Od svih ogromnih misterija naše vjere, u svojoj stvarnosti ne postoji ništa čudesnije od Utjelovljenja. To što bi se Bog udostojio pretpostaviti ljudsko tijelo je zapanjujuća činjenica, a tisuću različitih hereza je pokušalo posumnjati ili zanijekati. Ne klanjamo se pred bilo kojom drugom stvarnošću, piše Guzman s Catholic Gentleman.

Iza teološki vrtoglave stvarnosti temelja čitavog Bića koji preuzima ljudsku prirodu, postoji još zapanjujuća činjenica – da on nije postao samo čovjek, već beba. Jer u istini, vječni Logos je sasvim lako mogao preuzeti tijelo moćnog čovjeka, čak i najmoćnijeg čovjeka. Mogao je doći u fizičkom sjaju, potpuno odrastao i strašan za promatranje, sa svim atributima koje inače povezujemo s ljepotom i fizičkom snagom. Ali nije.

Ne, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, spustio se u krhku bespomoćnost embrija u utrobi svoje majke. Krhkiji i opasniji ulazak u svijet teško se može zamisliti. Kao što kaže drevni himan, Te Deum, on se “nije gnušao nad Djevičinom utrobom”. Prigrlio je slabost najmanjeg bića, jedine stanice od koje svi počinjemo.

I ako smijem tako reći, upravo je slabost Boga koji je postao tijelom središnja činjenica Božića. Jer postoji smisao u kojem Bog ne uživa u moći kako je mi shvaćamo, nego uživa u brkanju naših ideja o snazi ​​sa svojom dubokom slabošću. Takva je prividna ludost ljubavi koja pobjeđuje mudrost svijeta.

Bog jaslica je Bog koji se prazni od svoje slave i moći. Ne zanima ga dominirati nad svojim stvorenjima i ponižavati ih u prašinu kako bi pokazao svoj strahoviti suverenitet.

Doista postoje neki kršćani koji ustuknu pri pomisli da Bog postaje slab. Njihovo poimanje Boga je striktno moć, suverenitet i moć. U glavama takvih kršćana, svaka ljudska slabost koju je Krist pokazao bila je vrlo bliska glumi ili pantomimi. To nije bila prava slabost ili bespomoćnost, jer njihov Bog nikada nije mogao predati svoju vlast nad svakim atomom svemira ni u jednom trenutku. Nikada se nije mogao istinski žrtvovati bespomoćnosti ili ovisnosti o svojim stvorenjima.

Za kršćane koji slijede Krista, gramzivost za kontrolom i samoopredjeljenje potpuno je u suprotnosti s duhom Onoga za koga tvrdimo da mu služimo.

Ipak, takav Bog isključive moći je izobličenje, karikatura. Bog jaslica je Bog koji se prazni. Ne zanima ga dominirati nad svojim stvorenjima i ponižavati ih u prašinu kako bi pokazao svoj strahoviti suverenitet. Riječi poput moći nemaju značenje za onoga tko je izvan svih takvih kategorija. Umjesto toga, on se svlači, prazni i odbacuje svako pretvaranje snage. Ponižava se u utrci do najnižeg mjesta. Da se mogao roditi u prezirnijim okolnostima, učinio bi to. On se otkriva kao Bog kenoze, ljubavi koja polaže svoj život. On je Bog koji otkriva svoju snagu u krhkoj ovisnosti djeteta.

Živimo u svijetu koji slavi uspjeh i snagu. Želimo svoja prava. Želimo moć i privilegije. Uzmičemo od siromaštva i slabosti i gubitka kontrole koji to donosi. Ali za kršćane koji slijede Krista, takvo hvatanje za kontrolu i samoopredjeljenje potpuno je u suprotnosti s duhom Onoga za koga tvrdimo da mu služimo. Ako postoji ikakva pouka koju uči betlehemska konjušnica, to je da ljubav sama sebe liši onoga što bi s pravom mogla tvrditi. Duhovna djetinjast o kojoj sveci govore je pad u ovisnost. To je poniženje i poprima oblik sluge.

Iako rođen kao djetešce u betlehemskoj štalici, njegova poniznost nije nestala ni kada izrastao u čovjeka i koračao ovim svijetom.

Isto dojenče u betlehemskoj štalici izraslo je u čovjeka, ali njegova poniznost nikada nije nestala. Mesija je bio zakoniti nasljednik Davidova prijestolja i njegovi su učenici to znali. Proveli su tri godine boreći se oko toga tko će imati najviše mjesto u Mesijanskom kraljevstvu. Moć i prestiž bili su njihova potraga i cilj. Ipak, u noći u kojoj je izdan, njihov se Gospodar doslovno skinuo pred njima u radikalnoj poniznosti i oprao im noge. Učenici su bili zbunjeni, čak i uvrijeđeni, a mogli bismo biti i mi ako bismo razmislili o pravom značaju ovog čina.

Bog kolijevke je doista vječni Logos koji svojom snagom sve podupire. Onaj pred kojim šestokrilni anđeli pokrivaju svoja lica. Ali on je također taj koji je ostavio svoju slavu zbog ljubavi prema nama. On je onaj koji je bio prezren i odbačen od ljudi, i koji nije imao gdje glavu prignuti. On je Bog koji zbunjuje sve naše paradigme moći, koji se ispraznio i uzeo obličje sluge, onog za koga su anđeli rekli: „Ovo će vam biti znak: naći ćete dijete umotano u jaslama i gdje leži u jaslama.”