Nekad davno Božji je narod Izrael, samo zato što se Bog nije ponašao onako kako su htjeli i očekivali, što nije bio Bog po njihovoj mjeri i na njihov način, odlučio sam načiniti svoje božanstvo. Tako su od rastopljene kovine napravili zlatno tele, kojemu se čitav narod poklonio i prema tome su djelu svojih ljudskih ruku usmjerili sve ono što pripada Bogu, i hvalu, i čast, i žrtvu, i povjerenje. Vrhunski je to izraz nevjere, zbog čega su prestali biti Božji narod, a postali obični Mojsijev narod, kako čusmo, narod “tvrde šije”. Takav nevjerni narod, koji je sam napravio svoga boga, zaslužuje jedino gnjev pravoga Boga, koji će ih  posve izbrisati s lica zemlje. Međutim, poradi Mojsijeve posredničke molitve za narod, da se Bog spomene svih velikih djela koja im je učinio, Bog je poštedio narod od svoga gnjeva i opet mu iskazao svoje milosrđe i praštanje.

Kako li je samo istinita mudra izreka koja kaže da se povijest uvijek ponavlja! Načiniti ili izmisliti svoga boga, boga po svojoj mjeri i na svoj način, trajna je napast čitava Božjega naroda i svakog njegova pojedinog člana, koja se uvijek ponavlja u povijesti, pa tako vreba i u naše dane, među nama samima. Kako se najčešće, i po duhovnost najpogubnije, očituje ta velika napast imati Boga na svoju sliku i po svojoj mjeri? Tako što Krist prestaje biti onaj zahtjevni Krist evanđelja, Krist Božje objave, Krist Crkve, a postaje “moj Krist”, Krist kakva ja vidim i kakva ja hoću – Krist jeftinog milosrđa, Krist koji ništa ne zahtijeva, Krist koji je samo dobar čovjek, humanitarac, ali zapravo nedostojan moga potpunog povjerenja, predanja i čvrste poslušnosti. Tako što evanđelje, Sveto pismo i nauk Crkve prestaju biti riječi koje nas se bezuvjetno tiču, kojima gorljivo oblikujemo svoje živote, dane i odnose, a postaju nebitne riječi, koje su nam suhoparne, naporne, koje odišu duhom prošlih, zaostalih i staromodnih vremena. 

Kako se još najčešće, i za duhovnost najpogubnije, očituje ta velika napast imati Boga na svoju sliku? Tako što za nas Kristova Crkva prestaje biti sveto zajedništvo sabrano po Duhu Svetome, koje čuva, naviješta i ljubi pravoga Krista i gdje jedino možemo upoznati pravoga Boga, a postaje nepotrebni posrednik između Boga i ljudi, servis naših religioznih potreba i tek spomenik ugodne obiteljske tradicije i običaja. Tako što sveti sakramenti prestaju biti vidljivi znakovi Božje milosti, s kojom surađujući možemo činiti velika djela zrele i čvrste vjere, a postaju nejasni i dosadni obredi koje valja obaviti, jer tako drugi čine, ili ih se može preskočiti jer nam samo oduzimaju dragocjenu slobodno vrijeme. Tako što sveta euharistija, osobito nedjeljna sveta misa, prestaje biti vrijeme posvećeno slušanju žive Božje riječi, primanja svete pričesti kao hrane na putu spasenja i susret s braćom i sestrama u vjeri, a postaje teatar u kojem se nešto događa pred našim očima, što nam može biti zanimljivo – pa smo tu, ili dosadno – pa nismo tu. Jednostavno rečeno, napasti da sami napravimo Boga po svojoj mjeri i na svoj način podliježemo onda kad Boga, Krista, evanđelje, nauk i zajedništvo Crkve te svete sakramente prestanemo shvaćati ozbiljno, kao ono što nas se bezuvjetno tiče i kao ono bez čega ne možemo na putu našega spasa, koliko god to bilo zahtjevno. 

Baš kao što je nekoć svome narodu iskazao milosrđe i praštanje zbog istoga grijeha, tako uvijek u povijesti, jednako kao i danas, Bog vjerno i strpljivo iskazuje svoje milosrđe i praštanje zbog nepovjerenja i neposlušnosti svoga naroda.

No, povijest se ponavlja i glede Božjega stava spram pada u napasti da si sami načinimo ili izmislimo svoga boga. Baš kao što je nekoć svome narodu iskazao milosrđe i praštanje zbog istoga grijeha, tako uvijek u povijesti, jednako kao i danas, Bog vjerno i strpljivo iskazuje svoje milosrđe i praštanje zbog nepovjerenja i neposlušnosti svoga naroda. To nam na posebno snažan način objavljuju prispodobe iz današnjega evanđelja, otkrivajući nam da se Bog silno raduje kad se makar samo jedan grešnik obrati od puta nevjere, kad se vrati sa staza neposlušnosti, kad ponovno u svom životu otkrije snagu za poslušnost Bogu. U svemu tome Boga valja ozbiljno shvatiti. On sve zna, njemu je sve poznato, pa i najskrivenije tajne našega bića. Božje oko svuda gleda, sakriti mu se ništa ne da! Boga ne možemo prevariti. 

Vratimo se Bogu kojega nam je Krist objavio, Bogu kojeg smo upoznali po Crkvi, Bogu kojega susrećemo na jedinstveni način u svetim sakramentima.

Isto tako, valja ozbiljno shvatiti i Božje milosrđe i njegovu radost zbog obraćenja grešnika. Zašto ne dati svoj prinos Božjoj radosti, zašto da on ne bude radostan zbog našega obraćenja, zbog našeg nove zanesenosti njime?! Zato prestanimo s krivim slikama o Bogu, napustimo bogove koje smo napravili, koje smo sami izmislili. Vratimo se Bogu kojega nam je Krist objavio, Bogu kojeg smo upoznali po Crkvi, Bogu kojega susrećemo na jedinstveni način u svetim sakramentima. Sveto nam pismo jamči da ćemo time obradovati Boga, da ćemo biti i sami blagoslovljeni i osnaženi tom neizmjernom Božjom radošću. U tom duhu, kao lijep zaključak, ponovit ćemo riječi iz drugog čitanja, zapravo riječi sv. Pavla, koji je Boga znao shvatiti ozbiljno te činiti velika djela u Božjoj radosti: »Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni, prvome, Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni. A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.«

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. doc. dr. Borisa Vulića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.