Tony de Mello, poznati psiholog i svećenik znao je isticati da mu na razgovore dolaze ljudi koji ne žele doći do rješenja problema, već samo do neke vrste olakšanja. Zašto? Razlog je vrlo jednostavan – jer nema potrebe za izlaskom iz comfort zone. Nekima je zaista jednostavnije životariti nego živjeti. Nekima je jednostavnije okrivljivati druge, nego se trgnuti iz vlatitog crnila i uhvatiti se u koštac sa sobom.

Viktor Frankl, poznati psihijatar i psihotereapeut imao je prilično efikasne metode liječenja. Kada bi mu na razogovr došli ljudi koji pate od depresije i manjka želje za životom, postavio bi im jednostavno, ali provokativno pitanje – Zašto se niste ubili? Osoba bi odgovarajući na ovo pitanje sama shvatila što je to što je drži na životu, odnosno – zbog čega želi živjeti, a ne životariti.

Nije patnja koju proživljavamo besmislena, već je besmisleno ne osmišljavati to što proživljavamo, tj. ono sa čime se trenutno mučimo. Ne znaš kuda sa sobom? Ne znaš što napraviti? Zašto nešto uopće napraviti? Ne želim banalizirati tvoj problem, ali želim ti posvijestiti da to, kroz što prolaziš, što god bilo, može biti tvoja polazišna točka, a može biti i mjesto na kojem ćeš se utaboriti, baš kao što je i priča s Babilonskom kulom.

A onda, naše “ne-izlaženje” iz teških stanja odražava i našu malovjernost. Nije li zapisano u Knjizi o Jošui – Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj. Ili, zaboravio si što piše u Psalmu 23?

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

A što ako se, dragi čitatelju zamisliš na smrtnoj postelji? Što je ono za čime bi žalio? Što je ono što si htio napraviti, a nisi? Vrijeme prolazi.