Evanđelje

Danas čitamo vrlo dobro poznati dio Evanđelja po svetom Luki – prispodobu o dobrom Samaritancu. Fascinantno je gledati tijek ove rasprave. Započinje pristupom “Zakonoznanca”, čovjeka koji je bio stručnjak u tumačenju pojedinosti Mojsijevog zakona. Htio je iskušati Isusa. Zašto? Ne znamo puno o tom čovjeku, ali barem znamo da njegovo pitanje nije tražilo odgovor koliko ishod, iako ono zvuči vrlo plemenito: “Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Do tog vremena u svom javnom djelovanju, Isus je izazvao ogromnu buku. Čak je i Herod pitao: “Tko je to?” (vidi Lk 9,7-9) Možda je učenjak bio sumnjičav i mislio da je Isus šarlatan koji je privlačio velike gomile ljudi zbog svojeg velikog ega. Možemo pretpostaviti da njegovo pitanje ima neki element neprijateljstva u sebi, jer je Isus na njega odgovorio postavljajući drugo pitanje. Njegov česti odgovor na zamku (vidi Mt 22,15-22): “Što je zapisano u Zakonu? Kako to čitate?” Isusov kviz sada se pretvara u kviz učenjaka. On dobro odgovara – ljubi Boga sa svime što jesi i bližnjega svoga kao samoga sebe. Isus je zadovoljan odgovorom. Takav način života doista je ključ vječnog života, piše Gayle Somers s Catholic Exchange.

“Ali budući da se želio opravdati, reče Isusu: ‘A tko je moj bližnji?’” Ovim dodatnim pitanjem saznajemo mnogo više o učenjaku. Zašto je imao potrebu “opravdati se”? Što to znači? To bi moglo značiti da je učenjak bio frustriran jer njegov test nije dao željeni ishod. Je li prvo pitanje postavio iz želje da razotkrije Isusa u nekoj vrsti kršenja Zakona? Je li imao sumnje da bi putujući propovjednik s tako velikim brojem sljedbenika običnih ljudi mogao biti kvalificiran za učitelja u Izraelu? Budući da Isus zapravo nije odgovorio na prvo pitanje, nije bilo načina da mu se prigovori. To nije bio učenjakov željeni ishod, pa je nastavio. Je li mislio da će Isus toliko proširiti značenje riječi “bližnji” da bi se neizbježno zapleo u mnoga pravila koja su strogo regulirala odnos koji su Židovi smjeli imati s ljudima unutar i izvan svoje zajednice? Ako bi učenjak razotkrio Isusa u pogrešci, njegovo bi ispitivanje (i samopravednost) bilo “opravdano”.

Da bi odgovorio na ovo pitanje, Isus je ispričao prispodobu. Moglo bi nam pomoći da znamo priču iz Starog zavjeta o tome kako su neki Samaritanci, koje su Židovi mrzili kao strance i kvaritelje prave vjere, jednom (stotinama godina ranije) pokazali veliku milost ljudima iz Judeje zarobljenim u bitci. Vojnici su htjeli učiniti sve preživjele porobiti, ali nekoliko samaritanskih “prinčeva” protestiralo je protiv ove brutalnosti. U svojoj dobroti, oni su “pomogli” zarobljenicima, stavili ih na svoje “magarce” i mirno ih odveli u “Jerihon” (vidi 2. Ljet 28,8-15). Je li se Isus oslanjao na ovaj povijesni događaj kako bi podučavao o značenju “bližnjeg”? Primijetite da su dva čovjeka koji su “prošli sa suprotne strane” bili čuvari Hrama i dio vjerske elite u Jeruzalemu (“svećenik” i “levit”). Samarijanac je, s druge strane, učinio sve što je mogao da pomogne palom čovjeku. Čak je i naš učenjak morao priznati da je bio pravi susjed žrtvi razbojnika.

