U današnjem društvo teško da nećemo zamijetiti ranjene ljude. Na ulici, u svojim obiteljima, ranjeni narodi, a možda i ne trebamo ići toliko daleko. Možda smo upravo mi ti koji smo ranjeni.

I te rane koje posjedujemo, što činimo s njima? Možda su nam postale toliko bliske pa pazimo na njih.

Pazimo jer su beskrajno osobne i nešto što zadire u samu intimu mene kao osobe. Nešto što je samo za moje oči. Što drugi ne smije vidjeti i za što ne smije saznati.

Zatim, rane uljepšavamo, potezom kista nanosimo bezbrojne slojeve šminke, a sve kako bismo izgledali savršeni.

Savršeni kao da nemamo niti jednu ranu.

(…)

Sveti Augustin u svome Pravilu govori o tome kako je potrebno da se rane duha izliječe. Jer u protivnom riskiramo da se rana proširi na srce.

Potrebno je učiniti napor u odbacivanju zlih pomisli. Bit će teško, ali nije nam nigdje rečeno da uzmemo cvijeće pa slijedimo Krista. Riječ nam je rekla:

Uzmi križ i idi za mnom.

Uzeti križ znači prihvatiti ranu koju imamo, izložiti je jedinom Liječniku naše duše, Isusu Kristu i dopustiti mu da napravi nužne rezove u našem životu.

Bit će bolno, ali ti rezovi su životvorni.

Kada rezovi budu napravljeni potrebno je ići dalje, ne dopustiti da rane ponovno prokrvare. Ne dopustiti da grijeh ponovno počne voditi svoju igru obmane nad nama. I ne dati da dođe do našeg srca.

Naše zdravlje neće biti posve narušeno ako se odmah na početku podvrgnemo kirurškim zahvatima Božje milosti.

Rane su bolne. Opterećuju nas, možda nitko ne zna za te naše rane. Vješto smo ih sakrili, ali nemojmo dopustiti da se tkivo upali.

Isus je liječnik, njegove nas rane iscjeljuju.

Pustimo Njemu da djeluje. Ne opirimo se Božjoj milosti. Tko zna, možda kad mu sve predamo, kad mu predamo sami sebe, možda ćemo tek tada osjetiti što znači biti potpuno Njegov, potpuno Kristov.

Potrebno je svoje rane, koliko god bilo teško, potrebno ih je otkriti. Priznati da smo ranjeni i da nam je potrebno iscjeljenje.

Ako budemo sakrivali svoje rane, riskiramo da bolest prijeđe na naše srce, riskiramo puno toga takvim postupkom.

Kakve god bile tvoje rane, koliko god bio bolno ranjen grijehom, potrebno je izložiti se Kristovom pogledu. I reći: ‘Da to sam ja, ranjen sam i bolestan‘. I zavapi Kristu:

Smiluj se meni grešniku!

Koje su to dvije vrste rana?

Prva opasnost je bila da svoje rane sakrijemo – da ih nikome ne pokažemo.

Druga opasnost je da svoje rane toliko naglasimo i da se s njima toliko zaokupimo kao da na ovom svijetu samo one postoje.

Opasan je to postupak, ali skloni smo takvo što učiniti.

Rane nas mogu toliko odrediti da se čini kao da više ništa nema smisla. Sve promatramo kroz svoje rane. Samo su one mjerodavne da prosude našu trenutnu situaciju. Potpuna paraliza. Samo ja i moje rane.

Nema više žalosti, nema više radosti, nema padova, nema uspjeha – sve je progutao bezdan grijeha.

Žalosno je to stanje. Svesti same sebe na ranu. One nemaju nikakvu cjelovitost. One su nijemi svjedoci privremene ili trajne djelomičnosti. Rane se hrane na onome što je nekoć bilo cjelovito. Kako je to lijepo rekao jedan norveški biskup Erik Varden:

Prikazati svijetu inačicu sebe, koja je projicirana kroz ranjenu razobličenost znači pokazati bezlično ‘sebe’, koje podriva, čak i uništava osobnost. To bi značilo predati se nutarnjoj, a potom i društvenoj podijeljenosti.

Svesti sebe na ranu i paralizirati se znači upravo to. Uništiti vlastitu osobnost. Postati bezličan. Kako je bolno izgubiti osobnost. Ono što ja jesam, zbog  rane kojoj sam sve podredio, postaje nešto nalik čovjeku.

Nešto što na vani izgleda kao čovjek, a zapravo je u sebi trulo.

Potrebno nam je vratiti se na trenutak kada Pilat izvodi našeg Gospodina pred narod i uzvikuje istinite riječi, nama svima dobro poznate:

Evo čovjeka!

Te riječi nam daju naslutiti nešto što je potrebno svima nama koji pokušavamo sve promatrati kroz svoje rane. U trenutku kada su te riječi izgovorene, Krist je poprilično izmučen. Bičevi su već napravili krvave brazde po njegovi leđima, trnje je već došlo do lubanje.

Krist je vezan, izranjen, rana na rani. A Pilat viče: Evo čovjeka. Krist pokazuje da unatoč svim ranama on ostaje čovjek. Njegove rane koje ima ne mogu izmijeniti to što on jest. Pokazuje se u svojoj cjelovitosti.

Izlaže se našemu pogledu kako bismo u njemu vidjeli na što smo pozvani.

Bog pokazuje čovjeku kakav čovjek treba biti. Ne skriva se poput Adama već dopušta da ga motrimo. A motreći da budemo sami iscijeljeni od svojih rana.

Problem rana je nešto veoma osobno. Nešto što potresa sam naš identitet. Plašimo ih se, ali im i dopuštamo da zagospodare naši životima. Kojeg li paradoksa!

Stoga je potrebno prije svega dopustiti Kristu da ozdravi naše rane, a isto tako prihvatiti stvarnost naših života.

Prihvatiti da smo ranjeni, ali ne smijemo se svesti na rane. Evo čovjeka –ranjeni Bog poziva grijehom ranjenog čovjeka da prepozna u Njemu istinskog čovjeka. Čovjeka koji grijehom nije ranjen. Samo je Krist takav čovjek, ali poziv sve nas na to.

Da se zaodjenemo njegovom milošću. „Evo čovjeka“ uvijek će biti poziv nama da se zagledamo u Krista. Da se zapitamo kakav je to čovjek Isus Krist?

Kakav bi ja to čovjek trebao biti?

Koje to periferije našeg srca još nisu čule Radosnu vijest Kristova uskrsnuća?

Emisiju u cijelosti možete poslušati u arhivi HKR-a.