Činite stvari za ljude ne zbog toga tko su oni ili što će učiniti zauzvrat,
nego zbog toga tko ste vi!“ (Majka Terezija)

Nije jednostavno živjeti sa spoznajom da si bolestan i da će ti bolest biti doživotna pratiteljica. Još je to teže ako si mlađe životne dobi. U glavi se roje mnoga pitanja. Pojavljuje se osjećaj nesigurnosti i straha, ponajviše od nepoznatog i neminovne promijene načina i stila života. U takvim se situacijama čovjek itekako može izgubiti i važno je uza se imati oslonac, ali i dobro poznavati svoju bolest, koja ti postaje najvjernijom suputnicom života.

Dijabetes tip 1 dijagnosticiran mi je u ljeto 2016. Pomalo šokantna i nimalo očekivana vijest, koju mi je valjalo prihvatiti i učiti živjeti s time. Nisam se želio vraćati u prošlost i postavljati pitanja Zašto? Od čega? Zbog čega?, već sam se nastojao fokusirati na trenutno stanje i učiniti što je moguće da „držim šećer pod kontrolom“. To je zapravo i cilj svima koji se bore s tim podmuklim i nevidljivim neprijateljem, koji itekako zahtjeva neprestan i neumoran oprez.

Došavši u Sveučilišnu kliniku za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma Vuk Vrhovac u Zagreb, za doktora sam dobio doc. prim. dr. sc. Dragicu Soldo Jureša, dr. med., tadašnju pročelnicu Dnevne bolnice. Nisam ju poznavao, ali ne treba puno da čovjek spozna tuđu dobrotu, želju da ti se pomogne, da te se usmjeri, bude ti se na raspolaganju i izvan radnog vremena. Uz Boga, doktorica Soldo Jureša bila mi je čvrst i siguran oslonac, putokaz u mojoj bolesti. Koliko god to čovjek želio sakriti ili se trudio biti ponizan, njegova dobrota, ljudskost, blizina i brižnost pronađu put da postanu vidljivi i prepoznatljivi. Biti dobar, pošten i savjestan, i pri tome nastojati ugoditi svima – nije lako! A uz to biti i liječnik – postaje još teže, ali samo onome tko nema dovoljno ljubavi prema svome pozivu i poslanju.

Jer ima ljudi koji zaslužuju da im se kaže hvala. Hvala na nesebičnoj ljubavi prema čovjeku u potrebi.

Čini se kao da biti čovjek i biti svoj više nisu na cijeni. A i previsoka je to cijena, za mnoge nedostižna ili nepotreban napor. No, ako je osoba, a u ovome slučaju doktorica Soldo Jureša, obdarena od Boga i izuzetno predana svome poslu te na svoga pacijenata gleda isključivo kao na bližnjega u potrebi, neovisno o tome koliko je on velik ili malen, poznat ili nepoznat, bogat ili siromašan, tada je i cijenjena. Ne samo kao profesionalna liječnica, nego prije svega kao čovjek, a onda i vjernik, svojim pristupom, osmijehom, razgovorom, zanimanjem za pacijenta, strpljivošću i dostupnošću. Nažalost, nije više moja doktorica, nije više na „Vuku Vrhovac“, ali znam da će i dalje biti moj oslonac, kao i drugim pacijentima koje je liječila. Stoga sam joj itekako zahvalan, a vjerujem kako se mojoj zahvali pridružuju i mnogi drugi. Zahvala ide i svim sestrama Dnevne bolnice na 4. katu, koje svojom ljubaznošću i dobrotom čine lakšom našu bolest i naš dolazak u bolnicu.

Možda se pitate koja je svrha ove zahvale, pogotovo javne? Vjerojatno jer se mnoge stvari uzimaju „zdravo za gotovo“ i jer počesto zaboravljamo biti zahvalni. A mnogi zaslužuju da im se kaže hvala, pa i javno, pogotovo u zdravstvu, i to još u ovo vrijeme nemilosrdno vrijeme pandemije koronavirusa. Stoga neka sve zdravstvene djelatnike prati Božji blagoslov u njihovom osobnom i profesionalnom životu i radu, da ostanu vjerni svojoj zakletvi, poslanju i nesebičnoj ljubavi prema čovjeku u potrebi.