvatskostaroslavenskom jeziku iz knjiga pisanih glagoljicom, a četiri godine kasnije (1252) dopustio je to i benediktincima u Omišlju na otoku Krku. Ta su papinska dopuštenja signali popustljivije rimske politike prema nelatinskim liturgijskim jezicima pa je taj blaži stav dobro djelovao i na razvoj hrvatskoglagoljske knjige.

Liturgijski korpus najugledniji je dio hrvatskoglagoljskih tekstova i obično se dijeli na sjeverni i južni: sjevernoj bi skupini pripadali kodeksi s kvarnerskih otoka (Krk, Cres) i iz Istre, a južnoj oni koji su nastali na zadarskom području, u Lici i Krbavi. Prilično je sigurno da se u zaleđu Zadra, oko Nina, nalazilo drugo žarište hrvatskoga glagoljaštva, da je ono slične starine kao kvarnersko i da je pred kvarnersko-istarskim područjem imalo i jednu važnu prednost, tj. glagoljaška je djelatnost na zadarskom području oduvijek imala podršku istaknutih feudalaca. Ta dva područja povezivalo je treće, tj. krbavsko-ličko. Povezno područje (područje današnje ličko-senjske županije) bilo je ono na kojem su u određenim vremenima pisani vrlo lijepi glagoljični kodeksi nerijetko namijenjeni tradicionalnom glagoljaškom istarsko-kvarnerskom području. S toga je ličkoga područja lijepi Misal kneza Novaka iz 1368. koji se čuva u Beču. Liturgijska je knjiga i prva hrvatska inkunabula Misal po zakonu rimskoga dvora otisnut 22. veljače 1483. Na knjizi nije naznačeno mjesto tiska što je povremeno izazivalo žestoke polemike: starijim mišljenjima da je najvjerojatnije mjesto tiska Venecija, u zadnjih su se pedesetak godina pridodala mišljenja da je Misal otisnut u Kosinju ili negdje drugdje u Hrvatskoj.  Po mišljenju nekih istraživača Prvotisak iz 1483. vrhunac je glagoljaškoga djelovanja i početak nazadovanja glagoljaške kulture. Neki razlog vide i u pojavi tiska: dok su se knjige pisale rukom, glagoljaši su donekle držali korak, a kad su se počele tiskati, oni su se brzo uključili, ali nisu imali ni materijalnih ni ljudskih snaga da prate ubrzani napredak. Prihvaćanje takvoga mišljenja ne znači i prihvaćanje stavova dijela starije hrvatske filologije o materijalnom i duhovnom siromaštvu hrvatskih glagoljaša. Akademik Eduard Hercigonja  dokumentirano je pokazao kako su u 14. i 15. st. oni značajna gospodarska i duhovna snaga, pa je govor o njihovu posvemašnjem siromaštvu zapravo projiciranje kasnijih vremena nazadovanja na ukupno trajanje u kome je bilo i velikih uspona. Liturgijski tekstovi nipošto nisu korisni samo za jezikoslovna proučavanja i istraživanja liturgijske tradicije, nego nude izvanredne spoznaje kulturološke naravi. Kada je riječ o brevijarima, ne smije se zaboraviti da su oni bili svagdanja svećenička lektira, a da su svećenici u starijim razdobljima glavni i među autorima neliturgijskih tekstova te stoga ritam brevijarskih tekstova nerijetko odzvanja u neliturgijskom dijelu glagoljaškoga korpusa, što nije ni glagoljaška, ni hrvatska specifičnost.

Druga velika skupina su pravni tekstovi. Od samoga početka glagoljaške pismenosti do njezina utrnuća pravni tekstovi su jako brojni. S obzirom na to da su iz različitih krajeva i vremena izvanredan su i nezamjenjiv korpus za povijesnojezična istraživanja.

U korpusu hrvatskoglagoljičnih tekstova znatan je broj onih koji su i pisani s namjerom da u njima  funkcija pojačavana osjećaja prevladava nad funkcijom priopćavanja. To su beletristički tekstovi i oni čine treću veliku skupinu unutar hrvatskoglagoljskoga korpusa. Ti su se tekstovi najčešće nalazili u zbornicima jer su zbornici najpopularniji tip glagoljaške rukopisne knjige od 14. do 16 st., ali živjeli su i prije i poslije toga vremena. Hrvatska srednjovjekovna književnost u tim zbornicima nudi veliku većinu najpopularnijih tekstova europskoga Zapada i to bez velikoga vremenskoga zaostatka. U tom je kontekstu zanimljivo podsjetiti da najstariji ostaci hrvatske zborničke literature nude i tekstove s europskog Istoka koji su u našu književnost ušli posredstvom staroslavenskih prijevoda, ali i tekstove s europskoga Zapada koji su upravo posredstvom glagoljičnih hrvatskih prijevoda našli put u ćirilične slavenske književnosti (npr. Nikodemovo evanđelje, kratka pasija Svetoga Andrije i sl.). To je posve u skladu s položajem hrvatskih zemalja na kojem su se dodirivale kulturne i političke silnice europskog Istoka i europskog Zapada. 

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja