Budi dio naše mreže

Razgovor s vlč. Leonardom Šardijem, povjerenikom za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije povodom hodočašća bolesnika, osoba s invaliditetom, karitativnih djelatnika i medicinskog osoblja, djelatnika Crvenog križa u Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbreg 25. kolovoza.

/ Anita Treščec

Vlč. Šardi povod ovom našem razgovoru je hodočašće bolesnika, osoba s invaliditetom, karitativnih djelatnika i medicinskog osoblja, djelatnika Crvenog križa u Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbreg, 25. kolovoza. Koji je smisao jednog takvog posebnog hodočašća Presvetoj Krvi?

U središte svijeta, kako se zna reći za grad Ludbreg, hodočastit će oni koji pripadaju središtu Isusova srca slaveći središnji događaj povijesti spasenja. Svi oni koji su navedeni kao sudionici hodočašća dolaze sa svojim teškoćama i  životnim križevima tražiti snagu i pronaći utjehu za svoju svakodnevicu. Na ovome hodočašću, uz milost sakramenata ispovijedi, euharistije i bolesničkoga pomazanja, svatko će moći osjetiti kako u svojim teškoćama nije sam. Tako će se svaki sudionik hodočašća, okrjepljen na izvoru Ljubavi, moći jači i sretniji vratiti u svoju svakodnevicu sa spoznajom da je voljen upravo onakav kakav jest i da je Krist posljednju kap svoje Predragocjene krvi dao i poradi njegova spasenja.

Vlč. Leonardo Šardi

Prošlo je godinu dana otkada ste preuzeli službu povjerenika za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u Varaždinskoj biskupiji? Predstavite nam malo vaše zaduženje i poslanje na tom području?

Ovaj oblik pastorala uključuje rad s gluhim, slijepim i gluhoslijepim osobama; osobama s tjelesnim invaliditetom, osobama s intelektualnim teškoćama, osobe s poremećajem iz spektra autizma te osobama s višestrukim teškoćama. Prvenstveni cilj pastorala jest donijeti Krista svakoj osobi s invaliditetom na njoj razumljiv način s obzirom na vrstu invaliditeta. Iz tog razloga, organiziraju se različiti susreti i slavlja kako bi svaka osoba, bez obzira na invaliditet, mogla aktivno sudjelovati u slavlju euharistije, ali i biti uključena u pastoralne aktivnosti svoje župne zajednice. Tako su kroz godinu mjesečno organizirane mise na hrvatskom znakovnom jeziku, provedene su mnoge aktivnosti s udrugama osoba s invaliditetom na području cijele Varaždinske biskupije, a nekoliko djece s teškoćama u razvoju pristupilo je individualnoj pripremi za primanje sakramenata. Osobito mi je stalo do toga da osobe s invaliditetom ne budu uključene samo u prigodna jednogodišnja slavlja, već da ih se kroz cijelu godinu duhovno prati. Iz tog razloga, često putujem po različitim udrugama, odlazim na mjesta okupljanja osoba s invaliditetom te sudjelujem u različitim aktivnostima koje organiziraju udruge. Jedna od posebnih aktivnosti je i projekt „Bartimej” u kojem se osobe bez invaliditeta formira za rad s osobama s invaliditetom, a polaznici projekta su ujedno volonteri u radu pastorala. No, trenutno možda i najvažnije od svega jest osluškivati i slušati same osobe s invaliditetom. Pošto je ovaj vidik pastorala nov, oni će najbolje progovoriti u kojem smjeru ga je potrebno u budućnosti razvijati. 

Zanimljivo je da je nazivu vašeg povjerenstva uz osobe s invaliditetom stoje i njihove obitelji, kako to?

