Svaki svetac je Božje svjetlo za vrijeme u kojemu živi. Poput novoga daška božanske milosti u svijetu koji zaboravi disati plućima vjere. Stoga su nam sveci i potrebni kao trajni podsjetnik na spasonosnu tajnu da smo stvoreni za vječnost. Neki od njih, po onoj latinskoj nomen est omen, i značenjem svoga imena svjedoče o stvarnosti koju su proživljavali. Izvrstan primjer je Anđela Merici, svetica čiji život je prožet anđeoskim žarom ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Štoviše, anđeli se i stvarno očituju u njezinom životu.

Anđela je ostala siroče u dobi od deset godina. Nedugo nakon toga iznenada je umrla i njezina starija sestra neopremljena svetim sakramentima. Ta smrt je u dušu pobožne djevojčice Anđele unijela nemir. Dvojeći o vječnoj sudbini pokojnice za nju je počela ustrajno moliti. Jednoga dana, kako to pripovijeda sama svetica, nakon što se povukla na molitvu u samoći, imala je viđenje u kojem je ugledala dušu svoje sestre okruženu brojnim anđelima. Ta slika u njezinu dušu donijela je mir i doprinijela vlastitom posvećenju, piše fra Damir Pavić za Svjetlo riječi.

Sumnjivcima, koji odmahuju glavom na sam spomen viđenja ili nadnaravnih ukazanja, valjalo bi reći sljedeće: sama svetica bila je veoma oprezna i nepovjerljiva prema vizijama. Neprestano je pred očima imala upozorenje sv. Pavla: „Ta sam se Sotona pretvara u anđela svjetla” (2 Kor 11,14). Razlog tome je ukazanje „anđela” koji se svetici ukazao dok je bila dijete. Poučena u Duhu, sama svjedoči, bacila se na zemlju i uzviknula: „Idi u pakao, neprijatelju križa, jer ja prepoznajem da nisam dostojna gledati anđela Gospodnjeg!” Na te riječi đavao je iščeznuo. Ova zgoda iz života svetice pouka je brojnim vjernicima u današnje vrijeme koji samouvjereno tvrde da im se objavljuju anđeli ili netko iz nebeskog dvora. Stoga je Anđela Merici, kao i mnogi sveci kroz povijest, pouka kako u duhu poniznosti treba prepoznavati plodove i razlučiti istinske objave neba od zamki Zloga.

Naučila je važnu lekciju: nikada ne zatvoriti oči za potrebe ljudi oko sebe.

Jedan od upečatljivih događaja u životu mlade Anđele bilo je putovanje u Svetu zemlju. Na putu u Isusovu domovinu dogodilo se nešto neobično. Anđela je posve oslijepila. Međutim, ustrajala je na tome da svoje hodočaš­će privede kraju. A, od Gospodina je molila za milost da sveta mjesta umjesto tjelesnim očima gleda očima srca. Na putu iz Svete zemlje vratit će se njezin vid, a to iskustvo će posve promijeniti njezin budući život. Naučila je važnu lekciju: nikada ne zatvoriti oči za potrebe ljudi oko sebe. Snagu za to će crpiti iz velike pobožnosti prema Srcu Isusovu i otajstvu Euharistije.

A Bog će joj ubrzo pokazati stvarnu potrebu pred kojom ne smije zatvoriti oči svoga srca. Naime, u njezino vrijeme većina djevojaka nije imala nikakvo obrazovanje i vjerski odgoj. Pouka je bila pridržana za djevojke iz plemićkih obitelji i za one koje su odlučile stupiti u samostanu. Nije postojao nijedan ženski red koji bi se bavio odgojem djevojaka izvan samostanskih zidina. Danas to ne možemo shvatiti, ali takvo nešto bilo je posve nezamislivo. Radi se o vremenu kada neudatim ženama nije bilo dopušteno kretati se bez pratnje, a nije im bilo dozvoljeno niti poučavati bilo koga. Stoga je namisao Anđele Merici poučavati siromašne djevojke izvan samostana u ono vrijeme bila posve revolucionarna. No, kada Bog zove sve se okreće na dobro.

Stoga je namisao Anđele Merici poučavati siromašne djevojke izvan samostana u ono vrijeme bila posve revolucionarna.

Najlakši način kako ostvariti što je zamislila bilo je iskoristiti postojeći oblik života Franjevačkog svjetovnog reda kojemu je i sama pripadala. Okuplja oko sebe skupinu trećoredica koje izlaze na ulice i pronalaze siromašne djevojke te ih poučavaju o životu u vjeri. Glas o njezinom apostolatu se širi i dopire do samoga pape. I u drugim gradovima u Italiji traže da svetica proširi svoje djelo koje Anđela stavlja pod zaštitu sv. Uršule. Iz ovoga pokreta, nakon smrti Anđele Merici, nastat će red sestara uršulinki.