Posljednja dva desetljeća sam oko dvije trećine korizmi bila trudna ili sam dojila. Drugim riječima, bila sam slobodna od obveze posta. No kako sam sad u kasnim 40-ima, prilično sam sigurna da se više neću moći time opravdavati. Zato sam se prošle korizme morala suočiti s činjenicom da sam jako loša u postu.

Moj uobičajeni post bio je da ujutro pojedem pola muffina, ručam malu salatu od jaja i večeram tjesteninu sa sirom uz malo voća i kruha. Uzimala sam mnogo tekućine, ali svejedno me boljela glava, bila sam umorna i stalno sam razmišljala kako želim jesti. Sve je to bilo popraćeno krivnjom zbog toga kako sam slaba, ne mogu preskočiti obrok ili samo dio obroka, a da ne budem nervozna i iscrpljena, piše za Crisis Magazine Suzan Sammons.

Pa kako onda to ljude dovodi bliže Bogu? Kao katolkinja, znala sam da je post bitan dio života u Kristu, ali sve o čemu sam tada razmišljala bila je hrana i to kako se grozno osjećam.

Nedugo nakon svog neuspješnog posta u korizmi prošle godine počela sam čitati o povremenom postu (intermittent fasting, IF) kao medicinskom protokolu, najviše u radovima dr. Jasona Funga. On je kanadski nefrolog koji najčešće radi s dijabetičarima čiji je dijabetes otporan na inzulin. Osmislio je metodu jedenja fokusiranu na hormonalne uzroke pretilosti i dijabetesa te njihove popratne tegobe.  Jednostavno je. Povremeno nemojte jesti, postite. Preskočite doručak i ne jedite poslije večere. Odredite sebi vrijeme kad ćete jesti. Na primjer, ja inače jedem samo između 13:30 i 18 sati.

Sad sam mnogo sretnija što Bogu mogu dati dobar dar žrtvovanja stvari poput jedenja kad god želim i jedenja stvari koje nisu dobre za mene, a ne dar mog nekadašnjeg posta, dan živčanosti i lošeg osjećanja.

Neću nabrajati sve zdravstvene dobrobiti što se vide iz studijâ i osobnih svjedočanstava, ali voljela bih s vama podijeliti što me je ta metoda naučila o gladi, jer mislim da ta informacija može nama katolicima pomoći dobro postiti. Post bi trebao biti žrtva, i on jest žrtva, no duhovne dobrobiti dobrog posta veće su od dobrobiti lošega posta. Loše postiti znači da ćemo vrlo vjerojatno postiti rjeđe. Sad mogu dobro postiti (postim češće, i post mi je duhovno korisniji) jer sam konačno razumjela glad, a to možete i vi uz par korisnih savjeta.

Glad je u vašoj glavi, a ne u želucu

Prema dr. Fungu i drugima, glad je uvjetovani odgovor, a ne posljedica praznog želuca. Želudac vam je usred noći prazan, ali ako ustanete jer bebi nešto treba, zar morate pojesti sendvič? Većina nas zna za Pavlovljeve pse. Oni su počeli čovjeka u bijeloj kuti i zvono kojim je zvonio povezivati s hranom. Uskoro, kad god bi primijetili te podražaje, postali bi gladni (to se mjerilo količinom sline). Nisu bili gladni zbog praznog želuca, nego zbog zvona.

Naše „zvono” su vremena kroz dan kada smo navikli jesti, mjesta na kojima smo navikli jesti (ako u kinu uvijek jedete kokice, bit ćete gladni čim sjednete), prizor ili miris hrane, a možda i drugi podražaji.

Uvjetovani odgovor možete prekinuti

Da je Pavlov htio prekinuti uvjetovani odgovor, mogao je to lako učiniti. Jednostavno jednog dana ne zvoniti i neka hranu donose djevojčice u plavim haljinama. Sutradan udarati u bubanj i hranu poslati na pokretnoj traci. Mislim da shvaćate. Jeste li gladni svakog dana u 7 ujutro jer vam je želudac prazan? Niste, nego zato što ste navikli jesti u 7 ujutro svakoga dana. Prekinite taj uvjetovani odgovor tako što tada nećete jesti. Jedite samo za stolom, tako da ne ogladnite svaki put kad sjednete u auto, čitate knjigu ili gledate film.

Zaokupite se nečim za vrijeme vašeg uvjetovanog odgovora. Uvijek mogu naći nešto od sitnih kućanskih poslova da time zabavim ruke kad postim, a osjećam glad.

Glad je privremena i dolazi u valovima

Naučiti ovo za mene bila je velika stvar, kao i naučiti načine kako izdržati kad val naiđe. Da, napadi gladi su stvarni, no kako ste vjerojatno primijetili, oni se događaju u prigodama kad ne smijete jesti na primjer za vrijeme mise ili prije medicinskog postupka. Kad nemate vremena jesti oni nestanu.

Pokušajte sljedeće trikove da izdržite post: tijekom dana pijte kavu ili čaj bez ikakvih zaslađivača, ili čašu hladne vode s malo soli (protiv dehidracije).

Ono što jedete utječe na to kako se osjećate dok postite

Znali ste da ću to spomenuti: tirada protiv ugljikohidrata. Redovito konzumiranje ugljikohidrata post čini mnogo težim. Zašto me je moj nekadašnji korizmeni post dovodio do očaja, a sad mogu jesti u razdoblju od samo četiri i pol sata dnevno, jesti manje i osjećati se odlično? Jer je ono što sad jedem bogato zdravim masnoćama, umjereno bogato bjelančevinama, s malo ugljikohidrata. Prije su mi ugljikohidrati koje sam jela podizali razinu šećera u krvi, a pad razine šećera uzrokovao bi prirodnu hormonalnu reakciju zbog koje bih imala osjećaj da moram jesti. Iako sam sad većinu dana zahvalna kad u 13:30 mogu sjesti i dobro pojesti, ne osjećam se izgladnjelom, jer mi tijelo nije moralo cijeli dan podnositi posljedice unosa ugljikohidrata. A kad imam posla ili mi je tako zgodnije, otkrila sam da nije teško odgoditi jedenje do 15 sati ili kasnije. Tako je zahvaljujući tome što sam prekinula uvjetovani odgovor, ali i zbog toga što jedem.

Kad se post provodi kako treba, on može prekinuti vaše pretjerano oslanjanje na hranu.

Sad bolje shvaćam duhovne velikane koji su cijeloga života postili, poput svetog Augustina Pustinjaka. Ne kažem da mu nije bilo teško, ali mislim da se nije osjećao loše kao ja nekada. Mislim da se osjećao slobodnim, slično tome kako se ja osjećam sada. Kad se post provodi kako treba, on može prekinuti vaše pretjerano oslanjanje na hranu. Za nekoga poput mene, koja sam se bojala ne doručkovati, doista je oslobađajuće znati da ne moram jesti.

Počela sam postiti radi zdravlja, ali brzo sam shvatila da dobrobiti posta nisu samo tjelesne. Imam više vremena moliti i služiti drugima, svjesnija sam onih što gladuju i imam više sredstava kojima mogu pomoći potrebitima. Um mi je jasniji i imam više energije koju mogu usmjeriti u molitvu i svoj poziv te sam zdravija. Više me gotovo i ne muči kronična glavobolja, a uspjela sam i smršaviti devet kilograma u šest mjeseci što je 13 posto moje nekadašnje težine.

Ponekad je teško i ponekad ne uspijem, no sad sam mnogo sretnija što Bogu mogu dati dobar dar žrtvovanja stvari poput jedenja kad god želim i jedenja stvari koje nisu dobre za mene, a ne dar mog nekadašnjeg posta, dan živčanosti i lošeg osjećanja.

Moj posljednji savjet: počnite malim korakom, ali počnite sada!