Budi dio naše mreže

Želimo reći svima koji su se ogriješili o život na ovaj ili na onaj način: „Ne bojte se, vratite se Bogu, Gospodin će obnoviti svoju milost u vama, dogodit će se nešto prekrasno, iz smrti će nastati eksplozija života, iz nekog ružnog, prljavog, ponižavajućeg grijeha dobit ćete natrag nevinost, iz tame i osjećaja krivice, iz unutarnjeg zatvora u kojemu vas drži duh pobačaja doživjet ćete prekrasnu slobodu. Ali odvažite se, dođite, ispovjedite se, priznajte da ste pogriješili, zamolite svoje dijete za oprost, vratite se u Crkvu koja je vaša majka, koja vas ne osuđuje, koje vas grli i želi biti put Božjeg milosrđa prema vama, kanal Božjeg milosrđa. Zaista to želi."

/ Tihana Semijalac

Da je borba za život nerođenih istinski duhovni boj posvjedočio je u emisiji Život biraj HKR-a pater Marko Glogović, utemeljitelj Apostolata za život Betlehem, kojega smo posjetili u pavlinskom samostanu i župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja. Ovo mjesto prozvali su i Gorom blagoslova, mjesto je to koje privlači brojne hodočasnike i potiče ih na molitvu i zahvalnost Bogu za dar života, ali i pruža utjehu svima onima koji su ranjeni pobačajem. O Apostolatu za život te o ovom posebnom mjestu pročitajte u intevjuu koji vam donosimo u nastavku:

Dragi p. Marko, zašto je borba za život nerođenih istinski duhovni boj?

Sveta Božja riječ, Biblija, sveta tradicija naše Crkve, mistika naše Crkve, toliki sveci i njihovi životi potvrđuju, a to nam govori i naša savjest, naše srce, naša egzistencija u ovome svijetu, da sve ima svoju duhovnu stranu i da živimo u duhovnoj stvarnosti, a ta duhovna stvarnost može biti ili opredijeljena, oslonjena, usmjerena na dobro ili nažalost na zlo. Stoga je duhovni boj u toj duhovnoj stvarnosti vrlo ozbiljan. Možemo reći da ustrajati u ovom duhovnom boju predstavlja najozbiljniju stvar na svijetu, jer tu je riječ o spasenju ljudske duše.

Gospodin pred svakog čovjeka osobno stavlja do kraja svijeta upravo taj izbor i kaže nam da se borimo

Apostolat za život i sve ono što mi promičemo i oko čega radimo ima pozadinu duhovne naravi i tu je riječ o borbi između dobra i zla, svjetlosti i tame, blagoslova i prokletstva. To nisu moje riječi, to su riječi iz Ponovljenog zakona, 30. poglavlje u Starome zavjetu. Gospodin pred svakog čovjeka osobno stavlja do kraja svijeta upravo taj izbor i kaže nam da se borimo. Ali u toj borbi nismo sami, na tolikim mjestima Božja riječ kaže da je Bog Gospodin onaj koji vodi naše borbe, da je on Ratnik hrabar po našoj desnoj strani, da on uzima u ruke kada mu predamo, kada kažemo: Evo Bože, tebi to predajem, u tebe se pouzdajem! Stoga je cilj i ishod te duhovne borbe već određen – dobro će pobijediti, život će pobijediti, Isus Krist je uskrsnuo i to je ta pobjeda nad zlom, tamom, grijehom, đavlom, grobom, strahom, tjeskobom nad smrću, a jedan dio te smrti su abortus i eutanazija i sve ove agende koje sa svih strana udaraju u čovjekovo dostojanstvo i u svetost samoga života koji dolazi od Stvoritelja.

Kako ste se Vi našli u samom središtu te borbe? Kako je počela Vaša karizma ili poslanje, Apostolat za život?

Mnogo sam puta svjedočio o tome i danas, s 22 godine svog svećeništva i još više godina svojeg redovništva u Redu pavlina, mogu reći da je zaista, kako je to govorila sveta Mala Terezija, sve Božja milost. Sve je Božja milost. I uistinu sam neizmjerno Bogu zahvalan na ovom pozivu, odnosno ovom poslanju unutar svojeg redovničkog i svećeničkog poziva.

