Naziv apokrif dolazi od grčke riječi apokrifos koja znači tajan, skriven, a označava tekst najčešće biblijskoga sadržaja koji bi htio da ga se prihvati kao autentičan mada mu autentičnost službena crkva ne priznaje. Kao što je poznato, kršćanski kanon biblijskih tekstova oblikovan je u  4. stoljeću. Hrvatska enciklopedija piše da je «jezgrovitost biblijskih tekstova nudila prostor domišljanjima koja su popunjavala postojeće ili oblikovala nove sadržaje». U staroslavenskoj tradiciji sačuvan je naziv lažnyje knjigy. Ti su se tekstovi u određenim prilikama kriomice, tajno čitali.

«Strogo gledano – piše naša ugledna paleoslavistica  Marija – Ana Dürrigl – apokrifi nisu žanrovska kategorija jer se unutar te skupine nalaze raznorodni tekstovi, od epistola (pisama, poslanica) i viđenja do gotovo romanesknih ostvarenja (kakva npr. Djela apostolska). Ono što je apokrifima zajedničko jest činjenica da pripovijedaju o biblijskim osobama i njihovim zgodama ili djelima kojih u kanonu Biblije nema.»

Teme su u apokrifima, dakle, pretežito biblijske i stoga se po svom sadržaju apokrifi dijele na starozavjetne i novozavjetne. Izvori im mogu biti na kršćanskom Istoku i na kršćanskom Zapadu, a neki istraživači označavaju Aleksandriju kao mjesto, kao domovinu i rasadište apokrifa jer je taj grad i inače bio susretište dviju kršćanskih tradicija.U hrvatskoj književnosti imamo sačuvanih tekstova od 13. do 17. stoljeća, što znači da i dosta poslije srednjega vijeka čitateljstvo sa zanimanjem prati tu vrstu književnosti. Hrvatska književnojezična tropismenost i na apokrifima se dobro vidi jer ih imamo sačuvanih u glagoljičnom, ćiriličnom i latiničnom pismu, ali valja spomenuti da je glagoljična sastavnica daleko najbogatija. Ta je glagoljična sastavnica, opet u skladu s ukupnom hrvatskoglagoljskom tradicijom, naslonjena jednim dijelom na staroslavenske, što u povijesnoj dubini znači na grčke izvore, a drugim dijelom na zapadnoeuropske. Iz zajedničke slavenske baštine spomenimo npr. Djela Pavla i Tekle koja  u našoj glagoljičnoj tradiciji imamo sačuvanu iz 14. stoljeća, a kao primjer iz zapadnih izvora Epistolu o nedjelji, priču u kojoj je pismo spušteno čudom na oltar Svetoga Petra, a u pismu piše što će sve snaći one koji ne budu slavili dan Gospodnji. Najstariji sačuvani tekst iz naše glagoljaške tradicije je iz 13. stoljeća.  O važnosti ove naše tradicije Marija – Ana Dürrigl piše:

«Apokrifi su većim brojem sačuvanih tekstova jedna od najznačajnijih skupina hrvatskoglagoljske tradicije, što pokazuje da ona ne zaostaje za književnostima drugih europskih naroda. To su sve prijevodna djela – no i u prijevodima glagoljaši su se ostvarili kao pisci, jer su izborom jezično – stilskih sredstava ostvarili svojevrsne verbalne «umjetnine».

Jedan od opširnih i spretno prevedenih apokrifa zove se Život Adama i Eve  taj je apokrif dugo kolao u našoj trsadiciji pa ga imamo zabilježena u Žgombićevu zborniku iz 16. i u Fatevićevu iz 17. stoljeća.

Počinje scenom u kojoj Đavao govori Adamu kako je njega, dakle Đavla arhanđeo Mihovil nagovarao da se pokori Gospodinu Bogu, a on i njegovi to nisu htjeli  Bog se rasrdio. Priča Đavao:

«Izagna me, izvrže me od slave svete. I zato … izagnani smo na ovi žalosni svit od slave naše, od žića našega večnoga našega.  I tudije bismo v bolizni i va žalosteh i svučeni bismo od velike slave rajske i veselija i slasti. I jure mi vidjevši se na pogibeli večnej, prilastih ženu tvoju, da našu volu učini  i tebe prilasti – da izrene te Bog iz raja i slave rajske, kako i ja izagnan jesam od slave mojeje.»

