Današnja svetopisamska čitanja potiču nas na razmišljanje o biblijskom izvještaju o stvaranju žene te jedinstvu između muškarca i žene. Radi se o jahvističkoj predaji koja opisuje stvaranje žene iz muškarčeva rebra, za razliku od elohističkog izvještaja koji kazuje da je Bog stvorio čovjeka te naglašava diferencijaciju spolova: čovjek je stvoren kao muško i žensko. Evanđelje nam u povezanosti s izvještajem iz Knjige Postanka progovara o nerazrješivosti ženidbe. Ta je tema do prije nekog vremena bila radosni navještaj koji je utvrđivao supružnike u njihovoj međusobnoj ljubavi i jedinstvu. Razumijevala se sama po sebi kao kanon življenja kršćanskih supružnika. Danas ona, nažalost, postaje prijepornom točkom među mnogim kršćanima, teolozima i učiteljima te se čini kako zahtijeva apologiju, i to više negoli ikoja istina kršćanske vjere.

Pitanju ženidbe može se pristupiti iz mnogih kutova koji bi mogli opravdati čak i njenu razrješivost. Promatramo li pitanje ženidbe iz sociološke, kulturološke, egzistencijalne, psihološke, individualističke, hedonističke i nekih drugih perspektiva uvidjet ćemo kako je razrješivost ženidbe čak jedino razborito rješenje. Međutim, jedina perspektiva koja brani nerazrješivost ženidbe je biblijsko-teološki pristup ženidbi tumačen vjerom Crkve. Taj je pristup za nas kršćane normativan.

U središtu je današnjeg prvog čitanja biblijska istina da nije dobro da čovjek bude sam. Zbog toga mu Bog stvara pomoć kao što je on sam.

U središtu je današnjeg prvog čitanja biblijska istina da nije dobro da čovjek bude sam. Zbog toga mu Bog stvara pomoć kao što je on sam. Među svim stvorenjima koja je Bog stvorio, prema ovom biblijskom izvještaju, čovjek nije pronašao nikoga sebi slična. U čitavom stvorenom svijetu čovjek nema nekoga u kome bi mogao vidjeti svoje drugo ja, nekoga koga bi mogao osloviti s ti, nekoga tko bi ga mogao razumjeti i komu bi mogao govoriti svojim jezikom. Čovjek osjeća naravnu potrebu za takvim bićem, jer je u njegovu narav upisana potreba i čežnja za primanjem impulsa drugoga bića, prije svega Boga, ali i drugih Božjih stvorenja, a posebno onoga stvorenja koje je kost od njegovih kosti, kako Biblija slikovito opisuje stvaranje žene. To je jednostavno zakon čovjekove stvorene naravi. Konkretnije rečeno, muškarcu je potrebna žena da bi bio potpuno stvorenje i da bi mogao primati impulse bića koje je njemu slično, da bi imao kome kazati ti i tako potvrditi svoje ja, kao što je i ženi potreban muškarac da bi, jednako kao i on, mogla primati impulse drugoga bića. Bez tih impulsa i jedno i drugo se osjećaju nepotpunima, neostvarenima i bespomoćnima. To je zakon naravi koji je Bog postavio još u zemaljskom raju. Sve drugo je udaljavanje od te naravi ili pak protunarav, osim ako se radi o beženstvu radi kraljevstva Božjega u kojemu se niti žene niti udaju.

Život se kršćanskih supružnika temelji na ovom rajskom stanju između muškarca i žene koje je od početka, a kršćani bi trebali odražavati takvo stanje u svom svakodnevnom životu.

Radost zbog stvaranja žene izražena je riječima – možda prvom ljubavnom pjesmom u Bibliji – koje pisac pridaje Adamu: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta.« Koliko je čovjeku potrebno biće u kojemu vidi drugo ja i s kojim se osjeća potpunim, govori i to da će čovjek ostaviti oca i majku kako bi prionuo uz svoju ženu, a njih dvoje bit će jedno tijelo. Ni s kim drugim, prema ovom izvještaju, to nije moguće. To je Božja zamisao, njegov izvorni naum, kako nam ga opisuje Knjiga Postanka. Na taj Božji plan, koji je od početka, poziva se i Isus u današnjem evanđelju. Život se kršćanskih supružnika temelji na ovom rajskom stanju između muškarca i žene koje je od početka, a kršćani bi trebali odražavati takvo stanje u svom svakodnevnom životu.

