Vjernicima okupljenima u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, 5. veljače na četvrtu srijedu Velike pobožnosti sv. Josipu, sakristanka u župi Svete Barbare u Gornjem Vrapču Ana Šarić, posvjedočila je o izbavljenju iz smrtne opasnosti brata Alojza po zagovoru sv. Josipa, a uz molitvu mons. Marijana Radanovića.

Svjedočanstvo o ozdravljenju i snazi molitve

„Promatrajući ovo misno slavlje u prepunom Josipovu svetištu nekako si zamišljam da je i mons. Marijan Radanović zadovoljan vidjevši nas ovako okupljene u zajedničkoj molitvi sa svetim Josipom“, započela je svoje svjedočanstvo.

Pomislih tada da bi bilo dobro potražiti to Josipovo svetište i u njemu se pomolit za bratovo zdravlje.

Mons. Marijana Radanovića upoznala je još 2011. godine. U to vrijeme njezin brat Alojz imao je veliku nezgodu zbog koje je završio u bolnici u Rijeci. Prilikom pada napukla mu je lubanja, imao je oštećenje mozga te je bio u životnoj opasnosti. Posjećujući ga tih dana često je bila na relaciji Zagreb – Rijeka.

„Vozeći se jednom tako iz Zagreba prema Rijeci i moleći za bratovo ozdravljenje, a baš je tada bio u veoma teškoj situaciji i prijetila mu je smrt, negdje sam uočila natpis: Svetište svetog Josipa. Pomislih tada da bi bilo dobro potražiti to Josipovo svetište i u njemu se pomolit za bratovo zdravlje. Uspjela sam naći Josipovo svetište“, ispričala je.

Tada taj svećenik, koji očito nije bio voštana figura, odgovori: Uvijeke! Izvolite?

Nakon što su posjetili bolesnog brata u riječkoj bolnici, zajedno s drugim bratom i sestrom stigla je u svetište te ušla u župnu kuću.

„Ugledala sam neku figuricu onako s desne strane ulaza kako sjedi pored malog stolića. Pomislila sam da je to voštana figura svećenika koji mirno i spokojno drži krunicu u ruci i sjedi. Uvjerena da se radio o voštanoj figuri, a u želji da se susretnem sa svećenikom ili nekom osobom povičem: Hvaljen Isus i Marija očekujući da će mi se netko javiti. Tada taj svećenik, koji očito nije bio voštana figura odgovori: Uvijeke! Izvolite?“

Taj susret vjerojatno nikad neću zaboraviti.

Za nju su blagost i pogled tog svećenika bili sveti: „To blago lice mons. Marijana mi je prvo upalo u oči, zatim istrošena svećenička reverenda. Taj susret vjerojatno nikad neću zaboraviti. Kazala sam mu kako sam došla te bi se htjela pomoliti svetom Josipu za ozdravljenje brata Alojza. Htjela bih se pomoliti u Josipovu svetištu, jer sam čula da Josip uvijek pomaže. Taj svećenik, svetačkog izgleda mirno mi je odgovorio da može, dodavši kako će uskoro početi pobožnost.“

Ispričala je mons. Marijanu svoje poteškoće i teško stanje svoga brata, na što je on odgovorio: „Dobro, ići ćemo mi sada zajedno do crkve, znate ja sam vam malo stariji, malo slabije vidim i više ne mogu svakodnevno moliti brevijar zato prebirem zrnca krunice svaki dan. Možemo poći zajedno ako ćete me otpratiti do svetišta, tada ćemo zajedno moliti za zdravlje vašeg brata.“

Tada ćemo zajedno moliti za zdravlje vašeg brata.

Krenuli su iz župnog ureda prema crkvi, a u tom trenutku još nije znala da je to Nacionalno svetište svetog Josipa. „Sjećam se da je imao štap u jednoj ruci, a s druge strane sam bila ja. Njegovi koraci su bili toliko kratki, toliko usporeni, tako da smo dulje vrijeme zajedno hodali od župne kuće do crkve odnosno svetišta“, rekla je Šarić

Sestra i brat koji su to sa strane promatrali kasnije su joj rekli da je uz tog svećenika izgledala kao da je u „sedmom nebu“ i pitali što se s njom dogodilo. „I osjećala sam to neko posebno raspoloženje, uz čovjeka krhka tijela, ali snažnog duha koji je ulijevao neku posebnu sigurnost i snagu. To oduševljenje monsinjorom Marijanom i dan danas snažno živi u meni.“

To oduševljenje monsinjorom Marijanom i dan danas snažno živi u meni.

„Kad smo došli u crkvu zajedno smo se pomolili. Uvjerena sam da je uz mene, svetog Josipa za zdravlje mog brata, molio i monsinjor Marijan Radanović, na što sam mu neizmjerno zahvalna. Molitva je bila uspješna. Moj brat Alojz je živ i zdrav. Prošle je godine proslavio sedamdeset i treći rođendan. Od tada pa do danas svako jutro molim za zagovor monsinjora Marijana Radanovića.“

Molitva je bila uspješna. Moj brat Alojz je živ i zdrav.

Prije deset godina pokrenula je hodočašće, pješice, od Zagreba do Karlovca svetom Josipu odnosno od župne crkve svete Barbara u Gornjem Vrapču do Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Na prvom hodočašću bilo ih je devet hodočasnika – pješaka. U jednom „komadu“ propješačili su više od 60 kilometara, uz manje pauze.

„Tako smo hodali dva puta godišnje do svjetske pandemije. Bilo je to dosta zahtjevno hodočašće. Netko se tada prisjetio, kako bi bilo bolje autobusima doći do Krašića, te onda iz Krašića od bl. Stepinca pješačiti do svetog Josipa u Karlovac. Krenusmo. Svake je godine broj hodočasnika rastao. Tako za ovogodišnje hodočašće u 15. ožujka već imamo prijavljeno preko četiristo hodočasnika pješaka.“

foto: NACIONALNO SVETIŠTE SVETOG JOSIPA KARLOVAC

Prije deset godina pokrenula je hodočašće, pješice, od Zagreba do Karlovca svetom Josipu.

Te subote 15. ožujka okupit će se u Krašiću u 6:45 i krenuti prema Karlovcu gdje planiraju doći nešto prije 17 sati. „Poput svih hodočasnika putem molim križni put i druge molitve. Volonteri i redari koji sa mnom organiziraju navedeno hodočašće zaključili su da više ne primamo prijave radi organizacije, ali znam da bi još mnogi htjeli sudjelovati u ovom hodočašću. Dakle od onih početnih 9 danas smo došli do 500 hodočasnika.“

Hvala dragom Bogu za ovo svetište, sv. Josipu i zagovoru, ja ću u svojoj vjerničkoj slobodi kazati Sluge Božjeg mons. Marijana Radanovića.

„Još jedanput hvala dragom Bogu za ovo svetište, svetom Josipu i zagovoru, ja ću u svojoj vjerničkoj slobodi kazati Sluge Božjeg mons. Marijana Radanovića. I da sve hodočasnike koje iz Zagreba dovedem do svetog Josipa u ovo drago svetište u jednom trenutku ih odvedem i do posljednjem zemnog počivališta Marijana Radanovića gdje se zajedno pomolimo, za njegov zagovor i za pokoj njegove svećeničke duše“, zaključila je svoje svjedočanstvo Ana Šarić.