Konkretno, to se dogodilo 1996. godine u duhovnoj obnovi koju je u našem novicijatu u Poljskoj držao jedan naš stari pater. Inače, umro je u Varšavi na glasu svetosti i, zanimljivo, u Poljskoj je ostao zapamćen kao Leopold Bogdan Mandić Varšavski, kako ga nazivaju, jer je od jutra do mraka, noću i danju, neprestano ispovijedao. Imao je velike sličnosti s našim svecem Leopoldom. Dakle, ja sam imao tu milost da slušam tog našeg starog svećenika koji je u ime našega Reda bio zadužen za stvarnosti obrane života. Naime, pavlini su u svoje konstitucije već nakon Drugog svjetskog rata zapisali da je jedna od karakteristika Reda, gledajući znakove vremena, citiram naše konstitucije, da se pavlini trebaju aktivno uključiti u borbu za život, jer su prepoznali da je i Drugi svjetski rat bio veliki znak te duhovne borbe i tvrdili su, između ostalog, da je tolika prolivena krv došla kao posljedica mnoge prolivene nevine krvi u majčinim utrobama. To se također veže uz dolazak i poruku Majke Božje u Fatimi 1917. godine kada ona kaže da, ako se ljudi ne obrate, ne shvate ozbiljno kršćanski poziv na obraćenje, pokajanje i posvećenje, komunizam će učiniti strahovite obrate u ljudskim savjestima, dušama, u čitavim narodima i da će imati nesagledive posljedice. Znakovito, prvi koji je ozakonio pobačaj bio je Lenjin nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, i to iste godine kada se Gospa ukazala u Fatimi. Dakle, vidimo silno duboku poveznicu.

„Dakle, momci, tko će me naslijediti?”

Da se vratim na taj događaj… Slušao sam tog našeg patra koji je kroz suze govorio o problematici pobačaja, o mukama koje prolazi osobito majka, o nasilju koje se čini nad njom, jer danas znamo da je 70 % abortusa plod neke vrste nasilja, odnosno prisile nad tom trudnicom koja je, kako mi kažemo, već majka, trudnica je već majka. I dok je pričao koliko trebamo pomoći tim osobama, koliko smo mi mladi također pozvani nositi to breme u budućnosti, što danas vidimo kristalno jasno, na kraju tog duhovnog nagovora rekao je da će se pomoliti za svog nasljednika. Ja sam bio tek nekoliko mjeseci u Poljskoj, slabo sam još razumio jezik i imao sam potpuno drugačiji plan za svoj život. Maštao sam o tome da budem u nekom samostanu, da moj život budu budu povijest, umjetnost, knjige, gregorijanski koral… i nekako sam pasivno ušao u tu molitvu. Međutim, u tom trenutku obuzela me je Božja sila, Božja prisutnost, jedan nepojmljivi, neopisivi Božji dodir i ja sam osjetio da me Gospodin zove vrlo jasno i vrlo snažno u tu borbu, ne znajući ništa o njoj sa svojih jedva 19 godina; nikada nisam niti čuo nešto posebno o toj temi, o abortusu i slično. No tada se dogodio taj obrat, snažan ulazak Božje misli u moju misao, Duh Sveti me prožeo i kada je pater na kraju pitao: „Dakle, momci, tko će me naslijediti, ja sam već star i već me Bog zove natrag u nebesku domovinu?” Ja sam ustao, digao ruku i rekao: „Ja ću!”, a nisam imao pojma što me čeka ili u što ulazim. Tako počinje moja avantura s pokretom za život i 1999. godine preko Radio Marije u Zagrebu službeno smo započeli pavlinski Apostolat za život koji je 2005. dobio naziv Udruga Betlehem.

Pater Marko Glogović

Iako je to bio vrlo jasan Božji poziv, vjerujem da kroz sve ove godine osjetite i brojne poteškoće i terete. Sve to nosi ova borba za život. Kažete da pored svih drugih teških grijeha, pobačaj ima posebnu dimenziju. Što se događa u duhovnoj dimenziji kad se oduzme tek začeti ljudski život?