Koliko je daleko ova razmjena stigla od mjesta gdje je započela! Rasprava se pomaknula s rasprave o tome tko ispunjava uvjete da bude tretiran kao susjed na raspravu o tome kako se dobar susjed ponaša prema drugima. Voljeti bližnjega nije stvar pokušaja da shvatimo tko je on. Umjesto toga, radi se o tome da znamo da kad god vidimo nekoga u potrebi, on je naš bližnji i trebamo mu odgovoriti kao Samaritanac: “Idi i čini tako.”

Gospodine Isuse, naš svijet je tako pun odvojenosti i nejedinstva. Teško je zamisliti kako se sve to može ponovno sastaviti. Ali ljubav prema bližnjemu danas je dobar početak.

Osim uputa koje nam ova prispodoba daje o ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi, ona je također prekrasna metafora o tome kako je Isus, “stranac” s neba došao spasiti nas nakon Mojsijeva zakona (koga predstavljaju svećenik i levit). Čovjeku je, nakon što je Sotona prevario Adama u vrtu i ostavio ga da umre, bilo potrebno nadnaravno ozdravljenje kako bi se držao Božjeg zakona, što je upravo ono što je otkrila duga povijest Izraela. Isus dolazi kao milosrdni Samaritanac, svojim pomazanjem Duha Svetoga i vinom svoje prisutnosti u Euharistiji, da nas odvede u svratište Crkve u novi život. On, poput Samaritanca, plaća naš dug i obećava da će nam se vratiti. (Lk 10,25-37)

Gospodine Isuse, molim te pomozi mi da imam otvorene oči i srce svakom bližnjemu koji treba moju ljubav.

Prvo čitanje

Kako je Mojsije bio blizu smrti, poticao je izraelski narod da drži savez koji je Bog sklopio s njima, ljubeći ga “svim srcem i svom dušom”. On im dalje govori da, suprotno mišljenju proučavatelja Evanđelja da su definicije i pojašnjenja neophodni prije nego što ljudi mogu vršiti volju Božju, “zapovijed koju vam danas nalažem nije previše tajanstvena i daleka za vas.” Isus to vrlo jasno pokazuje u našem čitanju evanđelja. Kad je učenjak želio više detalja o tome što vodi u vječni život, Isus mu je jednostavno ispričao priču u kojoj svatko (uključujući sumnjičavog učenjaka) može prepoznati bližnjega punog ljubavi, suosjećanja.

Naš problem gotovo nikad nije u tome što znamo što učiniti; ne, kao što je Mojsije rekao, “to je nešto vrlo blizu vas, već u vašim ustima i u vašim srcima.” Naš problem je u tome što nam se ne sviđa ono što je Mojsije rekao sljedeće: “Ti to samo moraš izvršiti.” (Pnz 30,10-14)

Nebeski Oče, ističem se u smišljanju isprika kako bih izbjegao učiniti ono što znam da je ispravno i dobro. Molim te oprosti mi.

Drugo čitanje

Sveti Pavao, u onome što piše o Isusu kao “slici nevidljivog Boga”, baca malo svjetla na to zašto ga je drugo pitanje učenjaka u našem evanđelju odvelo u smjeru daleko od vječnog života. Želio je znati tko je uvršten na popis susjeda koje treba voljeti, što znači i tko bi mogao biti izostavljen. Ipak, ovdje sveti Pavao opisuje dinamiku Božje ljubavi koja uvijek, uvijek nastoji ujediniti, čak i neprijatelje (kao što je to bilo u prispodobi). Isus je u svom tijelu došao “sve pomiriti”, jer je “sve stvoreno kroz njega i za njega”. Kada o tome razmišljamo, naši umovi počinju doticati istinski tajanstvene nebeske istine. Neki su sugerirali da u otajstvu euharistije imamo prvi predujam, takoreći, da su nekako, na neki način sve stvari – čak i materijalne stvari poput kruha i vina – stvarno pomirene, postale jedno s Njim. (Kol 1,15-20)