U današnjem odlomku more, odnosno Galilejsko jezero, koje se naziva morem, prolazi kroz tri faze: mirno, olujno i opet mirno. Ovo odražava tri faze povijesti spasenja: stvaranje svijeta, pad i spasenje. Kada je Bog stvarao svijet, pokorio je strašne vode kako bi se pokazalo kopno na kojem će čovjek moći živjeti u miru (usp. Post 1,6.9), ali zbog grijeha zemlja postaje prokleta (usp. Post 3,17), mir nestaje, a vode ponovno postaju prijetnja i izvor uništenja, što najbolje vidimo u epizodi s Noom i općim potopom (usp. Post 6 – 7). No, nakon što Isus počne javno djelovati, pogled na vodu ponovno se obrće, donosi portal sagud.xyz.

Jedan je od čestih biblijskih motiva situacija u kojoj Bog uzima simbol smrti i od njega čini izvor spasenja. Najpoznatiji je takav simbol križ: nekoć okrutan način pogubljivanja danas je simbol najveće i jedine stvarne nade čovječanstva. U evanđeoskom odlomku koji smo čuli Isus je pokorio oluju. Time je voda prestala biti prijetnja kako bi nam u činu krštenja postala izvor spasenja. Ovaj motiv i logiku okretanja prijetnje u nešto što donosi spasenje moramo zapamtiti ako želimo ispravno tumačiti Božju riječ, ali i događaje u našim životima.

Isusu je stalo do života njegovih učenika i do života svakoga od nas, ali ga još više brine naša nevjera jer je ona gora od zemaljske smrti.

Bog koji spava

Evanđelist svoj izvještaj započinje riječima „Uvečer istoga dana” (Mk 4,34), koje nam govore da je ono što slijedi povezano s onim što se prethodno događalo: učenici su proveli dan slušajući Isusove prispodobe, među kojima se posebno ističe ona o sijaču (usp. Mk 4,3–20). Unatoč tome, čini se da je nisu razumjeli i da je Isusova riječ pala na kamenito tlo.

Učenici se nalaze u lađi s Isusom, što je slika Crkve koja plovi ovim svijetom. Lađu zahvati oluja i učenici odjednom počnu strahovati za svoje zemaljske živote – obuzimaju ih svjetovne brige. Nakon što iscrpe vlastite sposobnosti i mogućnosti za spasenje, odlaze do Isusa, koji cijelo vrijeme mirno spava, ali umjesto da od njega traže pomoć, iznose optužbu da ga nije briga što će biti s njima.

Jedan je od čestih biblijskih motiva situacija u kojoj Bog uzima simbol smrti i od njega čini izvor spasenja. Najpoznatiji je takav simbol križ: nekoć okrutan način pogubljivanja danas je simbol najveće i jedine stvarne nade čovječanstva.

Ovaj prizor zaista nalikuje brojnim životnim situacijama kada zapnemo u raznim olujama i nevoljama pa nam se čini da ćemo propasti. Ipak, dokle god smo u lađi s Isusom, ne moramo se bojati. Ponekad sve izgleda kao da je Bog zaspao i kao da ga stvarno nije briga za našu nevolju, no čak i kada spava ili ga ne vidimo, on je i dalje s nama i čeka pravi trenutak da ustane te jednom riječju smiri oluju i odagna svaku tjeskobu. Pričekajmo malo s optužbama da Bogu nije stalo do nas! Krist na optužbe svojih učenika odgovara protuoptužbom da nemaju vjere. Isusu je stalo do života njegovih učenika i do života svakoga od nas, ali ga još više brine naša nevjera jer je ona gora od zemaljske smrti.

Priprema za drugu oluju

Na kraju današnjeg odlomka stoji pitanje: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” (Mk 4,41). Ovo bi trebalo biti retoričko pitanje, isto kakvo imamo i u prvom čitanju. Jedan je od najpoznatijih događaja iz Starog zavjeta prelazak preko Crvenog mora, kada su se vjetar i more pokorili Bogu. No Isusovim je učenicima, očito, Božja riječ uslijed nevolje isparila iz pameti.

Zanimljivo je da se u ovom kratkom evanđeoskom odlomku čak tri puta spominje riječ velik (grč. megas), koju smo mi stilski prilagodili pa preveli izrazima žestoka oluja, velika utiha i silno se prestrašiše, no u sva je ta tri slučaja u grčkom izvorniku ista riječ. Na kraju Markova evanđelja imamo sličan stilski prikaz nevolje, tišine i straha: pratimo žene koje su htjele pomazati Isusovo tijelo, ali su se našle u nevolji jer se na Isusovu grobu nalazio „veoma velik” (Mk 16,4) kamen (opet ista riječ, megas). Isus je tu nevolju otklonio: kamen je otkotrljan. Potom žene u grobu, na mjestu tišine, ne nalaze Isusovo tijelo, pa ih spopadne strah. Slobodno možemo pretpostaviti da su se na povratku kući i one pitale: „Tko li je ovaj da mu se i smrt pokorava?”

Povezujući ova dva događaja, možemo zaključiti da je oluja iz današnjeg čitanja bila priprema za jednu drugu oluju koja će uskoro zadesiti Isusove učenike: tada će im se činiti da Bog ne brine što njegov Pomazanik gine na križu. No Bog i tu nevolju okreće na spasenje te sama smrt postaje izvor života, postaje put u vječni život, o čemu danas govori sv. Pavao u Poslanici Korinćanima.

Pričekajmo malo s optužbama da Bogu nije stalo do nas!

Strah i tjeskoba u učenicima nestaju tek kada im se ukaže uskrsli Isus, koji im otvara pamet da „razumiju Pisma” (Lk 24,45) i da sjeme Riječi napokon može pasti na plodno tlo. Tek tada učenici dobivaju odgovor na pitanje „Tko li je ovaj…?” (Mk 4,41), a odgovor glasi: Gospodin i Bog (usp. Iv 20,28).

Zaključak

Nevolje, oluje, noć duše i razne tjeskobe jako su neugodne pojave, ali nam mogu biti vrlo korisne. Iako se u Evanđelju navodi da je Isus spavao, zapravo su učenici bili ti koji su duhovno zaspali: nisu bdjeli i razmatrali Božju riječ u svojim srcima, nego su još uvijek bili uronjeni u zemaljsku logiku i zemaljske brige.

Nemojmo se nikada bojati susreta s olujom, susreta s onim što nam prijeti. Bog nam nikada neće dati teret koji nećemo moći nositi. U prvom smo čitanju čuli kako Bog zapovijeda svim nevoljama u našem životu: „Dotle ćeš… dalje ni koraka…” (Job 38,11), a mi bježimo, očajavamo ili zapomažemo jer mislimo da će nas one uništiti. I hoće, ali samo ako ćemo prijetnji izići ususret bez Krista. No, ako smo s Kristom, svaka nevolja može postati izvor spasenja. Mjesto smrti može postati izvor života. Koliko god naša nevolja uistinu bila velika – neka teška nepravda, bolest, ostavljenost, prijevara, invaliditet ili smrt bliske osobe – sve to može biti prilika u kojoj ćemo Bogu zahvaljivati, a ne ga optuživati. To je vjera!

Nevolje, oluje, noć duše i razne tjeskobe jako su neugodne pojave, ali nam mogu biti vrlo korisne.

Isus ne uklanja naše nevolje, nego ih s nama pobjeđuje. Isus nas neće sačuvati od boli, nego će učiniti da nas ta bol osnaži, izgradi i učvrsti kako bi se njegovo ime proslavilo u našim životima. Oluje prolaze, ali Bog ostaje.