Rijetka je župa, škola ili katolička ustanova koja nema njezinu sliku. Milijuni vjernika diljem svijeta predano joj se mole, radujući se njezinom moćnom nebeskom zagovoru. Kako objasniti ovaj nesvakidašnji vjerski fenomen koji je nepoznatu djevojku doveo do vrhunaca priznate svetosti?

Rođena u Normandiji, u Francuskoj, 1873. od iznimno pobožnih roditelja, Terezija Martin odrasla je u sigurnoj obitelji punoj ljubavi i prosperitetu, okružena poslugom i katoličkom vjerom. Gubitak majke u dobi od 4 godine duboko ju je ranio, uzrokujući bolest i viziju Blažene Majke koja ju nasmiješeno tješi. Dok su Terezijine sestre, jedna po jedna, napuštale dom kako bi se pridružile mjesnom karmelićanskom samostanu, i sama je osjetila isti hitan poziv na redovnički život, piše Simply Catholic.

Moj poziv je ljubav. U srcu Crkve, majko moja, bit ću ljubav!

Duhovno prerano sazrela, mlada Terezija također je patila od hipersenzibilnosti, sklona olujama obilnih suza i mučnih skrupula. Vjerojatno mažena i razmažena od svog nježnog oca, koji ju je nazivao svojom “malom princezom”, izdigla se iznad svojih ograničenja, hrabro tražeći ulazak u samostan kao tinejdžerica, što je bilo protiv svih pravila. Kad njezino preklinjanje mjesnog biskupa, pa čak i pape Lava XIII. tijekom hodočašća u Rim nije urodilo plodom, Terezija je predala svoju volju Bogu i čekala. Protiv svih očekivanja, dobila je dopuštenje da uđe u klauzuru u dobi od 15 godina, pridruživši se dvjema svojim rođenim sestrama u skrivenoj tišini molitve, odricanja i pokore.

Tjeskoba u svom pozivu

Nakon što je nestala novost njezina života u samostanu, sestra Terezija od Djeteta Isusa priznala je da je nagriza nemir. Dugi dani molitve, tišine i rada, zajedno s dinamikom živahne tinejdžerice u zatvorenom svijetu s mnogo starijih žena, zajedno s ogorčenošću koju su neke časne sestre izrazile u vezi s povlaštenim tretmanom koji je Terezija imala, doveli su do nekih zastrašujućih izazova. U svojim izazovnijim trenucima, Terezija je sanjala o drugačijem životu, nadahnuta slavom Ivane Orleanske, zamišljajući sebe kao mučenicu, misionarku – ili čak svećenika – bilo što drugo osim beskrajnog niza tihih dana iza zidova samostana koje je zagrlila kad je ispovjedila svoje zavjete i obukla karmelski habit.

Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa / Izvor: karmelbsi.hr

Činiti male stvari s velikom ljubavlju postalo je srž njezina Malog puta.

U ovom kontekstu tjeskobe svog poziva, mlada redovnica otkrila je duhovnost koju će nazvati svojim “Malim putem” na stranicama Pavlove Prve poslanice Korinćanima. Dvanaesto poglavlje ove poslanice podsjetilo je Tereziju da unutar Crkve postoje različite uloge služenja – apostoli, proroci, učitelji – i da oko nije ruka. Zatim je pročitala Pavlov veliki hvalospjev ljubavi u 13. poglavlju i osjetila duhovnu eksploziju radosti u sebi: “Ljubav mi se činila kao okosnica moga poziva… Znala sam da Crkva ima srce i da je takvo srce u plamenu ljubavi… Vidjela sam i shvatila da ljubav postavlja granice svih zvanja, da je ljubav sve… Tada sam gotovo ekstatična od najveće radosti u svojoj duši, proglasila: O Isuse, ljubavi moja, napokon sam pronašla svoju poziv: moj poziv je ljubav… U srcu Crkve, majko moja, bit ću ljubav, a time ću biti sve, kako moja želja nađe svoj smjer.”

Ne osjećajući nikakvu Božju utjehu, Terezija je ustrajala u radikalnom povjerenju u Božju nježnu ljubav prema njoj.

U ovoj svetopisamskoj meditaciji Terezija je doživjela preobrazbu u svom srcu koja je sve promijenila. Shvatila je da je Bog poziva na veliku ljubav, a ne na junačka djela, da je Gospodinu i životu sveopće Crkve bitan njezin samostanski život, skriven od svijeta. Činiti male stvari s velikom ljubavlju postalo je srž njezina Malog puta. Biti ljubazan i strpljiv s mrzovoljnom starom časnom sestrom u ćeliji pokraj sebe, smiješiti se kad je htjela zaplakati, voljeti neurotičnu sestru koja ju je dovodila do rastresenosti – ta mala djela vrline, često nezapažena od strane drugih, postala su Terezijin put do svetosti. Uronjena u samostanski svijet tišine i molitve, postala je ljubav, prinoseći cijelo svoje srce Gospodinu za dobro Njegovog mističnog tijela, Crkve.