Uz osobu s invaliditetom uvijek ide i obitelj, dakle roditelji, braća i sestre, djeca. Članovi obitelji koji žive s osobom s invaliditetom često postavljaju mnoga pitanja i traže odgovore na različite životne situacije. Želja je da u sklopu ovog pastoralnog djelovanja i oni znaju kako nisu sami. Uz duhovnu potporu, lakše je prihvatiti novonastalu životnu situaciju, a ujedno i naučiti da se jedino s Bogom mogu nadvladati određene životne situacije. Razgovor sa svećenikom duhovnikom mnogima je, nažalost, jedina mogućnost da svoje strahove, strepnje i nadanja s nekim podijele pa tako se, po ovom obliku djelovanja, želi pružiti duhovna pratnja i pomoć svakome članu obitelji.

Puno ste na terenu i puno surađujete s udrugama civilnog društva koje se bave osobama s invaliditetom. Kakva su vaša iskustva? Kakav je status osoba s invaliditetom u našem društvu i koji su najčešći problemi?

Raduje me što sam kroz posljednjih godinu dana uspio posjetiti i povezati se s većinom udruga osoba s invaliditetom na području Varaždinske biskupije. U svakom od susreta u tim udrugama uvijek sam odlazio obogaćen prema svojemu domu te sam naučio u osobama s invaliditetom uvijek gledati njihove mogućnosti. A mnoštvo je onoga što osobe s invaliditetom mogu samo im je potrebno osigurati podršku. Iako odnos društva prema osobama s invaliditetom napreduje, još uvijek ima puno barijera koje je potrebno nadići. Uz one fizičke barijere (npr. nepristupačnost mnogih prostora u kojima se odvija svakodnevni život osoba bez invaliditeta), potrebno je razrušiti barijere oko ljudskih srdaca. Osobe s invaliditetom su osobe jednakog dostojanstva kao i osobe bez invaliditeta, predivni ljudi s mnoštvom sposobnosti kojima naše društvo mogu učiniti boljim, plemenitijim i kvalitetnijim. Kako bismo to mogli svi prepoznati, potrebno je doći u kontakt s njima i pažljivo ih slušati, staviti se u njihovu poziciju i iskusiti, barem na tren, kako izgleda hodati u njihovim cipelama. S razvojem te želje, nestat će svi problemi i osobama s invaliditetom bit će omogućen dostojanstven život kakvog i zaslužuju.

Duhovno-ljetni susret osoba s intelektualnim teškoćama u Ludbregu

Kako Vi vidite doprinos Crkve toj stvarnosti?

Crkva je dio društvene zajednice i vjernici, koji su dio Crkve i društva, pozvani su, slijedeći Kristove riječi, prednjačiti u ljubavi prema bližnjemu. Kroz cijelu povijest Crkva osobitu brigu pruža i bolesnicima i osobama s invaliditetom osnivajući različite domove i bolnice. No, više od zgrade, potrebno je imati osobe koje će ići u susret osobama u tim domovima i bolnicama. Stoga, važno je razvijati svijest kod kršćana da svoje vrijeme, mogućnosti i sposobnosti stave u službu onih koji su u potrebi. Taj poziv osobito snažno odjekuje u Kristovim riječima: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). Dakle, prilika nam je da svi, u susretu s osobama s invaliditetom, živimo djelima svoju vjeru.

Kako ste se Vi osobno pronašli u ovom specifičnom pastoralu, otkuda motivacija?

Primjer Isusova života jest temelj svećeničkog poslanja. A Isus Krist se često zaustavljao upravo kod onih koji su bili marginalizirani i neprihvaćeni u društvu. Sve njih Krist poziva i stavlja u središte. Ako to Krist čini, onda je to poslanje i svećenika: biti s ljudima i za ljude. U tom smjeru sam razmišljao kada sam odlučio postati svećenik. Sve ostalo bilo je djelo Providnosti. Rođen sam u obitelji u kojoj imam starijeg brata koji je osoba s invaliditetom, za vrijeme studija upisao sam iz znatiželje tečaj hrvatskog znakovnog jezika, a nekoliko osoba s kojima sam imao doticaj u početku svećeničke službe otvorile su put da svoje svećeničko poslanje nastavim u službi osobama s invaliditetom.