Da, to je dimenzija na koju oni koji odobravaju ili prisiljavaju na pobačaj i koji promiču pobačaj, također oni koji svjesno ili nesvjesno bagateliziraju tu temu, novinari, znanstvenici, političari itd., dakle, oni uopće ne shvaćaju, ne vide, ne razumiju tu duhovnu pozadinu, tu strašnu muku koja s djeteta prelazi na majku, na oca, na sve one koji su sudjelovali u tom pobačaju. Vidite, mi moramo shvatiti da je život najuzvišeniji Božji dar, da je to prvi Božji dar bez kojega ne bismo imali ništa drugo. Život je početak, život je središte, središte cjelokupne današnje i vječne borbe. Braneći život, braneći najmanje s kojima se Krist Isus suobličio, mi se nalazimo na prvoj liniji bojišnice. Dakle, kad branimo nerođeno dijete mi branimo Gospodina Isusa, mi slušamo taj glasić, taj krik iz majčine utrobe kojeg svijet ne želi čuti i postajemo odvjetnici, branitelji i zagovornici naše najmanje braće. Gospodin Isus sam je rekao u Matejevu evanđelju, 5. poglavlje: To su moja najmanja braća, djeca su moja najmanja braća. Zato je pobačaj par excellence borba protiv Boga. Majka Terezija je znala reći da je djecoubojstvo u biti nasrtaj na Boga koji daruje djecu, na Boga koji je Stvoritelj i da je to veliko „ne” Gospodinu koji kroz tu djecu želi pokazati svoje lice. Naša blaženica Marija Propetog Petković je govorila da u očima djeteta vidi Boga, malenog Isusa. Isus je lice Očevo i dok se djeca začinju i rađaju, on govori: “Ima nade za svijet, želim nešto lijepo dati svijetu, želim vas unaprijediti, želim vas blagosloviti, želim vas potaknuti na dobro.” Kad čovjek gleda dijete, drži dijete, odgovoran je za dijete, on razmišlja samo o dobru, jer dijete je najveće moguće dobro. To posebno, nažalost, znaju oni koji ne mogu imati djece, koliko pate zbog toga. Zaista je tako duboko upisana u ljudsko biće potreba za potomstvom, da se čovjek, kako kaže prva knjiga Biblije, prva stranica Biblije, prvo poglavlje Biblije: „Plodite se i množite!” To je prva zapovijed ispred svih drugih zapovijedi i zato je ona najvažnija.

Braneći život, braneći najmanje s kojima se Krist Isus suobličio, mi se nalazimo na prvoj liniji bojišnice

Dijete je najveći Božji dar, blagoslov i čudo i zato pobačaj prekida nit sa Stvoriteljem i sa stvorenjem kojeg je Stvoritelj posadio, usadio, darovao, oblikovao u majčinoj utrobi uz sudjelovanje oca toga djeteta. I naravno da to ne može biti bez gorkih posljedica. Mi svećenici vrlo dobro znamo, iz ispovjedaonica, koje su to posljedice, kakve su to žalosti, kakve depresije, padovi, dvojbe, tjeskobe, muke cjelokupnog bića, i duha, i psihe, i tijela. Pobačaj ima posljedicu na međuljudske odnose, na ljudsku kreativnost, ovdje se to stvaranje poremetilo, uništilo, odbacilo. Uostalom, sam pobačaj, lat. aborire, znači „odbaciti”, „baciti kao nepotrebno”, „baciti u smeće”. A fetus na latinskom znači „mališan” ili „maleni”, pa sad zamislite kad bismo tako govorili, doslovno prevodeći s latinskog, kako bi nam to možda otvorilo oči.

Daj Bože da nam se prije svega otvore srca, jer iz srca dolaze svi grijesi, kaže Isus u Markovu evanđelju. Iz srca dolaze i ratovi, i smrti, i nasilje i sve ono što zapravo dovodi do pobačaja, jer pobačaj je samo posljedica nečega što se prije toga odigralo u ljudskom srcu.

Imate mnogo iskustva iz susreta s osobama ranjenima pobačajem. Kajanje je ono na što redovito nailazite. Približite nam što se događa osobama koje prođu kroz to gorko iskustvo, kakva su to mučenja unutar osobe, što proživljavaju?

Današnji svijet i mediji i cijela ta politika koju, nažalost, gledamo, slušamo, doživljavamo, potpuno su sveli pobačaj na jedan medicinski zahvat za koji se uvijek tvrdi da je lagan, bezbolan, da uglavnom nema posljedica i da je na dobrobit osobe koja ga je zatražila. Uopće se ne govori o djetetu, uopće se ne govori o psihi, o emocijama, o strašnoj hormonalnoj oluji koja u tijelu nastane. Dakle, posljedice su velike, teške, dugotrajne i samo susret s Gospodinom Isusom može izliječiti te rane. Mi kažemo da Krv Kristova može prekriti ovu nevinu krv, može ju sakriti da naš neprijatelj ne može više naći onoga koji se iz grijeha obratio Bogu i počeo s njim novi život. To je u biti u fokusu našeg navještaja života, pogotovo mene kao svećenika.

