"Važno je biti tamo gdje jesi. Ne bojati se što si već tu, jer život nje prošao, on tek dolazi. Život se ne može izgubiti, on se samo stostruko dobiva. Tvoja budućnost je samo koračanje ususret nagradi. Tamo te čekaju svi oni za koje si držao da su te zauvijek ostavili. A oni su samo prije tebe stigli na cilj i čekaju te", poručuje Tomislav Ivančić u knjizi "Smrt nije kraj".
Gledamo li završetak života kao nešto tragično, nikad ne možemo misliti perspektivno. Gledamo li pak u smrt kao konačni odlazak kući, kao ispunjenje svih svojih čežnji i želja, kao ostvarenje ovoga što smo vječito radili, tada smrt nije teška, nego je naprotiv oslobođenje. To je kao da odlaziš u zemlju snova, a ljudi oko tebe plaču što se s njima rastaješ. Ti ih začuđen pitaš kako to da plaču, da te tako malo vole pa ne žele da budeš sretan.
Od starih ljudi očekujemo životnu zrelost i mudrost. Oni imaju duboko iskustvo, prošli su kroz niz iskušenja i znaju kakav je život i što se od njega može očekivati. Razočara nas kad čovjek u visokim godinama djeluje djetinjasto i nezrelo, te ne možemo podnijeti njegov govor. Ne možemo shvatiti da on nikada nije prihvatio sebe, da nije mogao prihvatiti godine koje su prolazile, da nije mogao prihvatiti razdoblja života koja su dolazila, nego je još uvijek ostao u djetinjstvu ili pubertetu. Njega mudrost tek čeka, ako uopće stigne do nje.
Oni koji su doista živjeli, koji su prepuni životnih ožiljaka i uspjeha, oni će te voljeti i s ponosom će ti, poput dobrog trenera, pokazati kako da uspiješ u životu.
No, dragocjeni su nam ljudi s kojima možemo dugo razgovarati, kojima možemo govoriti o svojim životnim planovima, kojima možemo pričati o svojoj ljubavi i razočarenjima, kojima možemo govoriti o svojim uspjesima i neuspjesima, a tek onda slušati njihov komentar.
Ono što ti kažu zapravo je put kojim trebaš ići. Oni će ti ukazati na stranputice i mjesta gdje se možeš okliznuti i nepotrebno stradati. Oni će ti najlakše pokazati pravi put, ako su ga sami živjeli. Oni koji su doista živjeli, koji su prepuni životnih ožiljaka i uspjeha, oni će te voljeti i s ponosom će ti, poput dobrog trenera, pokazati kako da uspiješ u životu.
No, važno je prije svega, da u svakom trenu budeš spreman poći.
Bog je najstarije biće u svemiru. Bog je najčudesnije i najmudrije biće i njegove su godine u skladu s njegovom sviješću. Njegova je Crkva već 2000 godina ovdje na zemlji, putuje s nama i prati nas poput 2000-godišnjeg starca, uči mudrost koju nećemo naći nigdje drugdje.
Važno je da u životnoj fazi u kojoj se nalaziš, postigneš cjelovitost i složenost duše i tijela. Važno je da budeš svjestan gdje si, što još ispred tebe stoji i koliko ti je još ovdje ostati. No, važno je prije svega, da u svakom trenu budeš spreman poći. A najvažnije je znati da će tvoja smrt biti samo prolazak i da rastanak s ljudima nije konačan. Opet ćete se vidjeti tamo gdje ćeš imati dom, domovinu, slobodu i mir zauvijek.
Važno je biti tamo gdje jesi. Ne bojati se što si već tu, jer život nje prošao, on tek dolazi. Život se ne može izgubiti, on se samo stostruko dobiva. Tvoja budućnost je samo koračanje ususret nagradi. Tamo te čekaju svi oni za koje si držao da su te zauvijek ostavili. A oni su samo prije tebe stigli na cilj i čekaju te.
Život je, dakle, ipak nešto više od onoga što vidimo.