Ražalošćeni Adam moli Gospodina Boga da Đavla ukloni od njega a Eva kaže Adamu da se on nije dao prevariti, a ona jest i stoga ona odlazi daleko na zapadne strane, načini si kuću i osjeti da u utrobi nosi dijete. I zamoli sunce, mjesec i zvijezde da to jave Adamu. Adam odlazi s Istoka na Zapad da bi bio Evi u pomoći, dolaze i anđeli u pomoć i Eva rodi sina. Eva zahtijeva od Adama da ubije dijete, ali Adam ne prihvaća, dade dječaku ime Kain i anđeo Gospodnji nauči Evu kako dojiti dijete. Kroz neko vrijeme rodila je Eva i Abela i pričala je Adamu kako je usnila san da će Kain ubiti Abela pa je Adam odlučio da braću drži jednoga podalje drugoga tako što će Kain biti ratar, a Abel pastir.

Kain je ipak ubio Abela. Adam je u svojoj 122. godini dobio sina Sita i poslije još živio osamsto godina i imali su još 30 sinova i 30 kćeri. Pričao je svom sinu Situ da je imao viđenje i da je Bog odredio da će ljudi živjeti na zemlji: oni koji se budu krstili  i štovali Gospodina, spasit će se, a oni drugi – propast će.

Kada je Adamu bilo 930 godina, došao je čas da umre.  

Sin Sit ga pita od čega boluje i treba li da on ide i moli Gospodina da ozdravi Adama. Adam priča kako su Eva i on jeli s drveta spoznanja dobra i zla protiv Božje volje i stoga je Bog u njih stavio brojne bolesti te savjetuje da Eva i Sit idu u raj i da jedu s drveta milosrđa i onda zamole Boga za pomoć. Kada su stigli, pojavio se arhanđeo Mihovil koji im protumači da nema mogućnosti da Adam izbjegne smrt, ali će mu Bog olakšati patnje i uskrsnuti ga kada i druge vjerne bude uskrsnuo. Mihovil im je donio kiticu s tri vrška koju je odlomio s drveta spoznanja dobra i zla  i rekao Situ neka požuri jer će tom kiticom olakšati Adamu patnje i Adam će za šest dana umrijeti.

Adam se vrlo razveselio kitici i molio svoje sinove da je posade na njegovu grobu.  I umro je Adam, i bila je pomrčina sunca i mjeseca 7 dana. Sahranili su Adama i kraj njega sina njegova Abela, A Mihovil je pokazao Situ kako je Adam na lijepom mjestu i čeka uskrsnuće. Sit je kiticu zasadio i izraslo je iz nje veliko drvo.

To će drvo naći lovci Salomonovi i s njim će se događati mnoga čudesa i na tom će drvetu biti razapet Isus Krist. A Eva je umrla šest dana poslije Adama.  

Vrlo razvedena priča o našim praroditeljima puna je pojedinosti koje su mogle zagolicati maštu srednjovjekovnoga čitatelja/slušatelja. Pojedini dijelovi ponavljaju se u drugim apokrifima pa poslušajmo kako završava kratki apokrif O drvetu krsnom

«A kada bi zajutra v Veliki petak, tada drivo zišlo biše van iz zemlje tere plavaše po vodi. I tadaj Židove prokleti vzeše ono drivo i ž njega učiniše Gospodinu križ na kom ga raspeše. I tada isplni se rič anjelova ku biše rekal Situ:»Kada to drivo plod učini, tada tvoj otac zdrav bude!»A Gospodin naš umrv na križi i pojde k paklu i izvede ot tudu Adama i oce svete is tamnice i postavi je v svetlost večnu. Amen.«

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.