Župnik Pomera i Premanture, don Antun Nižetić na svojim je društvenim mrežama podijelio promišljanje u kojem piše o važnosti molitva poručujući da postojana molitva zbližava um i srce čisteći ih nakon čega dolazi do preobrazbe čovjekovih duše, duha i tijela.
U nastavku prenosimo promišljanje don Antuna Nižetića.
Bezumlje je ne vjerovati u Boga, ali je još veće bezumlje vjerovati u Njega i istovremeno se odnositi prema Njemu kao prema nečemu sporednom u životu, ostavljati za Njega samo neki mali kutak u svojoj svijesti i srcu, davati Mu mrvice svog života. Nevjera je demonsko odricanje duhovne očiglednosti, a poluvjera je ponižavanje Božanstva (Rafail Karelin).
Mlaki kršćani, otvaraju vrata, ali Kristu ne daju mjesto u sobi, već u hodniku plašeći se da će Božje prisustvo ometati njihove uobičajene poslove.
U knjizi Otkrivenja nalazimo ovu sliku: Krist kuca na zatvorena vrata, ova vrata su ljudsko srce. Nevjernik ih ne otvara za Boga, on ne čuje ili ne želi čuti ovo kucanje. Mlaki kršćani, otvaraju vrata, ali Kristu ne daju mjesto u sobi, već u hodniku plašeći se da će Božje prisustvo ometati njihove uobičajene poslove; za njih Bog nije izvor života, nije najveća radost njihovog postojanja, nije vječna svjetlost koja obasjava ljudske duše. Bog im je kao unutrašnji život njihovog srca nepotreban i neshvatljiv.
Tek ponekad nastupa nekakva spoznaja, naročito kad umre bliska osoba. Tada se oni sjećaju vječnosti, tada se mole za pokoj duše onoga tko je prešao granicu ovoga svijeta, tada osjećaju nesigurnost i prolaznost svega zemaljskog, shvaćajući da su se hvatali za sjene koje se ne mogu zadržati u rukama. Međutim, ova spoznaja neobično brzo nestaje i zaboravlja se, kao da je iskra planula i istog trenutka se ugasila, i opet se srce skamenjuje i ušuška u uobičajeno duhovno drijemanje.
U približavanju Bogu obnavlja se ljudska osoba, čovjek postaje sve neovisniji od izvanjskog i od unutrašnjeg: od onoga što je naslijedio, navika, prijašnjeg života, od svojih strasti.
Kakvo je ovo tajanstveno “ja” koje određuje naš život, koje rješava pitanje: živimo li u Istini ili u iluzijama, pripadamo li Bogu ili zloduhu? To je onaj tajanstveni centar ljudske duše gdje se sumira sav čovjekov život, ali gdje ostaje njegova slobodna volja. “Ja” je ono što donosi zadnju odluku, to je slika Božje, koja je neuništiva u čovjeku. U približavanju Bogu obnavlja se ljudska osoba, čovjek postaje sve neovisniji od izvanjskog i od unutrašnjeg: od onoga što je naslijedio, navika, prijašnjeg života, od svojih strasti.
Dušu koja živi bez molitve – (molitva znači biti pred Istinom) Lažov neprimjetno zarobljava.
Izvan Boga se čovjek iz osobe pretvara u objekt, duša mu gubi onaj centar kojeg nazivamo slobodom. Zarobi je ono izvanjsko. U Svetom Pismu đavao je nazvan “tuđincem” (Iv 10,5), on je tuđ duši, kao što je i laž parazit na duši koji joj siše radost. Dušu koja živi bez molitve – (molitva znači biti pred Istinom) Lažov neprimjetno zarobljava. Duša tako postaje ropkinja laži, iluzija, idola, oholosti, taštine, osuđivanja, neopraštanja.
Postojana molitva zbližava um i srce čisteći ih. Kad se um i srce sjedinjuju u molitvi počinje čovjekova preobrazba – njegovog duha, duše i tijela.
Stalna, ustrajna molitva prosvjetljuje u čovjeku sliku Božju, povećava potencijal njegove unutrašnje slobode. Vodi ga prema zrelosti, cilju, svetosti… U čovjeku se svetost očituje kao sposobnost suprotstavljanja svijetu, tijelu i demonu, požudi tijela, požudi očiju i duhu oholosti (1 Iv 2,16). U Novom Zavjetu čitamo o ognju koji će preobraziti nebo i zemlju (Lk. 12,49; 2 Pt 3,12-13; Otk 21,1). Postojana molitva je zrak tom ognju koji preobražava. Grijeh koji u nama živi razjedinio je um i srce. Um živi u svijetu mašte, srce – u svijetu strasti. Postojana molitva zbližava um i srce čisteći ih. Kad se um i srce sjedinjuju u molitvi počinje čovjekova preobrazba – njegovog duha, duše i tijela.
Vratimo se molitvi! Vratimo ognju zrak! Vratimo se Kristu – jedinoj našoj nadi!