Nakon što smo proteklih nedjelja slušali o tome kako gorušičino zrno raste te kako će Bog na kraju povijesti biti taj koji će odvojiti pšenicu od kukolja, pažljivi bi slušatelj mogao postaviti pitanje treba li on uopće išta raditi, jer čini se da je Bog glavni akter i da njegovo kraljevstvo napreduje neovisno o tome kako mi živimo svoj život. Kao odgovor na ovo pitanje Isus donosi četiri prispodobe koje smo čuli u današnjem čitanju iz Evanđelja.

Vrijednost Božjega kraljevstva

Vjerujem da svatko od nas osjeća neku vrstu praznine u svome srcu zbog koje ne može reći da živi puninu života. Čak i ako smo si zaista uspjeli posložiti život tako da imamo sve ono što se smatra potrebnim za uspjeh (dobru obitelj, materijalnu sigurnost, zdravlje, pamet…), kada se nađemo sami u susretu sa svojim najdubljim osjećajima, kao da shvaćamo da to ipak nije to, da postoji još neka viša stvarnost koju tek trebamo do kraja upoznati. To je čežnja za Bogom koja je utkana u svakoga čovjeka, čežnja da boravimo u njegovoj blizini, jer to i jest ono za što smo stvoreni. O tome govore prve dvije prispodobe koje smo danas čuli: o susretu s Bogom nakon kojega više ništa nije isto. Nije važno kako je došlo do toga susreta – radnik na njivi slučajno je naišao na svoje blago, a trgovac je aktivno tragao za dragocjenim biserom – svaki istinski susret s Bogom potiče toliku promjenu da bivamo spremni prodati sve (tj. žrtvovati cjelokupni dotadašnji način življenja) kako bismo mogli zadržati Boga u svome životu.

Mudrost je dragocjenija od zlata

Stari zavjet ovu potragu za Bogom često naziva mudrošću. Upravo se mudrost opisuje vrednijom od zlata i dragocjenijom od biserja (usp. Izr 3,14s). U prvom smo čitanju slušali poznati biblijski ulomak u kojem Salomon od Boga traži „pronicavo srce da može… razlikovati dobro od zla”, a Bog odgovora da mu zbog toga daje „srce mudro i razumno” (1 Kr 3,9.12). Mudrost se sastoji u raspoznavanju dobra od zla, u razlikovanju Božjeg puta od putova koji nisu Božji, u prepoznavanju prolaznosti zemaljskog i neprolaznosti nebeskog.

No to ne prepoznaje svatko: blago je na njivi skriveno, ne može ga svatko vidjeti (usp. Mt 11,25). Da bi se zadobilo blago o kojem je riječ, nije dovoljno samo pronaći ga nego je potrebno i cijeli svoj život investirati u tu njivu. Da bismo zadobili Boga, moramo biti spremni sve podložiti toj nakani. U tome ne smije biti podijeljenosti ni razmišljanja poput: „Ovaj dio moga života pripada Kristu, a na ovom ću području imati neka svoja pravila i svoj poseban svjetonazor.” Ako želimo Boga, moramo biti spremni žrtvovati sve, čitav dotadašnji život. Kada čujemo riječ žrtva obično se smrknemo, ali ipak uočimo da se spomenuti radnik na njivi žrtvuje radosno jer je shvatio da je to zakopano blago jedino što je u životu bitno. Mudrost Božju stječu samo oni koji joj se potpuno predaju.

S druge strane, onaj trgovac što je uporno tražio dragocjeni biser sigurno je i prije nailazio na razne „bisere” koji nisu mogli zadovoljiti njegovo srce. To su svi oni trenuci kada čujemo ili pokušamo nešto što djeluje kao da bi moglo dati smisao našem životu: možda nas na početku i obuzme neko oduševljenje, ali na kraju vidimo da to ipak nije ono za čime čezne naše srce.

Primijetimo također da ove prispodobe točno opisuju i položaj u kojem su se nalazili Isusovi slušatelji. Oni su, boraveći s njime, našli dragocjeno blago: pronašli su smisao svoga života, svoje poslanje, Onoga čiji su dolazak iščekivale mnoge generacije. No Isus ih poziva na ozbiljnost i upozorava da, ako ga žele zadržati, sve drugo moraju podložiti njemu.

Ribarenje i posljednji sud

Iduća prispodoba, ona o mrežama bačenim u more, govori da su svi ljudi pozvani u Božje kraljevstvo: ne samo odabrani narod ili odabrani pojedinci, nego svi. Zato nije moguće ostati po strani i nitko ne može reći da se njega pitanje vjere i osoba Isusa Krista ne tiču. Božje će kraljevstvo obuhvatiti cijeli svijet i sve ljude privući k sebi, ali neće se svi ljudi naći dostojni toga Kraljevstva. Oni koji za života nisu činili pravdu, koji nisu imali dovoljno mudrosti da razlučuju dobro od zla, ti će završiti u peći ognjenoj.

Ovo je još jedan odgovor na ono pitanje s početka propovijedi. Taj odgovor znači da ne možemo biti pasivni i pustiti da Božje kraljevstvo raste samo po sebi, nego moramo tražiti mudrost, činiti dobro i izbjegavati zlo, jer inače nećemo doći onamo kamo se nadamo doći.

Zaključak

Zadnja nam prispodoba možda na prvi pogled ostaje nejasna. Trebamo imati na umu da je ona završetak cijelog Isusova govora u prispodobama i da je stoga, kao svojevrstan zaključak, ključna za tumačenje prethodnih dijelova. Pismoznanac koji iz riznice iznosi staro i novo onaj je tko prepoznaje da Novi i Stari zavjet idu zajedno te da ih treba čitati paralelno, što znači da u prispodobama trebamo tražiti i ispunjenje Staroga zavjeta i očitovanje Isusa Krista. Sv. Irenej Lyonski tumači kako je Krist to skriveno blago, taj dragocjeni biser iz prispodoba koje smo čuli. Njega steći znači imati salomonsku mudrost, a da bismo to postigli, moramo mu se predati u potpunosti. To činimo radosno, jer kada upoznamo živoga Boga, više ne gledamo što ćemo izgubiti ako pođemo za njime, već živimo zagledani u Onoga za kojim čeznemo, u Onoga koga „ljubi duša” naša (Pj 1,7).