Farizeji su u ono doba, kao i mnogi drugi danas, pokušali uhvatiti Isusa u nedosljednosti, pa su ga često iskušavali. Jedna od kušnji odnosila se upravo na ovaj biblijski nauk koji je dan u početku i koji je norma svakoga drugog nauka o nerazrješivosti ženidbe. Isus ne samo da odgovara farizejima na pitanja o nerazrješivosti ženidbe, nego prokazuje njihovu okorjelost. Pokazuje im koliko su se zbog okorjelosti svoga srca udaljili od Božjeg izvornog nauma koji je zacrtan i prikazan u današnjem prvom čitanju. Kad je čovjek okorio u svome srcu i već u zemaljskom raju htio postati kao Bog, kad je okusio grijeh i kad ga je taj grijeh još više vodio okorjelosti srca, do te mjere da je bio spreman načiniti i zlatno tele i na mnogo se načina udaljiti od Boga, Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i otpustiti ženu. Međutim, Isus vraća stvari na početnu točku, na točku stvaranja muškarca i žene i na njihovo jedinstvo, jer i ne može drukčije nego početi ponovno sve uglavljivati, sve ponovno vraćati u prvobitno stanje, u stanje prije okorjelosti srca. Zbog toga je i došao, kako bi sve privukao Ocu. To vraćanje stvari u prvobitno stanje tiče se i nerazrješivosti ženidbe.

Isusov najveći prigovor upućen protivnicima tiče se okorjelosti srca. Ta okorjelost njihova srca veći je grijeh od grijeha carinika i bludnika koji imaju otvoreno srce i koji žude za rajskom nevinošću, koju pak farizeji prilagođavaju sebi – zbog okorjelosti svoga srca. Isus nikoga ne odbacuje, ni carinike, ni bludnike, ni rastavljene, ali izvorni je Božji plan pravednost, nevinost i nerazrješivost. Do takva se stanja ne može doći okorjelim srcem. Okorjelo srce ne može prihvatiti ovo izvorno stanje, a Isus je došao ponovno uspostaviti takav red, zato i poseže za razlogom zbog kojega je Mojsije dopustio otpustiti ženu. Nije do Mojsija, nego do njihova okorjela srca. Takvo srce traži da mu se stvari neprestano prilagođavaju, do te mjere da prilagodba postaje ideologijom, ali ono time ne postaje manje okorjelo, što je i pokazala povijest spasenja.

Crkva je službenica koja uz pomoć Duha Svetoga nastavlja sve privoditi Kristu-Glavi i upućuje na ostvarenje tog izvornog plana, a ne na preračunavanja koja su se u povijesti spasenja morala dogoditi – zbog okorjelosti srca. Upravo na to upozorava Krist u današnjem evanđelju.

Oni koji gledaju stvari iz perspektive izvornog Božjeg nauma ne prilagođavaju taj naum sebi, nego sebe Božjem naumu. Na taj način čiste svoje srce od okorjelosti i shvaćaju da je nerazrješivost odraz Božjega izvornog plana o kojemu je Isus govorio u današnjem evanđelju. Isus je došao zato da sve ponovno uglavi u sebi, da on, koji je Glava svega, svojim riječima i djelima sve stvari dovede u prvotno stanje. Crkva je službenica koja uz pomoć Duha Svetoga nastavlja sve privoditi Kristu-Glavi i upućuje na ostvarenje tog izvornog plana, a ne na preračunavanja koja su se u povijesti spasenja morala dogoditi – zbog okorjelosti srca. Upravo na to upozorava Krist u današnjem evanđelju. Ono što je Bog združio u svom izvornom naumu, ne može čovjek rastavljati i prilagođavati po svom naumu i svojim uredbama. Gospodnje je to djelo!

Uz dopuštenje uredništva, prenosimo propovijed dr. sc. Hrvoja Kalema prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.