Mnoštvo je onih koji su za vrijeme svog zemaljskog života u punini živjeli krsni poziv na temelju Isusovih blaženstava te postali sveti. Na današnji dan Crkva stavlja pred nas  Blaženstva, po Mateju zapisana, koja su remek-djelo ne samo zbog teološke, nego i književne dubine i bogatstva.

Evanđelist Matej predstavlja nam Isusa koji uziđe na goru. U biblijsko-hebrejskoj tradiciji gora se odnosi na brdo Sinaj na kojem je Bog preko Mojsija sklopio savez sa svojim narodom, savez između slugu i njihova Gospodara, utemeljen na poslušnosti. Isus, koji nije sluga Gospodnji nego Sin Božji, predlaže novi savez između sinova i njihova Oca, utemeljen na prihvaćanju i življenju Očeve ljubavi.

„I kad sjede“ – stav učitelja – „pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.“

Matej predstavlja Isusova Blaženstva i to vrlo detaljno. Ne samo da je pazio na njihov broj, nego i na broj riječi sadržan u pojedinom Blaženstvu slijedeći ondašnju literarnu tehniku. Blaženstava ima točno osam, a u duhovnoj predaji, napose u izvornom kršćanstvu, taj broj označuje Isusovo uskrsnuće – uskrsnu prvi dan u tjednu! Zbog toga su krstionice bile oktogonalno pravljene.

Broj osam označuje život koji smrt ne prekida.

Time Matej želi reći da onaj tko prihvati Blaženstva u sebi ima takav život koji je sposoban i smrt nadvladati.

Evanđelist, dakle, koji ima na pameti Mojsijev Dekalog, predstavlja mu alternativu, a to su Blaženstva. Dok je prihvaćanje i obdržavanje Dekaloga jamčilo dug život na zemlji, dotle prihvaćanje i življenje Blaženstava jamči život toliko snažan i jak da ga ni smrt neće moći prekinuti.

Osim broja Blaženstava, Matej pazi i na njihov ukupni broj riječi – njih 72.

Zašto baš 72? Prema 10. poglavlju Knjige Postanka, broj poznatih poganskih naroda onoga vremena bijaše upravo 72. Koja je onda Matejeva namjera? Dok je Dekalog bio isključivo namijenjen izraelskom narodu, Blaženstva se odnose na cijeli ljudski rod.

Dekalog započinje Božjom tvrdnjom da je On jedini Gospodar svog naroda te se nastavlja trima zapovijedima – kao apsolutnim obvezama prema Bogu – koje su se odnosile isključivo na izraelski narod.

Mojsije prima zapovijedi na Sinaju/ Foto: Pixabay

U Blaženstvima nema obveza prema Bogu jer Isus je Bog, Bog s nama, Bog koji posta čovjekom te stoga nije više potrebno ići prema Bogu, nego prema bratu čovjeku. To je razlog zašto Matej na prvom mjestu navodi ljudske patnje, s mogućim rješenjem od strane Boga i njegova naroda.

Dekalog nastavlja sa ostalim zapovijedima koje se odnose na ljude – njih sedam.

U Blaženstvima, pak, nema tih obveza prema ljudima, nego Božje djelovanje u zajednici koja prihvaća i živi ta Blaženstva.

Prvo Blaženstvo je najvažnije od svih, i ono je ključ za sva ostala.

Počinje riječju „Blago.“ Što znači ta riječ?

Radi se o tolikoj radosti, za koju se smatralo da ju je nemoguće postići na zemlji. U ono vrijeme i u ondašnjoj kulturi vjerovalo se da blaženi bijahu bogovi koji uživahu privilegije ljudima nedostupne. No da bi se bolje shvatio izraz blago, treba ga promatrati nakon pojedinih situacija o kojima Isus govori.

Prvi blaženi su „siromasi duhom“.

Odmah treba reći da Isus nikada ne proglašuje sirotinju blaženima. Sirotinju čine jadnici kojima treba pomoći sama kršćanska zajednica. Isus ne traži od svojih učenika da idu za sirotinjom, koje ima napretek, nego da eliminiraju uzroke koji dovode do siromaštva. Dakle, Isus govori: „Blago siromasima duhom…“

Grčki izraz „duhom“ može se prevesti na tri načina: prvi je da su „siromasi duhom“ oni kojima nedostaje duha, kreteni. No zar je moguće da Isus proglašava blaženom ljudsku glupost? Očito da se ne radi o tome.

Drugi je način prevesti to kao „blaženi u duhu“ – radi se o osobi koja je, iako posjeduje dobra, ipak duhovno distancirana od njih. Pazi slučaja – Crkva je upravo tako tumačila ovo blaženstvo! No Isus ne traži duhovno siromaštvo, nego nenavezanost na dobra koja ima. To vidimo iz njegovih susreta s bogatašima.

Treći način je: „blaženi zbog duha“ – ne radi se o sirotinji koje je društvo takvim učinilo, već o onima koji se slobodno i dragovoljno odriču, odnosno dijele ono što imaju s onima koji nemaju. To su blaženi u duhu – oni koji velikodušno dijele ono što imaju i ono što jesu.

I nastavlja: „…njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Navedeni glagol je u prezentu, sadašnjost.

Nije riječ o obećanju za budućnost nego se to sada događa. Prihvaćanjem Blaženstava, kraljevstvo Božje postaje stvarnost.  A što zapravo znači „kraljevstvo Božje“? Da.

Bog svoje vodi pravim putem. Kako?

Ne dajući im zakone koje ljudi moraju obdržavati, već svoju vlastitu sposobnost ljubavi za druge. Stoga Isus kaže: oni koji to slobodno i dragovoljno prihvate, blaženi su jer od tog trenutka prihvaćaju to blaženstvo i time omogućuju Bogu da se očituje u čovjekovu životu kao Otac.

Sedam blaženstava koja slijede jednostavno su prikaz pozitivnih reakcija na ljudske patnje: tješiti ožalošćene, biti skromni i obazrivi prema drugima, živjeti pravednost i biti milosrdan. Tako živeći, dolazi se do čistoće srca te mira u sebi i u zajednici. Mnogima će smetati život po Blaženstvima zbog čega će progoniti one koji ih žive.

Ipak, ne treba se bojati, jer Bog je uvijek na strani slabih, potlačenih i progonjenih.