Ako ćemo proteklu godinu pamtiti po pandemiji i poskupljenjima, onda smo potpuno promašili kršćansko shvaćanje povijesti i razlog zašto nam je Bog dao sposobnost prisjećanja prošlih događaja, piše svećenik Zagrebačke nadbiskupije na službi župnika Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud u svom tumačenju biblijskih čitanja na svetkovinu Marije Bogorodice, u subotu 1. siječnja na svojoj web stranici šagud.xyz.

Bez Krista život je zaista jedna tužna priča uzaludnog skupljanja sjećanja koja će nestati u vremenu, poput suza na kiši…

Ništa novo pod suncem

Nova godina nas podsjeća na prolaznost ovoga svijeta i na to kako u suštini „nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9). Sve se ponavlja: ljudi se rađaju i umiru, ljube i svađaju, ruše i grade. Ipak postoji jedna novost, no ona nije pod suncem već iznad njega, izvan tijeka vremena, u vječnosti, a to je Isus Krist. On se nalazi tamo gdje je „sve novo” (Otk 21,5). Bez Krista život je zaista jedna tužna priča uzaludnog skupljanja sjećanja koja će nestati u vremenu, poput suza na kiši, kada dođe naše „vrijeme umiranja” (usp. Prop 3,2).

Kakav god život bio, on je predivan jer nam omogućuje susret s Bogom

No Krist je prekinuo taj ukleti krug ponavljanja (usp. Post 3,19) i svakom čovjeku omogućio da se izdigne iznad tegoba vremena te svoje postojanje utemelji u vječnosti. Zato nama kršćanima povijest, odnosno vrijeme u kojem živimo, ne predstavlja prijetnju, nego prigodu da steknemo iskustvo Božje ljubavi. Kakav god život bio, on je predivan jer nam omogućuje susret s Bogom. To je ono što kršćanin radi, bio u miru ili ratu, bolesti ili zdravlju, siromaštvu ili bogatstvu.

Čežnja za sigurnošću

Vjerujem da u trenutnim okolnostima najviše tjeskobe i straha izaziva neizvjesnost: ne znamo kako će i kada sve ovo napokon završiti. Mislim da bismo svi odahnuli kada bismo od Boga dobili pismeni odgovor na to pitanje ili barem nekakve upute kako se zaštititi i osigurati. Mi zapravo čeznemo za osjećajem sigurnosti, koji stvara privid kontrole.

Nažalost, prestrašen se čovjek grčevito bori ne bi li našao neko lažno obećanje mira ili barem dovoljno uvjerljivu iluziju sigurnosti

Ugodno nam je kada mislimo da imamo moć upravljanja svojim životima, kada mislimo da znamo uzroke događaja i da nas ništa ne može iznenaditi. Ali to je lažna sigurnost! Ne postoje okolnosti u kojima mi potpuno upravljamo svojim životom, pa ni bilo kakvo jamstvo za ikoga od nas da ćemo živi dočekati kraj današnjega dana. Nažalost, prestrašen se čovjek grčevito bori ne bi li našao neko lažno obećanje mira ili barem dovoljno uvjerljivu iluziju sigurnosti. No istina je da nikada nećemo imati kontrolu nad svojim životom, jer on nije naš da ga kontroliramo – on pripada Bogu.

Jedina je prava životna sigurnost to da nas On nikada neće iznevjeriti. Tko god se u Njega uzdao, nije ostao razočaran. Jedino u Bogu možemo imati uporište i sigurnost da, bez obzira na sve okolnosti, imamo budućnost. Samo trebamo malo pustiti uzde svojega života, koje grčevito držimo, i predati ih u Njegove ruke.

Sumnjam da je ikome od nas ova godina bila turbulentnija od slijeda događaja koji su pratili Marijinu trudnoću i porod…

Marijin primjer

Početak civilne godine simbolički pred nas stavlja sliku novih mogućnosti, ali i nove neizvjesnosti, jer ne znamo što nas sve očekuje u narednoj godini. Stoga nam današnja čitanja donose Marijin lik: njoj je, kao i nama, trebalo povjerenje u Boga na vlastitom putu u nepoznato. Sumnjam da je ikome od nas ova godina bila turbulentnija od slijeda događaja koji su pratili Marijinu trudnoću i porod: doživjela je anđelovo ukazanje, Josipovo nepovjerenje, teško putovanje, porod u neljudskim uvjetima, najavu probadanja duše, bijeg u Egipat…

„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2,19)

Današnji evanđeoski ulomak donosi kratak uvid u njezinu nutrinu, u način na koji se ona nosila sa svime time: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2,19). Pohranjivala je, tj. pamtila te događaje kako ne bi nestali, kako bi ih uvijek mogla dozvati sebi u pamet. Druga nam riječ otkriva što bi Marija tada radila s tim događajima. Ako bismo doslovno preveli izvornu grčku riječ, ovo prebirati značilo bi ‘simbolizirati’, odnosno ‘spojiti u jedno’ ili ‘sastaviti’.

Marija, dakle, u svojoj nutrini pokušava u događajima koje je proživjela razabrati očitovanje nebeske stvarnosti

Simbol je u teologiji vrlo snažan pojam koji se koristi da objasni spajanje dviju stvarnosti: zemaljske vidljive i nebeske nevidljive. Marija, dakle, u svojoj nutrini pokušava u događajima koje je proživjela razabrati očitovanje nebeske stvarnosti. Bog nam progovara kroz sve događaje, pa čak i kroz one koji donose neko zlo. On takve događaje ne želi, ali ih iskorištava da nam progovori. Tako i pandemija, potres, bolest, smrt, nepravda i razna druga zla mogu postati sredstva Božje objave.

Ovo je način na koji je Marija promatrala svoju povijest. Ako ćemo se ugledati u nju, tada minula 2021. neće biti godina tjeskobe, straha i neizvjesnosti, već godina susreta s Bogom, ali možda na jedan drukčiji i neočekivan način. No to je i dalje isti Bog koji me ljubi, koji se brine za mene i poziva me da mu vjerujem.