Ne bojte se, vratite se Bogu, Gospodin će obnoviti svoju milost u vama!… Bog kaže: “Evo sve činim novo!”

Naš logo je milosrđe za nerođene, milosrđe za one koji su učinili pobačaj, također i to što stojimo pred bolnicama unutar inicijative 40 dana za život, koju svim srcem neopisivo podržavam i neopisivo potičem na tu molitvu i bdijenje pred bolnicama drage slušatelje, dakle, mi smo tamo kao znak Božjeg milosrđa i želimo reći svima koji su se ogriješili o život na ovaj ili na onaj način: „Ne bojte se, vratite se Bogu, Gospodin će obnoviti svoju milost u vama, dogodit će se nešto prekrasno, iz smrti će nastati eksplozija života, iz nekog ružnog, prljavog, ponižavajućeg grijeha dobit ćete natrag nevinost, iz tame i osjećaja krivice, iz unutarnjeg zatvora u kojemu vas drži duh pobačaja doživjet ćete prekrasnu slobodu. Ali odvažite se, dođite, ispovjedite se, priznajte da ste pogriješili, zamolite svoje dijete za oprost, vratite se u Crkvu koja je vaša majka koja vas ne osuđuje, koje vas grli i želi biti put Božjeg milosrđa prema vama, kanal Božjeg milosrđa. Zaista to želi. Nikada nitko nije iz ispovjedaonice s ovim grijehom izišao utučen ili s osjećajem još veće krivice ili da se svećenik sablaznio ili ostavio čovjeka u tom dubokom prokletstvu neizvjesnosti, u tjeskobi. Ne, ne, ne! Sveta ispovijed, sveta pričest, molitva krunice, molitva Božjom riječju, sve to vraća život i te gorke, strašne posljedice pobačaja na duhu, duši, tijelu, u obitelji, u poslovnim odnosima, u susretima, u cjelokupnom ljudskom postojanju i općenito u ljudskosti toga konkretnog čovjeka, anulira povratak Bogu i Bog kaže: „Evo sve činim novo, sve činim novo!” Slava Isusa!

P. Marko Glogović i izmoljena djevojčica

Nema grijeha kojega Bog ne bi mogao oprostiti, ali potrebno je očistiti savjest, to je ona početna točka od koje se čovjek uzdiže s dna nakon gorkog iskustva pobačaja…

Tijekom ovih tridesetak godina koliko sam u Apostolatu za život i koliko svakoga dana slušam i čujem, a zaista imam ogromno iskustvo, bio sam u dvadesetak zemalja svijeta gdje sam propovijedao kao pučki misionar unutar naše redovničke zajednice, bio sam na preko tisuću mjesta u Hrvatskoj i u inozemstvu, gdje god dođem susrećem se upravo s tim pitanjima. Dakle, tu je namjerni pobačaj, spontani pobačaj, tu je nemoć mnogih supružnika da začnu. Statistika kaže da svaki četvrti brak u Hrvatskoj ima poteškoća sa začećem, to su veliki znakovi vremena i znakovi za uzbunu i samo je pitanje kojim ćemo pravcem poći da to shvatimo u smislu Božje objave, da gledamo na to kroz Božje oči, da činimo nešto u smislu toga Božjim metodama, a ne samo ljudskim. Tu su, dakle, i trudnice, bolesna djeca u utrobi, tu su problemi s djecom, novorođenom djecom, tu je čitav niz pitanja koji se tiču života, i u svakom tom pogledu, u svakom tom razgovoru, odakle god osoba, muškarac, žena, majka, otac, mladić, djevojka, zaručnik, zaručnica bili, uvijek je odgovor upravo ovo: Milosrđe Božje.