Raspeti / Foto: Dario Zürchauer

Duboka patnja

Druga bitna komponenta misterija i mističnosti svete Terezije iz Lisieuxa je dubina njezine patnje. Dijagnosticirana joj je tuberkuloza u zimi 1897., a stanje joj se naglo pogoršavalo. Iscrpljena, iskašljavajući krv, shvaćajući da je u 24. godini života osuđena na smrt, svetica je utonula u duboku duhovnu tamu. Očajavala je zbog neba, osjećajući se isključenom iz Gospodinovog svjetla i ljubavi. Možda je bacila život na naivnu iluziju. Pitajući se postoji li Bog uopće ponekad, razmišljala je o tragediji umiranja i jednostavnog pada u ponor ništavila. Ne osjećajući nikakvu Božju utjehu, Terezija je ustrajala u radikalnom povjerenju u Božju nježnu ljubav prema njoj.

Kad je rat završio, samostan je bio preplavljen stotinama pisama, svjedočeći o duhovnoj moći sv. Terezije u razarajućoj opasnosti rata. Vojnici su tvrdili da su je vidjeli pokraj sebe u rovovima; jedan je rekao da ga je gurnula s puta kako bi izbjegao minobacačku eksploziju; drugi se sakrio u staju prema Terezijinim uputama i izbjegao uhićenje.

Ta tamna noć duše trajala je do samog trenutka njezine smrti 30. rujna 1897., kada je s blaženim osmijehom na licu pogledala u nebo i izgovorila: “Bože moj, volim te!” i posljednji put zatvorila oči. Mnogi od najvećih svetaca, uključujući Ivana od Križa, Tereziju iz Calcutte i Tereziju iz Ávile doživjeli su ovo isto intenzivno pročišćenje i bili su zamoljeni da se predaju Gospodinu, unatoč tome što nije bilo utjehe, svjetla ili nadahnuća koje bi vodilo njihov duhovni put. U strasti svoje patnje ispili su Isusov kalež do kraja, osjećajući u svom srcu i tijelu noć napuštenosti.

Sv. Terezija je tiho pokopana na mjesnom groblju, ali je njezine sestre nikada nisu zaboravile. Njezina intenzivna ljubav prema Isusu i goruća želja da čini dobro ostali su kao blistav primjer svetosti, kao i njezina obećanja da će provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji i da će pustiti kišu ruža na one koji joj se mole.

Tijekom strahota Prvoga svjetskog rata Karmel iz Lisieuxa dijelio je francuskim vojnicima molitvene kartice u kojima se molio za njezin zagovor i zaštitu. Kad je rat završio, samostan je bio preplavljen stotinama pisama, svjedočeći o duhovnoj moći sv. Terezije u razarajućoj opasnosti rata. Vojnici su tvrdili da su je vidjeli pokraj sebe u rovovima; jedan je rekao da ga je gurnula s puta kako bi izbjegao minobacačku eksploziju; drugi se sakrio u staju prema Terezijinim uputama i izbjegao uhićenje. Svjedočanstva su bila toliko zapanjujuća i slična da su potaknula njezinu inicijativu za svetošću i izazvala senzaciju u cijelom svijetu kada su ta iskustva postala poznata. Njezina duhovna autobiografija, “Priča jedne duše”, postala je bestseler.

Čemu nas uči ova svetica?

Većina nas nikada neće izvršiti epska djela svetosti ili postići veliko priznanje kao kanonizirani sveci, tako da je sv. Terezija za nas, svetica malih ljudi. Dok je ležala na samrti, čula je dvije časne sestre kako se pitaju što će poglavarica reći o Tereziji u njezinoj osmrtnici, budući da nije učinila ništa izvanredno! Ona nas uči da činimo jednostavne stvari – uobičajene zadatke i svakodnevne dužnosti s velikom ljubavlju, da je naša vjera više o želji za Bogom u našim srcima nego o slavi naših djela.

Terezija je prigrlila svjetovne pojedinosti svog života kako ih je pronašla i uzdigla ih Gospodinu u veličanstvenom činu žrtve. Njezina svetost govori o snazi ​​samog Evanđelja, koje nam govori da prihvatimo kraljevstvo Božje kao dijete i prigrlimo svoju slabost, nedostatnost i siromaštvo u oslobađajućoj poniznosti.

Ona je također svetica tamne noći, zaštitnica onih koji se osjećaju napuštenima od Boga u patnji, boli, depresiji ili osamljenosti. Njezin Mali put nije put duhovne naivnosti, već poštena borba sa silama očaja i zla koje opsjedaju svakoga od nas na našem putu prema kraljevstvu nebeskom. Ognjište njezine tuberkulozne smrti pokazuje nam kako ustrajati u vjeri u tim strašnim trenucima lišenim svake utjehe i svjetla. Njena pobjeda je i naša. Ako jednostavno ljubimo Boga u dužnostima i odnosima koji su pred nama, Krist će nas podići i staviti uz svoje srce.

Osobno sam mnogo puta iskusio snažnu učinkovitost zagovora svete Terezije, često na zapanjujuće i neočekivane načine. Njezino obećanje da će svoje nebo provesti čineći dobro na zemlji podsjeća nas da ljubav nikada nije besposlena, da je za svece pred Božjim prijestoljem vječnost vrijeme posla dok mole za nas i vode nas prema slavnom mjestu spasenja u kojem uživaju.

Molite se redovito svetoj Tereziji. Zamolite je u potrebama. Ona neće razočarati.