Pape sami sebe nazivaju „slugama slugu Božjih“. S druge strane u službenom obraćanju papi koristi se, osobito u diplomaciji, naziv „Vaša Svetosti“, a govoreći o njemu koristi se izraz „Njegova Svetost“. A mi “obični“ ljudi zovemo ga Sveti Otac ili jednostavno: Papa, prenosi Katolički tjednik.

To su najčešći nazivi za njega. Ali kako uskladiti taj raspon: s jedne strane „sluga slugu Božjih“, a s druge „Njegova Svetost“? Proglašavamo li mi života čovjeka svecem kad ga nazivamo „Svetim ocem“?

Sveti tata

Riječ papa potječe iz grčkoga jezika, a nama je došla preko latinskoga i znači „otac“, točnije to je hipokoristik tj. naziv od milja i znači zapravo „tata“. A onda smo mu dodali još pridjev „svet“. I dobili smo njegov časni naziv „Sveti Otac“. U nekim ljudima to može izazvati nerazumijevanje pa i odbijanje, jer misle da mi tako papu proglašavamo svecem. A za svece znamo da su to ljudi koji su završili svoj život i nisu više na ovome svijetu. Oni žive kod Boga, nakon što su na zemlji uzorno živjeli kršćanske kreposti u herojskom stupnju, što im je Crkva službeno priznala, tako što ih je proglasila svetima ili blaženima, ili ih kao takve, osobito mučenike, štuje od davnine, posebno iz vremena prve Crkve. A živi papa to nije. On je, doduše, osoba s osobito časnom službom predvodnika Kristove Crkve u Njegovo ime, i njega se osobito brižno bira, ali on je još uvijek živ čovjek sa svim svojim ljudskim sposobnostima i ograničenjima. A mnogi pape nikada nisu bili proglašeni ni blaženima ni svetima. Što to zapravo znači kad kažemo da je papa „Sveti otac“?

U nekim ljudima to može izazvati nerazumijevanje pa i odbijanje, jer misle da mi tako papu proglašavamo svecem.

Može li papa pogriješiti?

Nije sporno da papa ipak još uvijek hoda ovom zemljom, gdje se može i pogriješiti, pa i sagriješiti. Uostalom, zna se da i papa ima svoga ispovjednika. Nejasnoći može doprinijeti i krivo shvaćanje onoga što Crkva uči o papi i papinstvu. Posebno se često krivo tumači proglašena vjerska istina na Prvom vatikanskom saboru o papinoj nezabludivosti, neprevarljivosti ili nepogrješivosti, kako smo najčešće prevodili latinski pojam infallibilitas. Sjećam se kako su nam svojedobno u vojsci znali zlobno to proglašavati besmislicom, jer, da mi vjerujemo kako papa koji je samo čovjek, ne može ni u čemu pogriješiti ili sagriješiti štogod učinio, na primjer sjedne za pisaći stroj i udara u tipke bez gledanja, pa nikada ne može pogriješiti. A Crkva tom vjerskom istinom ne tvrdi ništa drugo, nego da papa, posebnom pomoću Duha Svetoga, a zbog važnosti svoje službe u Crkvi, ne može u Božje ime naučavati kao istinu vjere nešto što bi bilo krivo jer bi tako zapravo uvodio vjernike u zabludu i to u vrlo važnim pitanjima. A tu pomoć Duha Svetoga ima on u punini onda kada želi cijelu Crkvu obvezati na vjerovanje o nekom pitanju kršćanske vjere ili kršćanskoga moralnog života.

Pape – sveci i blaženici

A što se tiče svetosti papa evo nekih podataka. U nama najbližem 20. stoljeću od ukupno devet papa koji su u njemu vodili Crkvu, čak su trojica proglašena svetima: Pio X. (1903. – 1914.), Ivan XXIII. (1958. – 1963.) i Ivan Pavao II. (1978. – 2005.), a još je jedan, naime Pavao VI. (1963. – 1978.), proglašen blaženim, dok se s postupkom kanonizacije Pija XII. (1939. – 1958.) ne žuri iz političkih, a ne vjerskih razloga, ali se i ona može očekivati. Mi stariji pamtimo ih od Ivana XXIII. naovamo. Kao katolici možemo biti ponosni i duboko Bogu zahvalni što u novije vrijeme imamo tako velike i svete ljude na Petrovoj stolici. Ako mislimo da je to malo, usporedimo to s nekim podatcima iz prijašnjih stoljeća: od 17. do 19. stoljeća nema ni jednog pape proglašenog svetim, dok je posljednji prije Pija X. bio Pio V. (1566. – 1572.) u 16. st., a još prije Celestin V. (+1294.) u 13.

Koliko se oni samo zauzimaju za mir i pravdu u svijetu, za solidarnost i pomoć onima u siromaštvu i drugim nevoljama. To priznaju ne samo katolici, nego doista svi ljudi dobre volje. Pa: „Dobro nam došao, Sveti oče!“

Blaženih je nešto više u prošlom tisućljeću, ali u 15., 18. i 19. st. nije bilo ni jednog službeno proglašenoga ni svetim ni blaženim! Ukupno je u posljednjem tisućljeću, otkako je započela praksa proglašavanja blaženika i svetaca slična današnjoj (prva je takva kanonizacija bila 993. godine), samo sedam papa proglašeno svetima i još devet blaženima! A mi smo u ovo naše doba doista obdareni velikim i svetim papama, baš onakvima kakvo iziskuje ovo naše vrijeme. Velik je to dar Božji Crkvi, ali i cijelom svijetu u ovim burnim vremenima. Koliko se oni samo zauzimaju za mir i pravdu u svijetu, za solidarnost i pomoć onima u siromaštvu i drugim nevoljama. To priznaju ne samo katolici, nego doista svi ljudi dobre volje. Pa: „Dobro nam došao, Sveti oče!“