Mislim da je duhovnost, odnosno življenje odnosa s Bogom vrlo konkretna stvar koja se ne bi trebala svoditi isključivo na nabrajanje pustih želja uz poneku molitvu upućenu za drugog u potrebi.

Čovjek je slika Božja. Ima slobodnu volju i ne može funkcionirati bez odnosa. Čovjek zapravo, kao i Bog, jest odnos. Usmjeren je na drugoga i ne može živjeti sam za sebe. Ako i živi samo za sebe, osjeća da ne živi radostan i ispunjen život i da mu nešto nedostaje.

Teško je izaći iz svoje ‘comfort zone’, iz svijeta u kojem mislim da ne trebam ništa mijenjati, iz svijeta u kojem sam Božju ljubav shvatio kao osjećaj s 2-3 leptirića, nekoliko cvjetića, šumskom vilom i naravno, sebe kao žrtvom velike životne nepravde…

Onda, na tom tragu, odnos s Bogom ne može biti rezerviran samo za liječenje koje kakvih rana, trauma i sl. „Ja, ja, ja, ja i još malo mene“, kaže narodna izreka. Taj „ja“ nerijetko se oslikava na odnos s Bogom, a tada sam u tom odnosu – osuđen na sebe, a ne na odnos koji se trebao dogoditi. Lijepo, ugodno, s primjesom motiva Alise iz Zemlje čudesa ili koje druge bajke biva izjednačeno s autentičnim duhovnim životom.

Istinsko nasljedovanje

Umjesto da smo upućeni na Boga i njegovo djelovanje, zadržavamo se na sebi i na onim stvarima koje bi eventualno trebalo popraviti ili nadomjestiti nečime što mislimo da je potrebno. A gdje je tu odnos?

Čovjek zapravo, kao i Bog, jest odnos. Usmjeren je na drugoga i ne može živjeti sam za sebe. Ako i živi samo za sebe, osjeća da ne živi radostan i ispunjen život i da mu nešto nedostaje.

One naše faze iz djetinjstva, barem kod mene, obilježene su željom da budemo kao netko drugi. Promatramo prijatelje i zamjećujemo nove tenisice, novu majicu, nove naočale, novu igračku, sve ono što mi daje povoda za misliti „i ja bih to“. Između ostalog, družili smo se s prijateljima koji su bili popularni jer smo i mi htjeli biti popularni.

Zašto spominjem naivnu dječju imitaciju? Jer mislim da bi na ovom tragu i poseban oblik imitacije bio nužan za živjeti autentičnu duhovnost. Na pitanje koga imitirati odgovaram protupitanjem: Ima li smisla uopće i postavljati ovo pitanje? Naravno, odgovor znamo – Krista, Raspetoga i Uskrsloga.

Lijepo, ugodno, s primjesom motiva Alise iz Zemlje čudesa ili koje druge bajke biva izjednačeno s autentičnim duhovnim životom.

Dok se mogu živcirati oko toga što nisam ponizan, mogu se i radovati spoznaji da je Bog ponizan. Dok sam svjestan toga da ne znam ljubiti i da se bojim ljubiti, mogu biti frustriran, a mogu i uživati u istini da Bog zna ljubiti, da se Bog zna i ne boji darivati.

Mislim da je duhovnost, odnosno življenje odnosa s Bogom vrlo konkretna stvar koja se ne bi trebala svoditi isključivo na nabrajanje pustih želja uz poneku molitvu upućenu za drugog u potrebi.

U duhovnosti koju mnogi žive, nedostaje ono što i jest ključ odnosa s Kristom: Pođi za mnom, poziv koji je Krist upućivao i danas upućuje svima. Mnogi bi radije hodali ispred ili kraj Krista i navodili ga na sve ono što bi on trebao napraviti u njihovom životu. Koliko je to samo daleko od nasljedovanja.

Sada mislim da je jasnije na kakvu imitaciju mislim, isto kao i na kakvu duhovnost aludiram. Ne neku slijepu, ne neku – „Krist bi to učinio pa ću i ja“ jer to je puki formalizam i nerijetko – farizejština. Ukoliko ću biti blaga i ponizna srca kao što je Krist, tada ću ga moći nasljedovati autentično, jer ću samo tada jasno vidjeti potrebu bližnjega. Tada mu neću učiniti dobro isključivo iz pomisli „Krist bi to učinio“, nego iz srca koje ljubi po uzoru na Kristovo.

No, teško je izaći iz svoje “comfort zone”, iz svijeta u kojem mislim da ne trebam ništa mijenjati, iz svijeta u kojem sam Božju ljubav shvatio kao osjećaj s 2-3 leptirića, nekoliko cvjetića, šumskom vilom i naravno, sebe kao žrtvom velike životne nepravde…