Moje milosrđe je iznad svega, kaže Gospodin, moje milosrđe je skandalozno

Znate, mojoj najdražoj svetici sv. Faustini, s kojom sam vrlo vrlo povezan, Isus je dao prekrasnu molitvicu, jedan krik duše, jedan izraz, dakle, sve što imam u sebi uobličujem u ovih nekoliko riječi, to je ono što piše ispod nogu Milosrdnog Isusa na slici Božjeg milosrđa, taj uzvik: Isuse uzdam se u tebe!” Kako ćemo prepoznati to Božje milosrđe, kako ćemo ga udijeliti, kako ćemo biti milosrdni prema sebi također, kako ćemo moći oprostiti? To je verifikacija činjenice da smo mi kršćani, Kristovi učenici, mi trebamo oprostiti. Gospodin je rekao: „Kad oprostite, čak i neprijatelju, vidjet će svijet da ste moji, ja ću znati da ste moji.” Gospodin to zahtijeva od nas, zahtijeva da kažemo istinu o grijehu, ali i da znamo reći i vidjeti istinu o čovjeku, da je čovjek grešnik, da sam ja grešnik, ja pater Marko, da sam ja grešnik i da me Bog ljubi, da me Bog zove na obraćenje i da, ako to shvaćam, da ću shvatiti i da je moj brat, moja sestra, grešnik također i da čak i osoba koja je učinila pobačaj ili osoba koja danas proklamira da mrzi Gospodina Boga, da bi učinila još jedan pobačaj, čak i ta osoba zaslužuje Božje milosrđe. Pogotovo posljednjih godina vidimo osobe iz javnog života koje su se hvalile pobačajem, koje su skupljale fondacije na pobačaju u svijetu; ima glumica, pjevača koji pjevaju pjesme o svom pobačaju, snimaju filmove, hvale se svojim pobačajem, vidio sam scenu u Americi, piše na majici: „Ja sam ubojica svog djeteta”, a takvih je primjera danas nažalost milijardu, jer živimo u apokaliptičkim vremenima i to je sve prorečeno, i naravno da je svakome tko ide Kristovim putem jasno o čemu je ovdje riječ. Ali pripazite, kaže Sveto pismo: Došao sam spasiti grešnika, spasiti svijet, ne osuditi svijet. Moje milosrđe je iznad svega, kaže Gospodin, moje milosrđe je skandalozno.

Ma da je čovjek leš i da se duhovno raspada od grijeha, dovoljno je da zazove: „Isuse, uzdam se u tebe!”

Tako mi je divno u Dnevniku sv. Faustine čitati kad joj kaže Gospodin: Ma da je čovjek leš, da se čovjek duhovno raspada od grijeha, od otrova ovoga svijeta, samo da zazove: „Isuse, uzdam se u te! Isuse, pomozi mi! Isuse, vrati mi život jer sam u smrti! Isuse, pruži mi ruku da izađem iz tog živog blata, jer ne znam sam, ne znam sama, ne mogu sam!”, to je dovoljno da Gospodin svim silama svoga milosrđa, kaže Faustina „milosrdne Ljubavi božanske”, uđe u egzistenciju tog čovjeka i on, surađujući s Gospodinom, može postati veliki svetac. Zato na svojim seminarima uvijek dajem primjer jedne službenice Božje, Amerikanke Dorothy Day, feministkinje koja je sudjelovala u raznim marševima, protestima, vikala po trgovima prvim subotama u mjesecu, malo karikiram, i koja je imala abortus. Međutim, nju je dotakla Božja milost, obratila se i počela raditi za Boga, s Bogom i ona je danas službenica Božja u Katoličkoj Crkvi koja čeka skoru beatifikaciju. To je Božje milosrđe!

U borbi za život sigurno je mnogo kušnji, bezbrojne su napasti, ali zasigurno se nauživate i mnogih blagoslova u Apostolatu za život. Možete li nam malo odškrinuti ta vrata i kazati koji sve blagoslovi čekaju onoga koji se bori za život?

