Njihova služba u svećeništvu je ista, ali ne i način na koji žive svoj poziv. Riječ je o pomalo fleksibilnim terminima kojima je zajednička životna stvarnost žrtve i siromaštva. No, dok su svi oblici svećeništva jednaki po službi, razlikuju se u načinu na koji se manifestiraju. Svećenik može biti monah, redovnik ili svjetovni (dijecezanski), ali su svi dio klera tj. katoličkog svećeništva.
U Katoličkoj Crkvi, svećenik je osoba koja je primila sakrament svetog reda i time preuzela obvezu slavljenja misne žrtve, slušanja ispovijedi, davanja odrješenja i dijeljenja drugih sakramenata “in persona Christi”.
Svećenik može biti povezan s biskupijom, redovničkim redom ili monaškom kućom/samostanom. Svi svećenici, bili oni dijecezanski, redovnički ili monaški, obdržavaju stanje celibata i poslušnosti prema njihovom poglavaru.
Dijecezanski svećenik obećaje potpunu poslušnost svojem biskupu. Redovnički svećenik (Poput dominikanca ili fratra) zavjetuje se na poslušnost superioru, najčešće zvanom “provincijal”.
Monaški svećenik zavjetuje se na poslušnost opatu ako živi u opatiji ili prioru ako živi u samostanu. Dijecezanski svećenici ne uzimaju zavjet siromaštva te mogu posjedovati i nasljedovati imovinu.
Svećenici redovnici poput franjevaca i dominikanaca ili svećenici monaških zajednica poput benediktinaca i cistercita, zavjetuju se na siromaštvo te predaju svojem superioru sav prihod koji su prihodili kroz svoj rad. Tako će dominikanski pisac koji zarađuje prodajom svojih knjiga, prihod preusmjeriti na Red propovjednika. Isto će napraviti trapist koji će novac proslijediti svojem opatu ili prioru na dobrobit cijele zajednice.
Riječ “fratar” dolazi od riječi “fraire” čije je značenje “brat”, a dolazi iz srednjeg vijeka. Riječ je postala poznata razvojem prosjačkih redova u kasnom srednjem vijeku, kao što su red sv. Franje Asiškog (franjevci) i red sv. Dominika (red propovjednika ili dominikanci). “Novi redovnici” nisu strogo vezani uz samostane već izlaze ususret ljudima, propovijedaju i mole, obrazuju i pomažu bolesne.
Svećenik koji pripada prosjačkom redu također je fratar. Svećenik koji je dio samostanske/monaške zajednice bilo hospicijske ili kontemplativne, je monah. Ipak, monasi i fratri ne moraju biti svećenici. Neki monasi i fratri biraju život brata unutar zajednice ili reda, te ne bivaju zaređeni za svećenika, ali polažu zavjete.
Riječ “redovnik” dolazi od latinske riječi “monachus”, a označavala je pustinjake tj. život u samoći. Usko ju vežemo uz pojavljivanje prvih kontemplativnih muškaraca i žena poput pustinjskih očeva i majki. Sveti Benedikt (480.-547.) smatra se osnivačem zapadnog monaštva.
Na kraju, moguće je za svećenika da ne bude ni “svjetovni”, ni “fratar”, ni “monah”, ali da i dalje bude redovnik. Isusovački svećenik (Družba Isusova), ili pavlinski svećenik ( Red svetog Pavla Prvog Pustinjaka), ili salezijanski svećenik ( iz Družbe svetog Franje Saleškog, tj. Salezijanci Don Bosca) je u potpunosti svećenik s istim zavjetima siromaštva, čestitosti i poslušnosti redovničkim superiorima, poput fratara ili monaha. Razlika je u tome što su oni svećenici svojih dotičnih družbi.
IZVOR: ALETEIA