Župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud na svojem je portalu protumačio nedjeljna čitanja sedme vazmene nedjelje u kojima smo smo slušali o čudesima i znamjenjima te o svetom Stjepanu i njegovom životu u Duhu Svetom. Vlč. Šagud poručio je da svoj život težimo prepustiti Bogu da on njime u potpunosti upravlja te je uputio na molitvu Duhu Svetom kako bi nas nadahnuo i pratio naša djela i govor.

Tjedan dana prije blagdana Pedesetnice imamo na prvi pogled neobičan izbor prvog čitanja: mučeništvo sv. Stjepana. Ovoga sveca obično povezujemo s Božićem, no možda bismo ga ipak trebali početi povezivati s Uskrsom i blagdanom Duhova.

Stjepan, pun Duha

Uvijek valja ponoviti da u vazmenom vremenu pratimo mladu Crkvu, koja bi trebala biti uzor i inspiracija kršćanima svih vremena. Danas smo slušali poznati izvještaj o pogubljenju sv. Stjepana. Ako želimo shvatiti zašto je baš ovo čitanje odabrano za danas, bilo bi dobro početi od uvodne rečenice: „U one dane: Stjepan, pun Duha Svetoga…” (Dj 7,55). Stjepan je bio pun Duha; živio je, govorio, radio, gledao i razmišljao po Duhu. To je predstavljalo velik problem onima koji Božjega Duha nisu imali. Međutim, okrenimo koju biblijsku stranicu unatrag. Današnje prvo čitanje opisuje situaciju kada se Stjepan već nalazi na suđenju, ali u prethodnom poglavlju piše zašto je uopće dospio na sud: zato što je „pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu” (Dj 6,8), a njegovi protivnici „nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio” (Dj 6,10). To su tri karakteristike, tri odlike koje bi trebale pratiti svaku osobu koja živi po Duhu Svetome, tri odlike svakoga kršćanina.

Čudesa

No je li svaki kršćanski život čudesan? Pun čudesa? Trebao bi biti. Vjerujem da je svatko od nas doživio neko Božje čudo u svom životu. Od ozdravljenja i obraćenja (vlastitog ili bliske osobe), polaganja ispita, pronalaska posla do neočekivanih načina na koje su se neki naši problemi razriješili. Koliko smo samo puta rekli: „Ovo je Božje čudo!” I zaista, Bog djeluje po našim molitvama i čudesno mijenja neke bezizgledne situacije na dobro.

Znamenja

Čudesa ne treba brkati sa znamenjima. Znamenje je nešto što upućuje na Boga. To može biti čudo, ali ne mora. Zamislimo da nam je član obitelji bolestan i liječnici su ga već otpisali, ali dolazi svećenik, podjeljuje sakramente i odjednom njegovo zdravlje kreće nabolje. Svi viču: „Čudo! Čudo!” To i jest čudo, ali je također znamenje, zato što upućuje na Boga koji je stvaran i koji djeluje u svojoj Crkvi. Znamenja mekšaju tvrda srca kako bi Bog mogao ući u njih. Znamenje ne mora biti čudo, a često to i nije: ono može biti i običan osmijeh.

Kada u stanju beznađa slučajno otvorimo Bibliju pa tamo pročitamo: „Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim” to je, također znamenje.

Primjerice, kada osoba u životu nosi neki svima vidljiv i velik križ – možda ima neki invaliditet ili trpi tešku neimaštinu – ali ne skida osmijeh s lica. Svi poznajemo barem jednu takvu osobu. Njezin su život i njezina radost znamenja. I pojedini događaji koje je Bog izrežirao također mogu biti znamenja. Kada u stanju beznađa slučajno otvorimo Bibliju pa tamo pročitamo: „Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim” (Iz 43,4), to je, također znamenje.

Stjepan je činio znamenja u narodu. Kako? Propovijedanjem? Ne. Misionarenjem po kućama? Ne. Stjepan je bio đakon. Njegov je zadatak u Crkvi bilo posluživanje siromašnih. Ljubav i nježnost s kojom je to činio, osmijeh i radost kojom je zračio, sve su to bila znamenja koja govore da Božji Duh prebiva u njemu i da ta Crkva, čiji je on dio, zaista jest mjesto gdje Bog prebiva.

Čak su i njegovi progonitelji primijetili da mu je „lice kao u anđela” (Dj 6,15). Zbog ovakvih je ljudi mlada Crkva tako brzo rasla, a mnogi su židovski svećenici, od kojih su neki prije možda i osudili Isusa, odjednom prihvaćali vjeru (usp. Dj 6,7).

Govori se po Duhu

Stjepan, osim što djeluje, i govori po Duhu Božjem. Što to znači? Kada smo puni Duha, tada Duh Sveti nadahnjuje i prati naš govor. On ne daje samo mudrost da možemo obrazložiti i jasno iznijeti istinu nego prati i naše riječi kako bi one u srcima slušatelja pale na plodno tlo.

Ne misli se pritom tek na riječi koje izlaze iz naših usta i vještu retoriku: Duh Sveti doista potiče naš odabir riječi, ali on istovremeno i otvara srce druge osobe. Ako mi govorimo po Duhu, naš slušatelj iz nutrine svoga bića dobiva potvrdu da govorimo istinu… možda kroz nekakav unutarnji osjećaj topline ili uzbuđenja. Duh Sveti pronalazi način da toj osobi potvrdi da naše riječi treba slušati i prihvatiti.

Kada netko govori nekakve ludosti protiv nas, lako nam je tu osobu ignorirati, ali ako govori neugodnu istinu, onda moramo nešto poduzeti.

Možemo mi napamet citirati cijelo Sveto pismo ili naučiti svu teologiju koja postoji, ali od toga neće biti nikakva ploda ako Duh ne prati naše riječi. Zato Stjepanu njegovi neprijatelji nisu mogli odoljeti. U svome su srcu prepoznali da je on u pravu, ali su bili pretvrdi za promjenu.

Odlučili su radije uništiti glas istine nego istinu prihvatiti. Kada netko govori nekakve ludosti protiv nas, lako nam je tu osobu ignorirati, ali ako govori neugodnu istinu, onda moramo nešto poduzeti. Brojni su se Stjepanovi slušatelji obratili, no kao što vidimo, mnogi od njih nisu bili spremni na taj korak.

Kako Stjepan nekoć tako i mi danas: ista je Crkva, isti Duh, isti način života na koji smo pozvani. Neizmjerno je važno moliti se Duhu Svetom da nadahnjuje i prati naša djela i govor. Tek tada možemo reći da smo Isusovi učenici. Motivacija kršćanskog života nije uspješno se kloniti nevolja, nego biti dlijeto u Božjim rukama, kojima on oblikuje svijet.

Težimo prepustiti svoj život Bogu do te mjere da on savršeno nama upravlja. Zapovijedi nam služe kao poticaji i smjerokazi, no za življenje čudesa i znamenja o kojima čitamo u Evanđelju, potrebno je mnogo više. Potrebno je potpuno se otvoriti Božjem Duhu. Jedino ćemo tako, poput Stjepana, ugledati otvorena nebesa i zadobiti vječni život.