Dolazi mi jako puno ljudi na razgovor, na molitvu. Vidim da se Bog proslavlja kroz moje svećeništvo, jer ja sam ništa ne mogu i ne znam i zaista u mnogim mnogim stvarima sam jadan, i bijedan, i grešan, i zbunjen, i nesposoban. Vidim u sebi tisuću mana, tisuću slabosti. Zaista, nije lako biti u ovoj duhovnoj borbi, ali znate, kada mi dođu ljudi i govore o svojim križevima, svojim mukama u braku, u zdravlju, zdravstvenom smislu, osobito u svim ovim stvarnostima o kojima pričamo, kažem im: Gledajte, kad bih vam počeo pričati o svojim križevima, o svojim kušnjama i padovima, o svojim nemoćima, vi biste rekli – Pater Marko, hvala lijepa, ali ja želim i dalje nositi križ svoga braka ili svoga djeteta ili svoje financijske, emocionalne situacije ili svoju svekrvu, snahu – ne znam oko čega se sve ljudi se bore i muče, a ja bih vama rekao isto tako – Gospođo, brate, sestro, hvala lijepa, ali ja bih i dalje nosio ovaj svoj križ.

Križ nas odgaja, križ nam otvara vrata

Dakle, križ je put spasenja za nas i mi trebamo Gospodinu biti zahvalni na njemu, jer križ nas odgaja, križ nam otvara vrata, križ pomalo izgleda kao ključ za neku ključanicu i ako želimo spoznati Božja otajstva, moramo ući u trpljenje. Mi danas vidimo mnoge lažne proroke, što je isto jedno od obilježja vremena u kojima živimo, mnogi lažni proroci koji tvrde, nude, reklamiraju nekakvo brzinsko ozdravljenje, nekakvo potpuno iscjeljenje, nešto potpuno suprotno onome što čitam u Svetom pismu, što gledam kod Padra Pija, što vidim kod sv. Faustine koja je umrla s 33 godine od tuberkuloze, dakle, da je bolest, da je križ, da je muka, da je trud, da je borba čak svakodnevna potreba i kad se to zdravo shvati, Bog se proslavlja. Bog se neće proslaviti po tome što sam ja superman i što sve znam i mogu, imam dovoljno novca za sve i što god poželim dobijem i da gradim sam sebi nekakav spomenik, nego upravo po ovome, to je put svetosti, to je put spasenja, križ.

Ljudi se boje stati uz nas, a ja bih volio da puno ljudi dođe pred bolnicu

Zahvalan sam Gospodinu na svim tim križevima i svatko tko je u Pokretu za život poznaje te križeve. Mi smo danas, kako kaže sv. Pavao u jednoj poslanici, „smeće ovoga svijeta” i ljudi se boje stati uz nas, a ja bih volio da puno ljudi dođe pred bolnicu, puno vjernika katolika, da svjedoče, da se ne boje, jer ako mi to vidimo, onda smo svjesni ove borbe u kojoj se nalazimo danas, da je to borba za obitelj, za našu djecu, da je cijela ta agenda smrti, civilizacija smrti o kojoj je govorio i pisao sv. Ivan Pavao II., da je to već odavno došlo u Hrvatsku, to nije nešto što sad ulazi zbog ovog ili onog političkog smjera, nego, kako nam Gospa kaže u Međugorju, da je to stvar srca, da je to stvar tog nemira u čovjeku, stvar prihvaćanja kompromisa s ovim svijetom; i onda nam taj križ kojega imamo kad smo u kompromisu sa svijetom još bude puno, puno teži, jer križ kojega daruje ovaj svijet čini nas nesposobnima da ljubimo, da praštamo, da živimo puninom života.

Grijeh je smrt, čovječe, izađi iz grijeha, izađi iz groba, ustani i hodi, Bog ima za tebe nešto puno bolje, nešto neopisivo

Isus kaže u evanđelju po Ivanu, 10. poglavlje, 10. redak: „Ja sam došao da život imaju, u obilju da ga imaju.” To je Božja volja za nas, da imamo život, nemojmo činiti kompromise sa svijetom, koliko god to izgledalo primamljivo i normalno danas. Kako da ne, „normalna” je i tabletica, pobačaj, „ništa ti se neće dogoditi, kćeri”, a poslije teška depresija, nesposobnost da se uđe u brak, nesposobnost da se začne drugo dijete, napreduje u milosti, u ljubavi, u nadi, u radosti, u miru, jer grijeh je smrt, tu nema razgovora. I sve ove sablazni u Njemačkoj, na Zapadu, koje rade unutar naše Crkve, svima nam netko treba reći: “Grijeh je smrt! Grijeh je smrt!” To kaže Pavao u Rimljanima. Grijeh je smrt, čovječe, izađi iz grijeha, izađi iz groba, ustani i hodi, Bog ima za tebe nešto puno bolje, nešto neopisivo, ne samo u ovom životu, nego život vječni ima za nas. Život vječni.