Što svatko od nas može sam učiniti da bi situacija za osobe s invaliditetom u društvu bila bolja?

Ponajprije je važno pristupiti osobama s invaliditetom, maknuti sve naše neopravdane strahove te ih promatrati kao osobe jednakog dostojanstva kao što smo to mi. A onda će se, samo po sebi, otvoriti putevi za izgradnju prijateljstava. Svaki od nas može otići u neku od obližnjih udruga osoba s invaliditetom i postati njihov volonter. Ili, ako poznajemo u svojemu susjedstvu nekoga tko je osoba s invaliditetom, možemo ju pozvati na kavu, druženja i koncerte te joj pomoći da bude ravnopravno uključena u događanja u koja smo i mi. Tamo gdje postoje mogućnosti, pokrenuti projekte, poticati druge na volontiranje, i sve više uključivati osobe s invaliditetom u društvenu i crkvenu zajednicu. A što ćemo više biti okruženi osobama s invaliditetom, to će nam biti jasnije gdje i što možemo učiniti još i više kako bi osobe s invaliditetom bile u potpunosti ravnopravne.

Vratimo se još malo na hodočašće u Ludbreg. Što Krv Kristova progovara bolesnicima, osobama s invaliditetom, medicinskim i karitativnim djelatnicima?

U životu svake osobe postoji situacija kada se, stojeći ispod križa, možemo poistovjetiti s Isusovom patnjom. Tamo gdje znanost i medicina više ne mogu dati odgovore, tamo ostajemo u osluškivanju Kristovih riječi. A on nam najjače i najbliže progovara kao patnik. Bog koji je odlučio patiti i proliti svoju Krv za naše spasenje. Koji Bog to čini u povijesti čovječanstva?  Upravo u tom činu svima nam progovara da nas bezuvjetno ljubi bez obzira na naše slabosti, grijehe i nesavršenosti. Dakle, to je ljubav Boga prema čovjeku. A također, kada gledamo Boga koji pati i koji je izranjen, on nam istovremeno govori da svoju patnju i svoje rane ne trebamo skrivati, odnosno ne trebamo bježati od onih koji pate. One su sastavni dio naših života. A jedina utjeha kada smo ranjeni, patimo i krvarimo, jest stajanje ispod Kristova križa i pogled na Ljubav koja nas pere svojom Krvi. Stoga, prolivena Krv Kristova tješi i vida naše rane.

Iz Vašeg iskustva, koliko bol i patnja, kao i svakodnevno gledanje iste od strane osoba koje rade s bolesnicima i osobama s invaliditetom, može biti put spoznaje Boga i spasenja po Krvi Kristovoj? 

Patnja i bol pred svakoga od nas postavlja pitanje: „Zašto?”, odnosno „Gdje je sada Bog?” Istovremeno, u trenucima boli i patnje najviše Boga zazivamo. Često mislimo da je Bog u tim trenucima daleko, a zapravo nam je onda najbliži, gotovo dohvatljiv. U njegovanju i pomoći koju dajemo bolesnicima ili osobama s invaliditetom, zapravo njegujemo samoga Boga što se opet očituje u Kristovim riječima: „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni” (Mt 25, 35-36). Otvorenom srcu Bog u tim trenucima. 

S druge strane bolesnici i osobe s invaliditetom u nijednom trenutku nisu toliko blizu Bogu kao kad se mogu poistovjetiti s Kristom na križu. A kada promatramo križ, znamo da on nema zadnju riječ. Stoga, smisao patnje i boli nalazi se u nečemu što nas nadilazi. Obilje duhovnih plodova događa se upravo po žrtvi koju bolesnici i osobe s invaliditetom podnose te tako „dopunjuju što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24b). Mnoge osobe s invaliditetom upravo same svjedoče o snazi koju im daje vjera u Boga. U proteklih godinu dana, svojim svjedočanstvima, učvrstili su i moju vjeru. Stoga, obilje milosti i blagoslova krije se na mjestima gdje je bol i patnja. Jer, tamo je i Bog.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja