Ne samo da možemo oblikovati svoju sadašnjost i budućnost, nego imamo i vlast nad svojom prošlošću. Kada ju sagledavamo u svjetlu Duha Svetoga, tj. kada je pogledamo Božjim očima, ona biva nanovo stvorena. Tada se obistinjuje ono što molimo u Psalmu: “Obraduj nas za dane kad si nas šibao, za ljeta kad smo stradali.” Tako zapravo dobivamo posve novu prošlost.

Najsvjetliji trenutak u toj preobrazbi naše prošlosti jest naravno – euharistija. Mislimo li ozbiljno kad molimo: “Samo reci riječ i ozdravit će duša moja?” Krist dolazi kako bi nam izliječio sve naše rane te svu našu bol pretvorio u radost. Dajemo li mu priliku da nas izliječi? Pokazujemo li mu svoje rane?

U molitvi “Dušo Kristova”, molimo Boga da nas sakrije u svoje rane. Što smo više u dodiru s tim ranama, tim više naše rane zacjeljuju. Upravo nam u euharistiji Gospodin dolazi ranjen i žrtvovan. Tada je pravi trenutak da molimo: Isuse, iscijeli naše rane. Isusov zahvat liječenja ne odgovara tvom očekivanju, on više nalikuje na proces. To liječenje seže unatrag u prošlost, a sama rana koja je bila uzrok tolikom trpljenju postaje blagoslov. Isto vrijedi i za svu onu gorčinu koja proizlazi iz tih rana.

Promisli, kada Izraelci nisu mogli piti vodu u Mari zbog njene gorčine, Mojsije zazva Gospodina: “I Jahve mu pokaže neko drvo. Baci Mojsije to drvo u vodu i voda postane slatka.” Drvo koje ćemo baciti u vodu jest riječ “Amen” – dobro je tako kako jest; a bilo je dobro već i tada zato što si ti Bože – bio tu.

Da, Bog je bio tu. To je ono prvo i najvažnije što nas biblijski tekstovi žele naučiti: Bog je prisutan u svemu što se događa. U Bibliji smo u društvu s prvim uzrokom, a ne s drugim. Najdramatičniji događaj u Josipovom životu – iskustvo da su ga braća prodala postao je najveća Božja milost.

A ti? Hoćeš li se otvoriti novom pogledu? Promisli. Bog je uvijek bio tu.