Nazaretska kućica / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

Prostor ispred Nazaretske kućice / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

Špilja svetog Mihaela u izgradnji / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

Dragi p. Marko, zahvaljujemo Vam što ste nas ugostili ovdje u pavlinskom samostanu u Sveticama, a na kraju razgovora molimo Vas da nam kažete nekoliko riječi o ovom mjestu za sve one koji će poželjeti doći, o tome što se ovdje nalazi i što će zateći oni koji vas posjete.

Mi već dva desetljeća radimo na popularizaciji ovoga mjesta koje smo zaista, Bogu hvala, istrgli iz zaborava i ignorancije. Ovo je danas prekrasno Gospino svetište koje datira još iz 13. stoljeća, međutim tek 1518. nalazimo konkretni spomen. Frankopani su ovdje sagradili crkvicu koja je bila posvećena Majci Božjoj od Čudesa, a danas je to župa rođenja Blažene Djevice Marije.

Imamo preko 50 potvrđenih trudnoća koje su se ovdje pred Malom Gospom na čudesan način dogodile

Ovdje su svi vrlo dobrodošli vidjeti samostanu i crkvu i sve ono što ovdje imamo, a osobito ono što ovdje radimo „za život”. Tu je Nazaretska kućica Male Gospe, posebno mjesto gdje dolaze ljudi sa svih strana moliti za potomstvo. Imamo preko 50 potvrđenih trudnoća koje su se ovdje pred Malom Gospom, malo Marijom, bebom Marijom, na čudesan, milostan način dogodile. Zatim ovdje također imam Betlehemsku kapelicu u kojoj štujemo Isusa Kralja Ljubavi, Kralja Mira; tu molimo za pomirenje između brakova i za poboljšanje bračnih veza, za obnovu supružnika i sakramenta ljubavi i zajedništva. Zatim imamo Oazu Svete Obitelji koju smo nedavno otvorili. To je pustinja u koju dolaze osobito svećenici, redovnici, gdje mogu odmoriti i biti u potpunoj šutnji, u postu, u samoći, gdje mogu dobiti snagu za svoj pastoralni rad i sl.

Molimo za pomirenje između brakova i za poboljšanje bračnih veza

A najnovije što radimo je Kutak za dušu, tako smo ga nazvali. To će biti spomen-soba sluge Božjega p. Ivana Janeza Strašeka, slovenskog svećenika kojega su 1947. godine, potpuno nedužna, ubila dvojica braće iz Komunističke partije, a bio je osuđen od Partije upravo zbog toga što je zagovarao kršćanski brak, ženidbu, i govorio da zaručnici trebaju hodati čisto i pobožno. Ali to je smetalo komunistima i dali su ga ubiti.

Također će tu biti i špilja svetoga Mihaela iz Gargana, mjesto gdje Bog daruje posebnu milost

Također će tu biti i špilja svetoga Mihaela iz Gargana – to je svetište u Italiji – on je veliki zaštitnik našeg Apostolata za život, ali u središtu svega bit će slika Milosrdnog Isusa i Majke milosrđa gdje će moći dolaziti ljudi, to sada prvi put javno kažem, koji su nažalost imali gorko iskustvo pobačaja, kako namjernog tako i spontanog. Tu će moći pred Milosrdnim Isusom zamoliti za oprost, povjeriti tu djecu i njihove duše Božjem milosrđu, napisati na križić njihova imena, imat će tu mjesto u kojem se rađa nešto novo, mjesto gdje Bog daruje posebnu milost. Dakle, kao što imamo molitveni prostor za one koji ne mogu imati djecu, sada ćemo imati i prostor, ako Bog da u rujnu sljedeće godine kada planiramo otvorenje i blagoslov, za one koji su učinili taj grijeh, da mogu tu ranu staviti u ranu Milosrdnog Isusa, ranu njegova srca. Dobrodošli svi od srca! Svima Božji blagoslov sa Gore blagoslova!

Prostor ispred Nazaretske kućice / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

P. Marko Glogović

Unutrašnjost Nazaretske kućice / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

Unutrašnjost Nazaretske kućice / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

Unutrašnjost Nazaretske kućice / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

Prostor ispred Nazaretske kućice / Pavlinski samostan i župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama kod Ozlja

 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja