Biti stranac nije jednostavno

Svatko od nas je to doživio na različit način. Naći se među tuđim ljudima, biti okružen nečim što nam je strano… Ne mora to biti u drugoj zemlji, među ne znam kojim narodom.

Može to biti i u nekoj maloj skupini, u našem mjestu, na poslu ili bilo kojem okruženju i situaciji kad se ne osjećamo prihvaćenima, kad ne osjećamo da smo s nekim na istoj valnoj dužini.

Neprihvaćenost / Foto: Canva

Boji se što treba reći, kako se ponašati. Pita se hoće li zbog svojih postupaka možda biti osuđen, a ono što mu u tom trenutku najviše treba jest blizina i prihvaćanje.

Iz tog razloga više volimo biti pored onih koje poznajemo, pored onih koji su nam bližnji. Od njih imamo očekivanja, oni nas razumiju i mi razumijemo njih. Ali ovdje se i nama javlja ono pitanje iz Evanđelja:

Tko je moj bližnji?

Je li to samo onaj s kojim sam krvno povezan? Onaj s kim sam razvio prijateljstvo, susjed? Odgovor je, ustvari, sasvim jednostavan i vjerojatno ga se sjećamo s vjeronauka: moj bližnji je svaki onaj kojem je potrebna moja pomoć. I upravo tu vidimo da se situacija preokreće.

Bližnji / Foto: Canva

Bližnji nije samo onaj od kojega ja imam koristi, onaj od kojeg se mogu nadati pomoći i podršci, nego onaj koji ima potrebu za mnom, onaj za kojeg trebam nešto učiniti, dati.

Nekad je to vrijeme koje ću provesti s onim koji nema nikoga za društvo, nekad je to siromah kojeg ću nahraniti i obući, nekad onaj koji tuguje, a ja ću ga utješiti. Moj bližnji je onaj kojem trebam posvjedočiti svoju ljubav. Ne samo riječima i molitvom, nego konkretnim djelom.

Biti bližnji nije moguće ako ne ljubimo.

Foto: Canva

Pitanje ljubavi prema bližnjemu ne može se odvojiti od ljubavi prema Bogu.

Kako nam veli evanđelje, Boga moramo ljubiti svim svojim silama i sposobnostima, svime onime što jesmo i imamo. Ljubav prema Bogu je temeljna i prvotna. Ona je osnova.

A onda se u nastavku spominje kako treba ljubiti svoga bližnjega i odgovor je prilično zanimljiv. Ne kaže se kao Boga, niti spominje neke detaljne upute, već samo:

Ljubi bližnjega kao sebe samoga.

I možda se upravo u tome krije razlog nedostatka ljubavi među nama ljudima. Zapitajmo se, svako ponaosob, koliko stvarno volimo i ljubimo sebe.

Imam li uopće hrabrosti sam pred sobom i Bogom priznati da volim samoga sebe. Ne umišljeno ni oholo, nego ponizno. Svatko od nas je prekrasno Božje stvorenje, stvoreno na Njegovu sliku. Ljubim li tu Božju sliku u sebi? Ljubim li se i sa svojim nesavršenostima i slabostima?

Ljubiti sebe, znači prihvatiti se istovremeno kao dragocjeno i grešno biće

Kad sebe prihvatim onakvim kakav jesam, imat ću više razumijevanja i ljubavi za svaku drugu osobu.

Ako ja ne prihvaćam sebe, ako stalno bježim od nečega u svojoj nutrini, ako sam frustriran svojim izgledom, položajem u društvu ili bilo čime, meni nedostaje ljubavi prema samome sebi. Tada je prazan zdenac moga srca i ne mogu zagrabiti u njega kako bih svojom dobrotom i ljubavlju napojio bližnje koji su potrebni moje pomoći.

Zato, braćo i sestre, znajmo ljubiti sebe kako bismo mogli ljubiti bližnje.

Prijateljstvo / Foto: Pexels

Nemojmo biti previše strogi sami prema sebi. Onaj koji na ispravan način voli Boga i sebe, sigurno će djelotvornom kršćanskom ljubavlju biti bližnji svakom čovjeku, ne gledajući nikakve razlike, jer kakva nam koristi i kakva nam plaća ako smo dobri samo prema onima koji nam mogu uzvratiti jednako, a možda čak i više od onoga što smo mi njima pružili.

Primjer kršćanske ljubavi koja ne gleda tko je tko, ne prebrojava krvna zrnca kako bi odredila narodnost i vjeroispovijest, donosi nam Isus u današnjoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu.

Jedan čovjek nalazio se uz put

Opljačkali su ga, ranili, skinuli i ostavili u takvu stanju. Prepušten je na milosti i nemilost prolaznika. I onda najprije dolazi židovski svećenik i levit.

Ranjenik je vjerojatno počeo zahvaljivati Bogu što su naišli baš oni, Bogu posvećeni ljudi.

I dok je još unaprijed zahvaljivao, brzo se razočarao jer ga obojica jednostavno zaobilaze, kao da ne vide pred sobom jadnog čovjeka.

Ruke / Foto: Canva

Prema propisima kojih su se oni morali pridržavati, postali bi nečisti ako bi pristupili tom ranjeniku. Otuda tolika njihova ravnodušnost.

Zakon i religiozne odredbe stavili su iznad čovjeka, a to je opasno.

Toga se i svatko od nas treba čuvati, da se ne bi dogodilo da izigravamo velike vjernike koji slijede svaki potez državnog i crkvenog zakona, a budemo šuplji i bez osjećaja za bližnje.

Ti židovski vjernici od kojih se očekivala pomoć samo su produžili svojim putem, a unesrećenom čovjeku pomogao je jedan stranac, Samarijanac.

Pomoć bližnjemu / Foto: Canva

Pomogao je onaj od kojega se to nije očekivalo niti se itko tome nadao.

Braćo i sestre, mi smo katolici, Kristovi vjernici. Od nas se očekuje da primjećujemo bližnje, da im pomažemo i izlazimo ususret. Činimo to, jer na taj način svjedočimo svoju ljubav prema Bogu, samima sebi i svima bližnjima koji su na našem životnom putu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.